12 godina rob (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Svake se godine neki od natjecatelja za Oskara napuca preko razumnih granica i nabifla hvalama koje se od filma razlikuju koliko se Karamarkovi ili Milanovićevi govori razlikuju od njihove igre – naročito ako se tematski dotiče povijesti ili rata. Moji omiljeni recentni primjeri su Argo (2012), King’s Speech (2010) i The Hurt Locker (2009), iako se biflao i Les Miserables, Zero Dark Thirty i Anna Karenina i bili nominirani i nagrađivani unatoč znatno boljim filmovima sa strane. Ove godine to će vjerojatno biti 12 Years a Slave. S obzirom na potencijalnu potkrijepljenost zlatom i već postojeću izrazitu podršku publike i kritike, pretpostavljam da mi je najveći zadatak pokušati objasniti zašto ocjenom poručujem da se na trenutak valja odmaknuti od situacije.

Krenut ću od priče i usporedbe s izvornikom jer igraju ulogu u oblikovanju namjera filma. Film nam predstavlja stvarni slučaj Solomona Northupa (Chiwetel Ejiofor), Afroamerikanca i slobodnog čovjeka u doba ropstva kojeg na prijevaru 1841. otmu i prodaju robovlasnicima. Solomon provede u ropstvu 12 godina i na ludu se sreću spasi povratom prava na slobodu. Dakle, govorimo o nevjerojatnom slučaju u vrijeme totalnog američkog silovanja ljudskih prava, tim povijesno važnijem jer je Solomon po izlasku napisao bestseller o događajima tokom ropstva i posvetio se borbi protiv robovlasništva. Temeljna metodološka okosnica romana uspoređivanje je Solomonova življenja u ropstvu sa životom na slobodi, što omogućuje pronicljiv uvid u svjetovni jaz između biti-slobodan i biti-ništa. Mi na prvom mjestu imamo užasan spoznajni problem razumijevanja življenja takvog života, a ova metoda vrsno pomaže u razumijevanju ljudi što su takav život pretrpjeli. Sadržaj romana je više-manje prenesen na ekran (nije toliko bitno izmasakriran lažima kao što je to recentni Butler, mada je sređen za filmsko gledateljstvo), ali je metodologija napuštena i zamijenjena šok terapijama.

2

Šok terapije – besramno ponašanje prodavača, kupaca i vlasnika robova prema ljudskim bićima koje doživljavaju zvijeradima (‘Yep, he’ll grow into a fiiine beast’), izletničko silovanje i vješanje, bičevanje robova od strane robova, liječenje teških povreda, indoktriniranje u životinje i pranje mozga pod izlikom riječi kršćanstva, nemilosrdno iskaljivanje bjelačke ljubomore, zavisti ili osobnih frustracija nad ženama i slično – postale su tokom filma dominanta koja jest beskrajno važna i treba biti prikazana, ali se prelijeva preko drugih čisto filmoloških aspekata poput scenarija ili montaže i, primjerice, karakternog razvoja likova i osjećaja za vrijeme i prostor. Ne događa se sadizam u stilistički apsurdnoj mjeri kao u Passion of Christ (2004.), ali bi motiv fizičke patnje bio i jedini motiv filma, kada simptomatski ne bismo iščitavali ostatak sadržaja svake scene, za što nisam sto posto siguran da se šire uzimalo u obzir.

Držim da je motiv sadizma deformirao ostale aspekte. Prikaz radnje je prema svim kriterijima naprosto vrludanje. Vi nećete dobiti osjećaj da se radi o 12 godina torture, nego o mjesec dana torture. Vi također nećete znati gdje se točno i što događa s obzirom na vrijeme i prostor događanja ili je li događaj ikako vezan za druge motive i dijelove priče osim sadizma. Nevjerojatno puno puta scena na scenu eksploatacije naskače kao golub na golubicu, za što je reprezentativni primjer scena u kojoj robovlasnica Epps (Sarah Paulson) šalje Solomona u nabavku, gdje je isključiva funkcija scene podrediti Solomona/nas svjedočenju vješanja dva roba. Prethodno silovanje, naknadno mobbing, pa izdaja, pa… Netko bi rekao da je poanta pokazati svakodnevnicu takvog života ili banalnost zla, s čime bih se složio, ali ne u potpunosti jer mi se čini da je takvih stvari u filmu previše – opet – iz čisto filmološke perspektive. Problem ubojstva je dovoljno važan da ga uvijek iznova razmatramo, ali što točno od filma dobijemo ako nanižemo 20 scena umorstva?

1

S izostavljenim markerima vrijeme-prostor i isticanjem sadizma ukinuti su a) razvoj ličnosti i b) opća narativna struktura.

