9 mjeseci strogog zatvora (2013.)

Piše: Dragan Antulov

Čini se vjerojatnijim da će prosječni stanovnik Hrvatske (a vjerojatno i svake druge europske zemlje) biti bolje upoznat s američkom pravnom praksom nego s onime što ga čeka ako kojim nesretnim slučajem zaglavi u domaćoj sudnici. Američki kulturni imperijalizam, odnosno ono što su holivudski filmovi i TV-serije prosječnim konzumentima prodali kao pravosudnu praksu, samo su dio objašnjenja za taj fenomen. Mnogo banalniji razlog je u primjetnom nedostatku nekih uistinu zanimljivih pravosudnih drama sa Starog kontinenta, a koji se, pak, daleko bolje može objasniti razlikama između anglosaskog i kontinentalnog pravnog sustava. Laicima bi se to moglo objasniti time da kontinentalna suđenja izgledaju više kao birokratski postupak, a manje kao nadmetanje ravnopravnih stranaka, pa samim time u njemu ima prilično malo prilike za zbivanja od kojih bi se mogla napraviti intrigantna sudska drama. To ne znači da se i u Europi ne mogu snimati pravosudne drame. Jedino je zadatak pred europskim filmašima daleko teži od njihovih holivudskih kolega. A još je teže kada se od svega toga pokušava napraviti parodija. Koliko, možda najbolje pokazuje primjer francuskog filma 9 mjeseci strogog zatvora koji je režirao Albert Dupontel.

1

Naslovna protagonistica filma je Ariana Felder (Kiberlain), 40-godišnja pariška pravnica koja je cijeli život žrtvovala karijeri i došla na mjesto istražne sutkinje. Pretrpana poslom zbog kojega će u uredu ostati i na Staru godinu, prilično nevoljko pristaje pridružiti se razuzdanoj zabavi koju su priredile njene kolege. Jedna ispijena čaša, pak, dovede do par sati kojih se kasnije ne može sjetiti. Šest mjeseci kasnije ispostavi se da su ti sati doveli do njene trudnoće. Ariana odlučuje iskoristiti svoje veze u policiji i pravosudnim službama kako bi rekonstruirala što joj se dogodilo, odnosno otkrila tko je otac djeteta. DNK analiza, pak, pokazuje da je to okorjeli profesionalni provalnik po imenu Bob Nolan (Dupontel). On, dakako, nema pojma da će postati otac, dijelom i zato što je suočen s optužbom za zvjersko kanibalističko sakaćenje.

Dupontel u svojoj domovini uživa status jednog od najpopularnijih stand up komičara, ali je našoj publici vjerojatno najpoznatiji po mračnom  i kontroverznom filmu Irreversible, u kojemu se njegov lik pojavio u jednoj od najkrvavijih i najnasilnijih scena. 9 mjeseci odaje dojam da je njegov autor pokušao napraviti parodiju, ili barem svojevrsni posredni hommage tom djelu, prije svega u načinu na koji su režirane pojedine scene, ali i po neuobičajeno velikim količinama nasilja i eksplicitnog krvoprolića za film koji bi trebao biti komedija. Takvi sadržaji sami po sebi nisu problem, ali je njihovu eksplicitnost potrebno kompenzirati kvalitetnim ili barem urnebesnim humorom. Dupontel tu, međutim, nije iskazao neki naročiti talent. Gegovi su prilično isforsirani, isto kao i likovi, koji su gotovo u svim slučajevima antipatični ili groteskni (poput odvjetnika s iritantnom govornom manom). Kiberlain koliko-toliko drži film kao jedan od normalnijih likova, ali sve do trenutka kada joj Dupontel uvali nekoliko grotesknih scena, poput pokušaja pobačaja metodom “uradi sam”. Dupontel je, svjesno ili nesvjesno, “najzdraviji” lik uvalio sebi, ali se on pojavljuje prekasno da bi mogao ozbiljnije popraviti dojam.

2

Kobni nedostatak 9 mjeseci je, međutim, nešto na što njegov autor nije mogao imati neposrednog učinka. Naime, veliki dio radnje temelji se na proceduralnoj svakodnevnici francuskog pravosuđa, uključujući terminologiju i praksu koja je možda relativno poznata francuskoj publici, ali vrlo vjerojatno ne i ostatku svijeta. Tako će mnogi “gegovi” na koje bi se grohotom smijali studenti prava na Sorbonnei u hrvatskim kino-dvoranama izazvati tišinu. Ako se u obzir uzme da je kontinentalni sustav kaznenog prava nešto kompliciraniji i teže shvatljiv laicima od anglosaskog, Dupontel se trebao barem malo potruditi da ga gledateljima objasni ili barem pojednostavi. Za to je možda bilo vremena u sjajnoj francuskoj TV-seriji Spirala zločina, ali ne i u 82 minuta koliko traje ovaj film. Iako 9 mjeseci ima par lucidnih trenutaka, mnogi koji odgledaju ovu francusku komediju osjećat će se kao da su odsjedili kaznu iz naslova.

Jedan komentar za “9 mjeseci strogog zatvora (2013.)

  • DS says:

    Nisam gledao, ali iz čitanja premisa i zapleta se uopće ne bi dalo zaključiti da se radi o komediji. O.o Možda crnoj komediji za lokalce? Ako bismo ga tako gledali, je li što bolji?

Leave a Reply

Your email address will not be published.