96 sati: Istanbul (Taken 2)

Piše: Danijel Špelić

96 sati: Istanbul (Taken 2, 2012., 92 min.)

Režija: Olivier Megaton

Scenarij: Luc Besson, Robert Mark Kamen

Glume: Liam Neeson, Famke Janssen, Maggie Grace, Rade Šerbedžija, Leland Orser

Ocjena: 6/10

 

Bilo kuda, Aja Sofija svuda. To bi bio uglavnom kao nekakav sažetak filma. Jer, nema straha, ako vas ikad odluče oteti albanski kriminalci, nećete otići daleko, možda kvart-dva od poznate građevine i gdje god da pogledate vidjet ćete one njezine tornjeve. Što još ima u filmu (već kad sam tu, jel’te), a da bi moglo biti zanimljivo? Liam Neeson. Famke Janssen. E, da, i naš Rade Šerbedžija je tu. Kao negativac, što ste drugo očekivali. Imamo opet otmicu, imamo opet jedan cool telefonski poziv, imamo opet par eksplozija… Među nama rečeno, ja bih Lucu Bessonu zabranio štancanje ovakvih kvazi-nastavaka koji koriste dobitnu formulu originala jer, ma koliko god meni bilo drago vidjeti da stari Liam mlati tamo neke opskurne likove, ovo na par milja zaudara na još jedan tipičan pokušaj izvlačenja love na neočekivanoj popularnosti jednog naslova.

Zašto neočekivanoj? Paaa, kad je 2008. izašlo originalnih 96 sati (što je poprilično kretenski prijevod inače jednostavnog naslova), malo tko je vjerovao da će jedan gospodin u godinama (koliko god dobrodržeći) postati sinonim za ono što nije pošlo za rukom jednom Vinu Dieselu i Dwayneu Johnsonu – akcijska zvijezda. Kada je stari Liam demolirao pola Pariza da pronađe otetu kćer publika je uživala, kritika bila više nego sklona i zarada se brojala u troznamenkastim milijunskim ciframa. Iako je film imao šansu da zaigra i na neku malo drugačiju kartu (kao, recimo, pojasni zašto Mills ima tako nezdrav posesivni odnos prema kćeri), to što ubije jedno – koliko ono točno? – dvadesetak negativaca bilo je dovoljno da se smisli premisa nastavka. Kako je Turska sad poprilično popularna zemlja (novi Meksiko što se tiče sapunica), smjestiti radnju ondje stvar je… valjda kreativnosti. A kako svaki nastavak treba imati poveznicu s originalom, tako ona ovdje nije nimalo suptilna.

Bryan Mills, umirovljeni CIA agent sa setom posebnih vještina, koji sad svoje dane provodi u privatnom zaštitarskom sektoru, ovaj put za petama ima pola populacije – Tripolija, Tropolija, Trapolija? – uglavnom, nekog albanskog grada (sela) odakle su porijeklom bili negativci iz prvog filma. Kako je u Parizu ubio nekog Marka (amfibijsko ime koje odgovara svim zemljama), njegov otac sada se želi napiti Millsove krvi. Mills, koji se baš sprema uživati u novoj romansi s bivšom ženom (tu je negdje i kći, na koju on pazi okom sokolovim), tako bude otet (žena skup s njim) i on jednim već viđenim cool telefonskim pozivom obavještava kćer da će ovaj put ona njega spašavati. Akcija, malo vanjskih snimaka Istanbula (Aja Sofija krasi maltene svaki kadar) i onda još malo akcije. Jer, nakon što kći pomogne tati, red je da tata vrati mamu, pri čemu će do izražaja doći set njegovih posebnih vještina, tako dobro nam poznatih iz prvog filma.

Iznenađujuće, film je malo manje nasilan nego prvi dio. Kako je Mills sada skoro pa vratio svoju obitelj, to ga je malo opustilo te za jedan naslov, koji svoj nastanak duguje brutalnom nastupu glavnog lika, ovdje djeluje pomalo nezainteresirano. Naravno, scenarij je tanak kao list papira te djeluje kao da je pola toga improvizirano na setu (posebice dio kad Mills pamti zvukove dok ga voze do negativčeve jazbine), čime nam je posve razumljivo Neesonovo rezoniranje kako je ovo – nepotreban nastavak. Dobro, kada bi se na to gledalo, pola akcijskih serijala ne bi ni postojalo, ali tek toliko da znate zašto pola likova djeluje kao izgubljeno u scenama. No, film nije toliko loš, to ću mu priznati. Šablonska premisa djeluje baš dobro kad izađe iz te šablone i najveći trenuci filma oni su koji odišu tempom. Auto-potjera kroz Istanbul izgleda jako dobro (ako nekako uspijete provariti činjenicu da klinka koja ima problema s paralelnim parkiranjem odjedanput teški Mercedes vozi bolje od James Bonda) i skromno priznajem da je bila highlight filma. Poznati Neesonov nastup (uz prepoznatljivi crni kožnjak, molim lijepo) djeluje korektno, negativci su univerzalno nezanimljivi (osim Radeta, koji je ustvari jedini prepoznatljiv), fajtovi su kriminalno blagi i nemaštoviti (osim onog zadnjeg, s glavnim henchmanom) i vjerujem da bi sve to puno gore izgledalo da film nema dobar tempo, da ne razvlači previše i da jako brzo prebacuje u… pa, četvrtu brzinu, peta je ipak malo izvan dohvata. Nema tu previše filozofiranja, nema tu previše mudrosti, a ako vam se svidio prvi dio, svidjet će vam se i ovaj, no vjerujem da ćete jednako tako zamijetiti da je, naspram prvog filma, ovo tek blaga kamilica koja ima miris komercijale i koja je napravljena da se izvuče još koji dolar iz zanimljive originalne ideje.

3 komentara za “96 sati: Istanbul (Taken 2)

  • perrizza says:

    Iako smatram da je film toliko los da nije vredan komentara, ne uspevam da odolim da ne napisem sta mi lezi na dusi. Ocajna gluma, do te mere neubedljiva da sam imala utisak da gledam scene iz telenovela, koje prate takodje preocajni dijalozi. Radnja vredja inteligenciju.Posebna prica su isti kadrovi Istanbula koji su takav grad uspeli da prikazu kao najobicniju kasabu. Ko li je ocenio ovaj film sa vise od 2, da mi je znati.

  • Zly says:

    Slažem se s prethodnim komentarom. Preloš film s prelošim kadrovima Istanbula. I btw, Aja Sofije nema baš ni u jednom kadru 😉

  • swvi says:

    nije toliko loš film…. naravno da nije na razini genijalnog prvog djela, ali nije niti loš

Leave a Reply

Your email address will not be published.