Ukinuće razvoja karakterizacije vidimo na dva načina: 1) Ejiofor je genijalan u području fizičkog angažmana, ali lišen mnoštva emocija i vjerodostojnog objašnjenja odluka koje poduzima. Na primjer, u sceni pri otmici Solomon kaže da nikada neće pokleknuti i da će se radije suprotstaviti, nego umrijeti, da bi scenu nakon toga prigovarao drugima da ih pokušavaju sve zajedno odvesti u smrt. Razumijemo geometrijske točke promjena, ali same promjene nema – između bitnih trenutaka nedostaje napredovanje. Ostaje tek na nama, da ulaskom u njihove situacije sami sebi isproduciramo psihološka stanja. 2) Niti jedan drugi sporedni lik (svi izuzev Solomona) osim Patsey (Lupita Nyong’o) nema baš nikakvog prostora postati išta osim lutkice koja Solomona gura gore ili dolje niz rijeku očaja, ali su se autori (među njima i Brad Pitt, koji preuzima ulogu Solomonova spasitelja Bassa) svakako potrudili napucati film zvučnim imenima bez naročitog opravdanja. Tko je na coveru? Cumberbatch? Nekoliko minuta u filmu. Giamatti? Nekoliko minuta. Pitt? Isto. Dano? Ništa više, kao ni Alfre Woodard. Nešto senzibilnosti dobili smo od uvijek ulogama vjernog Fassbendera i dobrog kontrapunkta Paulson, čiji su likovi pokazivali blaže oblike slojevitosti, a jedini upečatljiv, pošten posao napravila je Nyong’o u ulozi Patsey o kojoj je zamalo film postao, a možda je i trebao biti na prvom mjestu! Interpretacijama ostavljam jesu li imena tu kao mehanizmi osvještavanja ljudi o američkom problemu ili su tu da namlate novce, ali u oba slučaja glumci i likovi su kartonjera.

Opća narativna struktura, stoga, pati od slabašnih likova i njihovih nesuvislih dijaloga, zajedno s groznim ritmom i nepovezanim topotom scena. Ni na pripovjednoj ni na tehničkoj razini nema tu neke ‘priče’. Montaža je prilično neispolirana, usudio bih se reći, a i hrpetina krupnih planova i praznih kadrova okoline ne služi nekom višem cilju već opet mnoštvu nabačaja. Pa i vremenski iscijepani siže (malo prošlost, malo sadašnjost) nije značajno iskorišten i više se ponekad pojavi kao artefakt nekoć neke ideje. Ali, dvije bih izvedbe režije posebno naglasio i pohvalio, a to su 1) međusobno ispreplitanje zvuka i slike sekvenciranih kadrova (prelaženje i ulaženje jedno u drugo), što nam omogućuje bogato asocijativno povezivanje, te 2) povremene duge scene/kadrovi s jednom brutalnom aktivnošću u fokusu, dok se svijet oko aktivnosti odvija kao da se ništa ne događa. Oba postupka izvode vrlo efektno nabijanje emocija i krivnje u već ionako uznemirenog gledatelja.

TWELVE YEARS A SLAVE

U sklopu toga, najsnažniji sadržaj filma njegova je (namjerna ili slučajna) hladnoća prenošenja situacija koje rekonstruiraju realne odnose na plantažama, među robovima i robovlasnicima jednako,  u tom specifičnom povijesnom kontekstu. Ono zbiljski zastrašujuće što nam film prenosi (na svoj način, ali jednako kvalitetno kao i nedavni Django) poremećena je nonšalantnost kojom se robovlasnici odnose prema robovima, potpuno poremećena situacija dresure čovjeka – ne u životinju nego funkcionalnu imovinu, uništenje osjećaja solidarnosti Afroamerikanaca prema vlastitim ljudima, sulude situacije u kojima napaćeni pakoste napaćenima, ali uviđamo i izvitoperenost samih bijelaca robovlasnika koji više nemaju nikakvog pojma ni svijesti o tome što rade, mogu li to raditi, koliko trebaju raditi, a kamoli tek da im polazi za rukom i vlastite živote i vlastitu ‘rasu’ dovesti u red. Neke scene, primjerice ona u kojoj robovlasnica maltretira mladu Afroamerikanku dok su drugi robovi prisiljeni plesati u krug, svirati i praviti se da se ništa ne događa – potpuno pogađaju suštinu sveg zla robovlasništva. Promatrajući film čini mi se, zbog ovog krajnjeg posljednjeg doprinosa, da će 12 Years a Slave od ponajvećeg značaja biti baš za ljude tamne kože, koji su se za vrijeme tisućljetnog suživota s Europljanima i Amerikancima degutantno napatili.

Filmovi nalik 12 Years a Slave natjeraju me pitati se je li za film važniji cilj ili sredstvo, efekt ili istina. Osobno preferiram sredstvo i istinu, pa u tom nekom površnom smislu rekao bih da je nefilmološki aspekt filma odokativna osmica, filmološki odokativna šestica, što tu negdje nekako daje odokativnu sedmicu, što je svakako poziv na gledanje. Čini mi se, ipak, da bi više smisla imalo pročitati autobiografski roman Solomona Northupa, pa potom i roman Čiča Tomina koliba autorice Beecher-Stowe.

