After.Life

Piše: Vanja

After.Life (2010.)

Režija: Agnieszka Wojtowicz-Vosloo

Glume: Christina Ricci, Liam Neeson, Justin Long, Chandler Canterbury

Još uvijek nisam sigurna postoji li razlog zbog kojeg je ovaj film zaslužio osvrt ili pak nije. No, u svakom slučaju, nešto je od svega toga moglo biti – moćno i duboko, no očito redateljica nije imala hrabrosti sprovesti ideju do kraja.

Kad god navijeste kakav horror ovakvoga tipa (ili kakav sam već očekivala, a to sad već ne znam), ja trčim, gledam i padnem na nos. Činjenica da se masa sličnih filmova pokazala istinskim katastrofama žanra (e sad, kod mene u horror spade svašta, ali ovo ne), podvuče se pokoji, koji me zbilja obori s nogu. No očito to nije slučaj s ovim, jer poslije pravih “starinskih” horrora očekujem da barem jedan ne samo ispuni, nego i premaši moja očekivanja.

Za “After.Life” definitvno moram reći da je imao sav mogući potencijal, no nekako je uspio završiti kao savršeno ispodprosječan i skoro negledljiv. Čujte… ako od dva moguća tijeka, kojima je mogao krenuti film i biti dosta dobar, predvite oba a niti jedan nije “onaj” (taj “prilično dobri”), onda to već nije to. No, dosljedna u gledanju, kakva jesam, ostala sam svezana ispred ekrana i patila u tihom iščekivanju svoje doze strave.

Sama priča je nedostatna i nedovršena, likovi nerazrađeni, što mi uvijek priušti zadovoljstvo gledanja TRAILERA prije no što pogledam film. U cijelom filmu, kako rekoh, stvari se generalno govoreći mogu razviti u dva, a maštovitijima i više smjerova, no niti jedan neće zadovoljiti ljubitelje ovoga žanra s proste činjenice neiskorištenosti opcija a bome i glumaca. Mislim, hello, pa zašto nije to… ili to? Upitat će se mnogi, a neki i neće, blago njima. Veliki broj gledatelja će već u prvih pola sata jasno znati jedan od dva moguća kraja. Jasno, filmoljupcima će se svidjeti nerijetki pokušaji da ih film zavede na krivi trag, no čini mi se, svaki put kad sam takvo što pomislila, dobila sam mućak u čelo. Nije bilo “strašno”. Nije bilo inovativno. Nije bilo ni blizu intrigantno. Kao da se nekome žurilo pa se nije pustilo “tome nečemu” da se razvije, primi ili poprimi svoj tijek. Sama predvidljivost je druga priča, neki posjeduju taj prekidač u glavi, kojeg isključe dok gledaju film, pa do kraja neopterećeno uživaju u svemu i svačemu. No, unatoč mojoj želji da ovaj film predstavim u nekom boljem svjetlu, njegove rupe su više no nezanemarive, ma – moram reći, čak i onima koji pogase predviđajuće prekidače.

Anna (Christina Ricci) i Paul (Justin Long) su dulje vrijeme u vezi, koja je od starta prikazana kao felerična, barem s Annine strane. Ona se udaljava iz nekoga razloga, što, uzimajući samu Christinu Ricci i onaj iritantni, razmeckani pogled, djeluje i obećavajuće. Ono, pomisli čovjek, bolesna, luda, što li… I da, desi se to nešto, jer dođe do situacije u kojoj dragi Paul želi Anni ponuditi brak, no ona ga u svom uvrnutom filmu ne shvati kako treba i zapravo jadniku ne pruži prigodu ni prsten izvaditi već mu scenu složi u nekakvom renomiranom restoranu. Gledajući je uplakanu za volanom pri kišnoj večeri, jako je teško predvidjeti što će se desiti. Anna se budi u pogrebnom društvu, kojega vodi Elliot Deacon (Liam Neeson), te je do kraja filma pokušavava uvjeriti kako je mrtva.

