Zaljubljene žene (1969.)

Piše: Daimon Bell

Lawrenceov hvaljeni roman Women in Love doživio je svoju filmsku adaptaciju 1969., gotovo pola stoljeća otkada je objavljen. Jedno od ranijih ostvarenja redatelja Kena Russella, priča je ovo o prijateljstvu, požudi i kompleksnosti ljubavi – dva para, četiri isprepletena svjetonazora ukrašena bogatim dijalozima, ali i svime onime što je ostavljeno da se otkriva u odjecima lijenih popodneva punih plesa i sanjarenja o ljubavi. Russellova vizija omogućuje da tišina između riječi vibrira vlastitim životom, a scene smještene u pitoreskni engleski krajolik ispunjene glazbom i teatralnošću prizora u svakom trenutku aludiraju više od onoga što je samo rečeno. Junaci kao zastupnici suprotstavljenih ideja sa stranica knjige uronjeni su u svijet filma koji im daje drukčije konture, ali i dalje ne prestaju odzvanjati jekom Lawrenceovih stavova i uvjerenja.

Knjiga i njezin filmski pandan prate uspone i padove veze dviju sestara i njihovih izabranika – povučene i blage Ursule (Jennie Linden) zaljubljene u Ruperta, slobodoumnog školskog inspektora liberalnih stavova o braku (Alan Bates), i njegova najboljeg prijatelja bogatog, povučenog, pomalo izmučenog Geralda (karizmatični i mračni Oliver Reed) koji biva privučen čarima divlje i neukrotive Ursuline sestre Gudrun (uloga koju je Glenda Jackson odigrala besprijekorno, što joj je zasluženo i donijelo Oscara).

5

Upakiran u filozofske rasprave o ljubavi i vjernosti, rasprave o odnosima muškarca i žene, uronjen u slikovite prizore, te dijaloge koji bi neki nazvali pretencioznim film ipak odiše snažnom dozom senzualnosti i  poetičnosti (svakako ne odmažu ni divni eksterijeri provincijalne Engleske i romantični bregovi švicarskih Alpa). Jednostavni odnos čovjeka i prirode u kontrastu je s disfunkcionalnim međuljudskim odnosima koji ne mogu nikada uistinu ispuniti visoka očekivanja (Rupert nikada nije tako nesputan i slobodan kao u sceni kada trči poljem i baca se zagrljaj zemlje, nikada nije tako opijen tijelom žene kao što je to dodirom klasja na vlastitoj goloj kož)i.

Film je simbolična vizija ispunjena na svakom uglu pitanjima mogućnosti ljubavi između dvoje ljudi, i nadasve seksualnim konotacijama: pamtljiva je scena u kojoj Rupert objašnjava grupici prijatelja pravilan način na koji se jede smokva i sličnost tog voća sa ženskim spolnim organom. Opisuje ženu kao tajnovito i misteriozno voće koje čuva slasti svoje mekane nutrine, unutrašnjosti koja se rastvara topla i vlažna poput cvijeta… Već ondje u sjeni lijenog popodneva sve pršti ne samo od dvosmislenih izjava već i potisnutih seksualnih fantazija,  no film ne prestaje dražiti svoju publiku ni nakon toga.

3

Prikrivene homoseksualne tendencije naziru se ispod površine odnosa dvaju muških protagonista. Trenutak u kojem se svlače jedan pred drugim i  hrvaju u sobi osvijetljenoj samo plamenom vatre najkontroverzniji je dio filma. Trenutak je to koji zapečaćuje između Geralda i Ruperta vezu trajniju i iskreniju od hirovite ljubavi prema suprotnom spolu, nešto neizrečeno prolazi između njih i utvrđuje sponu koja ih povezuje do smrti.

Film postavlja u toj zakračunatoj prostoriji jedno od onih intrigantnih pitanja: može li muškarac zaista voljeti samo jednu ženu (ili jednog muškarca)? No, zanimljivo je što s obzirom na naslov kojim su naizgled u prvi plan stavljeni ženski protagonisti ne pita nikada obratno pitanje, niti ima u filmu scena koja će s toliko emocionalne sirovosti prikazati Ursulinu i Gudruninu nagost.

