96 sati: U bijegu [O. Megaton, 2014.]

Piše: Danijel Špelić

Kada je prije pet godina u kinima izašao Taken (2009) teško da je bilo tko od uključenih vjerovao da će isti dogurati do prijestolja jednog od najisplativijih akcijskih naslova uopće. Bila je to jednostavna priča o ocu koji traži otetu kćer po ulicama Pariza, skromno producirana (svega 25 milijuna dolara) i nabijena akcijom pomalo stripovskog karaktera. Čvrsti Neesonov nastup pomogao je oko cijele stvari, publici se svidjelo ponuđeno, kritici jednako tako, a Luc Besson, koji se specijalizirao za ovakve brzopotezne uratke, upisao je u radnu knjižicu još jedan međunarodni uspjeh. Tri godine kasnije Taken 2 (2012) napravio je još bolji financijski odjek kojemu nisu smetale ni loše kritike, ni priča koja je djelovala kao jednostavno kopiranje uspješne formule originala. No, Neeson, kojemu je novo ruho akcijskog junaka dobro stajalo, izjavio je da će to biti kraj priče, a ako eventualno dođe do novog dijela (pretpostavljam da je zarada od skoro 350 milijuna bila preveliki mamac da bude samo tako odbačena) njegovo će ime tamo stajati samo ako se promijeni koncept koji je, priznajemo iskreno, već s drugim dijelom došao do točke apsurdnosti. Kad Liam kaže, producenti slušaju i filmovi se dalje snimaju. Ove godine njegov Brian Mills, čovjek koji posjeduje set posebnih vještina, opet je u problemima, no kako stvari stoje, sama franšiza baš i ne jer promjena priče i koncepta, iako već viđenog, očito je bila dovoljna da publika ode u kino i (opet) napravi hit od kojeg svi uključeni profitiraju.

1

Ovaj put nije otet nitko od Millsove bliže obitelji, ali zato on mora upotrijebiti već poznati set posebnih vještina kako bi pronašao ubojicu svoje bivše žene i skinuo policiju s vrata koja za zločin sumnjiči upravo njega. Mills, u najboljoj maniri doktora Richarda Kimblea, tako otkriva sitnice važne za daljnju potjeru, izbjegava policijske zasjede, suočava se sa zlikovcima (Rusima ovaj put – valjda su Albanci otišli na odmor) i ponovno dokazuje kako su svi oni našli stvarno krivog čovjeka za zajebavanje. Dakle, nema otmica, žalim, možda bude koja u četvrtom nastavku. Ono što je pomalo smiješno, filmska ekipa odustala je od premise prva dva filma da bi upotrijebila premisu trećeg filma – The Fugitive (1993) – što je odmah upozorenje da je film igrao na sigurno. Nema bolje motivacije od likova nego kada su im bliski članovi obitelji u opasnosti ili kada ih se nevine optuži za teški zločin. Kako je Kimble imao svog nemesisa u neumornom Samu Gerardu, tako i Mills dobiva svoju inačicu istog lika kroz lik Foresta Whitakera, za kojeg sam iskreno očekivao da počne nabrajati – warehouse, farmhouse, henhouse, outhouse and doghouse – čime dodatna sličnost s popularnim Bjeguncem postaje još izraženija, a producenti su iskoristili priliku i ubacili još jedno poznato lice da imamo koga gledati dok se Liam skriva po gorenabrojanim objektima.

2

Taken 3 film je koji isporučuje ono što se od njega očekuje, to mu vrijedi priznati. Publika je očekivala da Neeson mlati negativce, da ubija negativce i da bude kulerski nastrojen kao u prva dva filma. Sve rečeno, sve ispunjeno. Također, očekivalo se da film bude prožet akcijom, pirotehnikom i kaskaderskim radom. Sve rečeno, sve ispunjeno. No, razina akcije i ostalih stvari koje Millsa stavljaju u red akcijskih junaka ovdje je ista kao u drugom dijelu, umjereno dozirana, napravljena po principu protresi/istresi/otresi kamerom, pa scene potjera i obračuna ispadaju gotovo negledljivim. Ali, hej, nije nešto na što već nismo naučili. Priči koja se trudi dodati ponešto novo u jednadžbu može se zamjeriti svašta; od jednostavnih, jednodimenzionalnih, kartonskih i klišej likova, do neuvjerljivih, bedastih i jednostavno glupih situacija, što rezultira ubijanjem svakog mogućeg suspensa, uključujući i jedan preokret na kraju. Ipak, uz sve te mane i bolesti modernog akcijskog filma, ovaj nastavak barem je uspio popeti se jednu stepenicu više u odnosu na drugi dio, pa to, onako odokativno, znači da su sve te izmjene donekle i uspjele u namjeri da ponude nešto novo. Ne previše, ali barem je gledanje malo udobnije nego nastavka. Možda svježiji od prethodnika, Taken 3 je ipak film koji je bolje pogledati u udobnosti vlastita doma nego u kinu (film je pogrešno pušten – u njemu sve pršti od ljetnih boja i atmosfere – potpuni kontrast ovom zimskom sivilu) jer u osnovi ne nudi ništa što bi opravdalo plaćanje kinokarte. Ako se ipak odlučite na poslovno ulaganje i odete do prvog kina, onda bolje da ste upozoreni; u gruboj osnovi ovo je gledljiv film, povremeno mu se zalomi pokoji zabavni trenutak, ali isparava iz vašeg sjećanja odmah po izlasku iz dvorane. Sada, koliko vam je sve to dovoljno da se dobro zabavite…

2 komentara za “96 sati: U bijegu [O. Megaton, 2014.]

  • neox says:

    Vrlo jednostavno filmić je negledljiv. Iz kina nisam izašao iz jednostavnog razloga što je društvo bilo dobro pa smo se smijali glupostima koje smo vidjeli.

  • Neon says:

    Film dostojan završetka jedne od boljih akcijskih trilogija. U svakom slučaju preporučam jer će svakog ljubitelja dobre akcije držati svih 109 minuta u fotelji.

Leave a Reply

Your email address will not be published.