E sad, tu se kao nešto daje naslutiti, bit će tu više od “ona izginula, a on s njom priča”, pa nije to baš niti uobičajeno. Naravno, kroz koji minut nam sâm Eliot otkrije kako ima moć komunikacije s mrtvima, zapravo ne mrtvima, nego onima koji još “nisu prešli”. Mwahahaha! (Joj, kako neiskorišteno, za ubiti se). Anna strašno mlako pokušava skontati je li zapravo u toj nekoj fazi prijelaza ili je, još živu i zdravu, drži neki frik koji će joj raditi svašta. (Da bar!) Dolazak Paula pred pogrebno društvo ili pak mali Jack (Chandler Canterbury), još jedan nerazrađeni lik, “nadaren” čuti i vidjeti mrtve, koji vidi Annu u prozoru, opet navode na nekon creepera koji hvata žive i … čini ih… neživima. Ili ih ubija ili već. Dakle, gledaj dalje. Bit će tu nešto.

Posebni efekti i nisu jača strana ovoga filma, iako se na kraju pokaže da ni oni to sve skupa ne bi uspjeli navući na neku solidnu peticu. Redoslijed scena i njihova jačina, smjena ili bilo što drugo, po meni predstavljaju apsolutnu feleričnost i neiskustvo, čineći film strahovito zbrljanim.  Emotivan i dosta realistično je prikazan zaljubljeni dječko Paul (“Drag Me to Hell”, remember?), koji otkriva (?) da mu je djevojka živa u rukama poremećenog grobara (pardon, vlasnika pogrebnog poduzeća, ujedno i patologa, šminkera i slično). Valjda mi je on ostao jedini uvjerljiv u cijelome filmu.

Taj ogroman trud da se masama crvene boje (od ispiranja kose, preko crvene haljine i koječega sličnoga) gledatelj vizualno šokira ili navuče potencijalnim budućim krvavim scenama, rezultirao je time da sam se osjećala iskorištenom – neiskorištenošću potencijala koji je ovaj film imao. Da je sve bilo onako, kako bi masa gledatelja zamišljala gledajući ovo krajnje osrednje ostvarenje… ovog osvrta ne bi ni bilo, jer bih ja još prikupljala dojmove.

After.Life nije očajan film, no priuštit će vam strahovito razočarenje u odnosu na ono, što je mogao biti. Justin Long uspijeva nenametljivo “nametnuti” svoju sporednu ulogu naspram vodećih Christine i Liama. Nije problem činjenica, što je film primjetno niskobudžetan, to mi nikad nije ništa značilo u određivanju njegove vrijednosti, dapače, znalo me ushititi, oduševiti, no od početne jake natruhe dobrog horrora s “normalnim” luđacima dobila sam polovičan i potpuno smlaćen holler (horror/triller, ne znam kako ga dručagije nazvati). Ako kome što znači gledati dvije trećine filma Christinu Ricci kako gola leži ili čak mrtva hoda (također gola) po prostoriji za obdukciju, OK, onda će vam film ispuniti očekivanja. Tako da… ovisi o ukusu, ne?

Činjenica stoji kako početni koncept samoga filma, koji drži vodu nekih prvih pola sata, pa čak i malo više, gdje naslućujemo raznorazne mogućnosti i smjerove u kojima se radnja može razviti (grobar, patolog, živi mrtvaci, groblje etc), uz relativno jaku postavu, ne pripremi gledatelja na ovako … popriličan sraz. Čini se kao da se film sâm počne poigravati s gledateljem, (e sad ću ti dati nade, sad ću te razočarati, e neće tako kako očekuješ… i tako sličan rad), nanoseći time štetu samome sebi. Filmu, mislim. Jedino što uspije tom igrom “dam ti, ne dam ti horror kakav može biti”, film postiže to, što potone u potrazi za iznalaskom (nekoliko vrlo očitih, skladnih i prikladnih, no neostvarenih) rješenja.

Cijelo vrijeme kao gledatelj mislim tko je tu lud – je li to Liam grobar, koji je u tom slučaju dobrica, koji će Anni pomoći da lagodno i uz to lijepa, prijeđe na onaj svijet, ili je luda Anna (Christina), ili je pak normalna ali jadna, završila u zagrljaju serijskog ubojice. Redateljica se pokušala uspješno iznijeti s ljubavlju, koju pokazuje Annin dečko Paul, jer dubina osjećaja mu valjda dozvoljava osjetiti njenu nazočnost, bila ona dead ili undead. Ili živa.