Muška veza prikazana je kao dublja i kompleksnija od veze s putenim ženama koje uvijek sputavaju svoje izabranike. Ursula i Gudrun u konačnici ne ostaju ništa doli dva suprotna pola onoga kako muškarci zamišljaju žene – tople i podatne ili mračne i destruktivne, mekano i mračno voće koje privlači svojom slašću, ali daje samo prolazno zadovoljenje. Uvijek su dovoljno kompleksne da ne budu trivijalne, ali stavljene u kontekst s muškim protagonistima duhovno su im nedorasle.

2

Ursula želi privezati svog muškarca uza se, biti mu dovoljna, želi mu se podrediti, zadovoljiti ga i obasuti nježnošću, dok divlja Gudrun podsjeća na nesputanu mračnu nimfu. Scena njezina divljeg plesa u šumi jedna je od najljepših u filmu. U opasnom plesu bez straha draži stado bikova (nesumnjivo falusni simbol kojem se ne boji suprotstaviti). Ona ne traži muškarca da bi bila spašena, već da ga uništi. I njezine riječi upućene Geraldu koji joj priskače upomoć znakovite su. Na njegovu optužbu kako je ona ta koja je zadala prvi udarac kada ga je ošamarila, Gudrun prkosno odgovara: ”And I shall strike the last”, što će se u tijeku daljnje radnje pokazati kao više nego sudbonosna rečenica.

Russellovo ostvarenje tako ne manjka prilikama za scensku (pre)naglašenost. Zapleteni u vrtlog taštine i poezije, podignuti u ”više” filozofske sfere teško se spustiti u krutu i prizemnu, ugljenom zacrnjenu realnost rudarske svakodnevice koja okružuje naše ljubavlju i filozofijom opijene likove. Treba li dopustiti da nas ponese ili se prepustiti sa sviješću da ispod bljeskave površine ljudi kopne u rudnicima i bivaju u jeku industrijalizacije zamijenjeni strojevima, prosudite sami. Lagana atmosfera ljubavi i udvaranja ipak odnosi teški smrad ugljena negdje daleko izvan našeg dosega.

1

No Women in Love vrlo lako bi mogao zapravo nositi naziv Men in Love. Žene u Lawrenceovim romanima uvijek su (pa tako i u ovoj filmskim ekranizaciji) ne bih rekla  plošne (daleko od toga) ali uvijek na neki način okrnjene, formirane do određene granice nakon koje postaju banalne, kada ih vlastita seksualnost sputava, kada nestaju u sjeni dubokih izmučenih muških protagonista koji ih zasjenjuju vlastitom kompleksnošću i originalnošću. One nisu te s kojima suosjećamo, već liče onim prolaznim odbljescima izblijedjelima u vatri kućnog ognjišta ili naslagama leda ispod snježnih nanosa švicarskih Alpa u koje ovi parovi putuju kako bi proveli medeni mjesec.

Gerald i Rupert ti su koji u ovom filmu proživljavaju sve uistinu važne trenutke: istinski pate, zaljubljuju se, tuguju, preispituju značenje ljubavi i prijateljstva, umiru zbog ljubavi. Najveći hendikep ovog filma uza sve njegove briljantne poetične sekvence i dijaloge upravo je taj što su Lawrenceov tekst i njegova adaptacija ograničeni utoliko što nemaju kapacitet da bi postavili pitanje: ”Može li ŽENA zaista voljeti samo jednog muškarca?” Ipak krivnja ne leži u Kramerovom scenariju (koji zapravo uvelike slijedi duh romana), jer uza sav svoj talent i briljantni opus Lawrence kao pisac je taj koji nažalost nikada nije uspio u svoja djela unijeti nepristranu iskrenost kojom bi svojim ženskim protagonistima podario dubinu i cjelovitost koju zaslužuju.

4

Krivnju za takav propust u konačnici i svaljujem najvećim dijelom na sam roman, a ne na Russellovu zanimljivu i vrlo osobitu filmsku adaptaciju koja u svojim najljepšim trenucima odiše lakoćom jednog proljetnog popodneva u kojem se sve brige svakodnevice slijevaju u neprekinute nizove pokreta i gesta, u onaj trenutak u kojem riječi gube privremeno svoju moć jer se svo značenje zavuklo u glasnu tišinu između njih.

Leave a Reply

Your email address will not be published.