Vrijeme ratnika (1991.)

Piše: Danijel Špelić

Vrijeme ratnika (1991.)

Redatelj: Dejan Šorak

Glume: Josip Genda, Kruno Šarić, Ilija Ivezić, Sinisa Juričić, Sven Lasta

 

Ja izbjegavam hrvatski film, namjerno. Manjak ideja, manjak svježine, stalno jedna te ista priča, načini snimanja… potpuno sivilo. Nekako se ne uživljavam u depresivne drame koje govore o depresiji ili komedije koje nisu smiješne, jednostavno mijenjam program kad naletim na jednu takvu i nije mi problem to priznati. Postoje iznimke, naravno, kao i u svakoj priči, Tko pjeva zlo ne misli je klasik koji, vjerujem, svatko voli pogledati, pa su mi pažnju privukli Živi i mrtvi Kristijana Milića (prije toga je bio njegov kratkometražni Sigurna kuća), a da je dosta anemičnosti u hrvatskoj kinematografiji pokazuju i slučajevi Šume summarum te The Show Must Go On, što je dobra stvar, poželim odmah izdvojiti koju kunu i otići u kino, što samo po sebi govori koliki je to napredak, vjerujem, ne samo za mene. Ali, to nisu prvi pokušaji da se pokuša realizirati film koji otvoreno koketira sa stranom produkcijom i motivima koje ponajviše prepoznajemo u njima. 1991. godine redatelj Dejan Šorak izbacio je na pogled javnosti Vrijeme ratnika, film koji je nastao pod otvorenim utjecajem Južnjačke utjehe Waltera Hilla. Može li se naći boljeg uzora od Hilla za pokušaj stvaranja naslova koji će biti namijenjen publici zasićenoj raznim… negledljivim stvarima? Teško.

A priča govori o dvojici dugogodišnjih prijatelja, Fabijanu i Dakaru, koji vikende provode u ribolovu negdje daleko od civilizacije. Ovaj izlet nije ništa drugačiji od ostalih, sve dok Fabijana ne napadne nepoznati čovjek s jasnom namjerom da ga ubije. To nije kraj priče, dva će prijatelja susresti još nekoliko ubojito nastrojenih individua, no uz mrtva tijela će se početi gomilati i pitanje – tko su ti ljudi i zašto to rade. Jer, ni Fabijan, a ni Dakar, nisu sveci, svaki ima svoje duhove prošlosti koji samo čekaju priliku da se vrate natrag. Radi li se o tome ili je riječ o nečemu drugom?

Sami sadržaj govori dovoljno o tome koliko se cijela stvar trebala razlikovati od klasičnog hrvatskog filma, ali treba biti realan i reći da je to tek djelomično uspjela ideja. Nastao u sami začetak Domovinskog rata, radnja se može gledati i kao najava stvari koje će se tek dogoditi, no to mu nije primarna svrha, dapače, negativci koji se pojavljuju kroz radnju nemaju identitet, kao ni pojašnjenje o tome zašto rade to što rade. O njihovim mogućim motivima saznajemo kroz razgovore, tj. teorije naših junaka, što je nagađanje i kao takvo je trebalo držati atmosferu i napetost koja obično proizlazi iz neznanja. Najgori neprijatelj je onaj kojeg ne poznaješ i te priče. Susreti završavaju obračunima i novim teorijama, a kad se uzme lokacijska pozadina (mislim da je sniman negdje uz rijeku Kupu ili Dravu) zamišljena ideja i nije toliko loša. Problem je što izvedba zaostaje za idejom jer film je, vidljivo, imao ograničen budžet, što je dovelo da neke scene izgledaju drveno, pa i naivno (jedan od negativaca ide u svoju ubilačku misiju naoružan samo s puškom i pet metaka), čime se ubija suspens iščekivanja jer se sve rješava brzo i na razini stripa. Detalji su pak druga priča. Dakar u nekim prilikama koristi luk i strijelu kao oružje, što je pravo cool za vidjeti na ekranu, scene na rijeci i gliserom imaju dinamiku koja se trebala provlačiti kroz cijeli film te prirodne karizmatičnosti glavnog dvojca (pokojni Josip Genda i Krunoslav Šarić) odgovaraju nekoj slici grubih i ubojitih ljudi koji ne gube vrijeme na samosažaljevanje ili prazno gledanje u daljinu.