After.Life zapravo drži bukvicu kako ne cijenimo život dok ga imamo, niti ono što nas čeka kad odemo. Oh. Ricci mi je klasično i neodoljivo dosadna i kenjkava sa svojim stalnim pokušajima da … nešto, a Neeson još gori u mješavini finog stričevskog razumijevanja i psihološki obojenih ispada u kojima je uber lik nad svim smrtnicima (relativno neupečatljiv, btw). Padne čak na pamet je li uopće i stvaran, ali bilo bi bolje da je to redateljici palo na pamet, nego meni. O njegovim motivima, u slučaju da je bilo jedno, bilo drugo, teško je govoriti jer kraja… nekako nema.

No s pretjeranim mučenjem gledatelja i ubacivanjem detaljčića koji bi trebali služiti kao neki svijetleći marker ka izvanrednom okretu i konačnici, većina će se naći isfurstrirana nakon sat vremena, praktično psihološki iskorištena od strane samog filma, redateljice pa i glumačke postave. Tko izdrži do kraja, (a netko će se valjda složiti sa mnom), osjetit će da je uložio više truda gledajući i zamišljajući, no ukupna postava sklapajući film.

Da ja sad nešto tu pišem o kameri, kutovima snimanja ili ne znam čemu, možda bih i uspjela da je bilo čemu, no jak i obećavajući početak i prečesto u zadnje vrijeme završi … time da redatelj zapne k’o pile u kučini i ne da zaboravi, nego ne uspije odlučiti kako završiti film. Wojtowicz-Vosloo ipak nije Lynch pa da joj takvo što oprostim, iako je početnica… previše je rupa da bi joj se odbilo čak i na neiskustvo, a stotinu i četiri minute su sasvim … previše. Čak i za sam kraj, kakav već jeste. Očekivan.

8 komentara za “After.Life

  • Sven Mikulec says:

    Baš si me obeshrabrila… a djelovao mi je zanimljivo na prvi pogled.

    Super si napisala!

  • Anonymous says:

    O ukusima ne možemo raspravljati, a ako je dovoljan jedan osvrt da te obeshrabri, možda trebaš otići i pogledati, pa napisati drugi, koji će ohrabriti… treće :) 😉

  • maxima says:

    Obožavam kad sam anonimus. Isprika.

  • Jelena Djurdjic says:

    Vredelo je što si ga gledala, bar zbog ove kritike ;D , jer je odlična

    “(…)Upitat će se mnogi, a neki i neće, blago njima. (…)” – baš tako

  • Vanja says:

    Jelena :) ovo nije kritika, tj. ja ne želim kritizirati, zato uvijek napišem “osvrt”. Stotinu će se ljudi sa mnom dokačiti oko toga, osobito kad iznesem svoje mišljenje kako ni kritičari ne mogu biti potpuno objektivni, odmaknuti od onoga, što su pogledali (ili čak i nisu, ima svega na ovom svijetu). Kritika općenito mi liježe u smislu korekcije nečega, na što ja mogu utjecati, ali oduvijek sam bila veliki protivnik termina ili zanimanja “kritičar”, kao ono, kad odgovaraš lektiru, pa ti profa ne prizna … jer nisi odgovorio onako, kako je neki uvaženi kritičar to protumačio.
    Kritika umjetnosti općenito mi je … malo… overkill, svatko ima pravo iznijeti mišljenje o tome, “što je pisac htio reći, slikar naslikati ili redatelj snimiti”, ali čemu kritizirati, ili ja uopće ne kontam suštinu tog pojma. A da se ja odmah složim s ovim posljednjim, pa izbjegnem ulogu pikado-table? 😉

  • Vanja 2 says:

    Da sam barem pročitao tvoj osvrt prije negoli sam pogledao film. U potpunosti se slažem s tvojim zaključcima…

  • Louis Cyphre says:

    …a sta ako je scenario tacan???…volim da gledam filmove vise puta,,,tako i ovaj…

  • lucifer says:

    Al si ga razvukla do nebesa, mrzi me da čitam sve ove nebitne detalje. Samo nek mi neko kaže jer je ovaj poremećeni serijski ubica ili ima jebeni dar pa su oni stvarno mrtvi. Odgledao sam film i po mom mišljenju ona je živa,ali mi nikako nije jasno zašto ostali mrtvaci nisu “živi” koliko i ona?

Leave a Reply

Your email address will not be published.