12 komentara za “12 godina rob (2013.)

  • Nikola says:

    Ovo moze biti osvrt na film ali nikako recenzija. Sa strucne strane vrlo tanak tekst.

  • DS says:

    Što sam propustio?

  • Sylvia says:

    Vrlo inteligentna recenzija. Film sam pogledala sinoć.

  • josip says:

    dobra recenzija.ja bih se osvrnuo na propušteno…

    1. sam naziv filma je loše izabran…iako se radi o knjiškom predlošku kod gledatelja već sami početni kadrovi stvaraju dojam “kad tad bude oslobođen” …

    2.velika boljka filma je prikaz odnosa između “slobodnih i neslobodnih crnaca”…tek malo se vidi kod jednog ženskog lika koja je prije bila rob…bolje bi bilo da su iskoristili solomuna te bolje razradili teoriju da “onaj koji je okusio slobodu je u težem položaju od onog koji je od rođenja rob”..

  • Jebedo says:

    Točno to! Ajmo napraviti film za Oscara… Nije da je film loš, ali jako se osjeti to.

  • DS says:

    Da su lovili moze se vidjeti u povecanju nasilja – npr. ubojstvo crnca na brodu jer nije dopustio silovanje – nema u knjizi i nije realno nesto sto bi se dogodilo, ali ocito im i ovako nasilno nije bilo dovoljno. -_- no, citao sam i da je originalni predlozak…pa…malo napucan ekstra. Tako da bi u tom slucaju ovo bilo dvostruko napucavanje špeka.

    @ josip: svida mi se ideja da bude zamaskirano oslobodenje. Ovako samo pojacava osjecaj nizanja dogadaja do oslobodenja. Mozda je, ispk, s druge strane ostavljeno da se covjek pita kako ce se iz svrga toga izvuci, kada propada sve dublje. Igra slucaja, na kraju. 😀

  • srki says:

    meni osobno fassbenderova izvedba nije imala dusu u ovom filmu i to me dosta razocaralo i takodjer se slazem sa velikim djelom ovoga te mi je jos jedan veliki minus to sto se film uopce nije dotakao njegove obitelji sve do zadnje scene, mozda su tako i zeljeli ali mi to jednostavno nije sjelo
    filmu dajem 6 i nadam se da ce ga zaobici glavne nagrade na nadolazecim oskarima

  • DS says:

    “Na primjer, u sceni pri otmici Solomon kaže da nikada neće pokleknuti i da će se radije suprotstaviti, nego umrijeti, da bi scenu nakon toga prigovarao drugima da ih pokušavaju sve zajedno odvesti u smrt.” Inače je u ovoj rečenici logička pogreška, više nisam siguran na što se referiralo, ali mislim da je poanta trebala biti da će radije umrijeti nego postati rob, a onda magično odluči učiniti sve da ne umre. Moram provjeriti, ali u svakom slučaju ovaj djelič treba uzeti sa zadrškom.

  • LY says:

    Ovaj film pokazuje surovo, realno i hladno i emotivno u isto vrijeme patnju crnaca na americkom tlu. U jednom se slazem da mozada scenarij nije razraden do kraja kako treba i da Chiwetel Ejiofor mozda nije dozivio katakarzu kroz film…ali to sigurno nadoknađuje njegova izuzetna osobnost da u njegovim ocima bas osjetis tu patnju, zato je idealan glumac za ovu ulogu, a s druge strane Michael Fassbender i Lupita Nyong”o svojim izvrsnim izvedbama to nadonađuju.Ali bas nikako nikako i nikako nemozes pobit cinjenicu da ovaj film dira na izniman nacin,da budi u tebi ono nesto zbog cega si ljudsko bice, da na njegovom samom kraju ostanes malo duze za ekranom i zapitas se i zbog toga je izniman uradak, ako ne zelis to priznati za tebe je filmska umjetnost samo cisti protok pravila koje trba slijediti sprovesti ih na platno…

  • Jebedo says:

    @LY Ne :) Ima puno boljih filmova za takve stvari… Potpuno se slažem s recenzijom, trebalo je puno više fokusa dati Patsey, koja se čini puno zanimljiviji lik. Jedino bi ja dao šesticu 😛

  • LY says:

    O ukusima se ne raspljava, al eto koji je po tebi bolji od ovog filma na tu temu Jebedo

  • DS says:

    @ LY: Redatelji/scenaristi su napumpali scene dodatnom patetikom koje nema u romanu, a prema svim istraživanjima, i roman je pomalo napumpan za širi puk. To bi značilo, da im se realnost činila previše slabom, pa su je morali malo začiniti…

Leave a Reply

Your email address will not be published.