No, ima tu i suvišnih stvari. Posve nepotrebni dijelovi uključuju susret s mladim parom u nekakvoj kući, gdje se koriste poznati seks motivi tako rado viđeni u našim filmovima, a ista se stvar ponavlja pri kraju, gdje naš drugi junak radi istu stvar u nekakvoj vrsti kupleraja. Nepotrebno zaustavljanje radnje posve nepotrebnim stvarima koje uopće nemaju nekakvu svrhu osim da se pokaže kako ratnici trebaju seks nakon akcije. Ni malo bolje korištenje nepredvidljive pozadine svih slučajnih susreta ne bi naškodilo, kao ni pojašnjenje-dva (što nije obavezni uvjet), a dijalog je na nekim mjestima mogao biti opušteniji. Realno gledajući, film neće ostaviti neki preveliki dojam na prosječnog gledatelja, te ga se bez muke može postaviti i u kategoriju poštenih promašaja, ali s naglaskom na pošteni. Korištenje neuobičajenih motiva za pokretača radnje, izbjegavanje standardnog pristupa hrvatskom filmu, uvođenjem detalja koji nisu svakodnevica našeg repertoara, te jako dobri nastupi odličnih glumaca od ovog naslova rade zanimljiv materijal za gledanje, barem jedno. Jer nije da nije bilo pokušaja izbacivanja domaćeg filma iz uhodanih dramskih (osobno mišljenje: negledljivih) tračnica, samo što nisu uspjeli tako kako se planiralo. Treba cijeniti pokušaj, ako ništa drugo.  I namjeru da se bude drugačiji.

8 komentara za “Vrijeme ratnika (1991.)

  • The Great Duck says:

    Bilo bi zgodno ako bi u budućnosti mogao nabaciti još koji hrvatski film (ili ex-Yu film općenito), bilo ovdje, bilo na svom blogu, bilo kod Dragonragea. Znam da se bolje snalaziš u angloameričkoj kinematografiji, ali mislim da bi valjalo istaknuti one koji se ne sastoje od toga da likovi bulje u prazno 10 minuta i sl. 😀
    Premda mene više zanimaju stvari iz doba Juge, a sad ne znam da li i na te misliš kad govoriš o generičnim dosadama s kojima smo svi upoznati.
    Nažalost, uglavnom sam dosad gledao samo komedije i neke partizanske iz tog perioda, al sad sam naletio na par hororastih filmova koji mi izgledaju zanimljivo:

    Prokletinja
    Leptirica
    Sveto mesto
    Variola vera

  • The Great Duck says:

    Naravno, ako ima već negdje, slobodno linkaj. A možeš i nabaciti još koju preporuku. 😉

  • Danijel says:

    Ja se nadam da će biti još koji 😀 ali to je onak, težak zadatak jer ih u pravilu ne gledam i moram priznati da je ovaj Vrijeme Ratnika jedan od stvarno rijetkih koji su drugačiji od uobičajene ponude. Ne znam ni da netko baš piše o tim starijim filmovima s ex-yu prostora, ali naiđem na nešto, dostavim link. Što se tiče preporuka… nažalost, nemam ih. Jedino ČETVRTI ČOVEK mi je bio dosta zanimljiv, triler. Doduše, noviji je, ali ako ne smeta…

  • The Great Duck says:

    I ona serija Brisani prostor se isto čini zanimljiva…Snimljena prema Bugojanskom ustanku 1972….

  • The Great Duck says:

    Ne smeta da je noviji, al eto, ja više preferiram taj “starinski” štih (za razliku od većine ljudi moje generacije koja uglavnom gravitira novim filmovima).

  • Deckard says:

    Brisni Prostor je odlična domaća mini-serija (Ivo Štivićić je scenarist, ako se ne varam) koja je baš pravo trilerski odrađena. Jedina zamjerka ide što su likovi te grupe čisti klišeji, oni su došli da ubijaju, pale i siluju, što je onda odgovaralo tadašnjoj vlasti, ali istina je bila ipak malo drugačija.

    Postoji još jedna serija iz 80-ih – ”Dosije” – kriminalističke priče o modernom inspektoru (Kruno Šarić) koji razrješava moderne zločine, od kojih je većina povezana s dosta hu-huš stvari u tadašnjoj Jugoslaviji. Što ju je, po nekim pričama, i ukinulo te je danas praktički nepostojeća.

  • The Great Duck says:

    Hmm, sad kad spominješ što je odgovaralo vlasti, baš me zanima jel bilo kakvih komunističkih hladnoratovskih akcića…Tko zna, možda i postoji nekakav Red, White & Blue Dawn ili Invasion CCCP. 😀
    E da, našao sam još jedan zanimljiv naslov. Aleksa Dundoić, jugoslavensko-sovjetska koprodukcija iz 1958. O hrvatskom Srbinu koji se borio na strani boljševika u ruskom građanskom ratu.

  • The Great Duck says:

    Evo još jedna miniserija iz 80-ih koju sam našao: Zamke.
    Koliko sam skužio, radi se o križarima, tj. preostalim ustašama u Jugoslaviji koji su vršili nekakve terorističke akcije, napade, pljačke i sl. u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Leave a Reply

Your email address will not be published.