Variola vera (1982.)

Piše: Đorđe Pavlović

Variola vera (1982., 110 min.)

Režija: Goran Marković

Scenarij: Goran Marković, Milan Nikolić

Glume: Rade Šerbedžija, Erland Josephson, Varja Đukić, Dušica Žegarac, Rade Marković, Aleksandar Berček

 

U jugoslavenskom filmu postoji nešto što bismo mogli nazvati – fenomen Prag. On je direktna posljedica toga što je otvorenost granica na papiru značila tek odškrinutost granica na terenu. Bivajući u nekom smislu najveći stepen osvojene slobode, ispostavilo se, bio je i prava mjera. Fenomen Prag je fenomen balansa, temeljnog principa najvećih plodova duha.

Ako se izuzme Moskva zbog svoje jedinstvene monumentalnosti u svjetskim okvirima, Prag je autentična prijestolnica slavenske kulture. Prvi ga je pohodio Aleksandar Petrović, ali zbog afere Informbiroa vraća se doma da uživamo u njegovoj veličanstvenoj samoukosti. Gdje je on stao, u svakom smislu je produžio Emir Kusturica. Pored njega „Prašku školu“ čine još Zafranović, Grlić, Karanović, Paskaljević i glavni junak ovog teksta Goran Marković. Ključno obilježje grupe, osim nerijetkog naginjanja baroknom, je i opredjeljenje za autorski film, a jedini izuzetak je upravo Marković, koji se iz bijelog svijeta vratio zaražen virusom žanra. Pa ipak, valjda zbog jakog imuniteta, nikad nije napravio čist žanrovski film, ostajući onaj izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ako je netko u našoj kinematografiji pronašao tajnu formulu za uspjeh, onda je to on.

Njegov četvrti film Variola vera nastaje 1982. godine, točno deset godina nakon epidemije ove bolesti koja je zahvatila zemlju. Tih dana jedan je kosovski Albanac poslije hodočašća po arapskim zemljama donio virus za koji se smatralo da je iskorijenjen. Neko vrijeme je prošlo dok se nije dobila potvrda da se zaista radi o varioli, a onda je počela uzbuna u cijeloj zemlji, strah, karantena, vakcinacija (18 milijuna ljudi). Nakon dva mjeseca sve se završilo, ali točni podaci o razmjerima epidemije i načinima borbe bili su obavijeni velom tajne. Marković je sasvim ispravno zaključio da se u ovom događaju nalazi sjajna podloga za film. I inače, inicijalno obilježje većine njegovih djela je aktualnost, i to dnevna (novinska) aktualnost vječitih tema. Time se osigurava sjedinjenost s povijesnim trenutkom, ali i neograničen rok trajanja, nešto poput starog vina,  zato film i danas djeluje svježe i primamljivo. Veliku zaslugu za to ima sjajan scenarij koji priču smješta u karantenu jedne bolnice, gdje se u klaustrofobičnoj atmosferi uspostavlja interakcija između medicinskog osoblja i pacijenata. Mnoštvo je likova, ali svaki izgleda apsolutno potreban i zaista se teško odlučiti koja je dramska minijatura najjača.

Ako bismo ga pokušali žanrovski odrediti, film Variola vera je najbliži hororu, old school tipa. Nema onih jeftinih manipulacija strahom, danas tako uobičajenih,  kada ti nakon dvije minute tišine serviraju iznenadnu buku pa padneš s ruba svog vodenog kreveta. Odnos prema temi i publici je pošteniji i odlikuje se literarnom dubinom kakvu nalazimo u Camusovom romanu Kuga ili Saramagovom Sljepilu. Strah od grešaka prirode i dalje je dublje u čovjeku nego natprirodna fikcija, i zato nikakva besprijekorno nacrtana čudovišta ne mogu na gledatelja ostaviti jači dojam od Šerbedžije koji uz flašu viskija pobjeđuje opaku bolest. Vidno u krastama, vidno čovjek. Sve što me je ikad uplašilo desilo se među ljudima, i ja nemam drugi izbor osim da povjerujem ako je glumac dobar, a Šerbedžija je jedan od najboljih, što je njegova kasnija karijera i potvrdila. Zanimljivo da ovdje ipak nije najjače ime. Jedan od doktora je Erland Josephson, omiljeni Bergmanov glumac, koji je, ako pogledamo kronologiju, možda upravo došao sa seta remek-djela Fanny i Alexander i sa sobom donio dio magije kakvu ne posjeduje nijedan domaći film.

Variola vera ima i jedan dublji sloj, kao metaforična kritika društva i nesposobne vlasti, i zato je njegova produkcija bila stalno sabotirana i jedva se dovukla do kraja. Po svjedočenju samog autora, do dokumentacije o epidemiji teško se dolazilo, a nekoliko dana prije početka rada na filmu donesena je odluka da se promijeni bolnica u kojoj će se film snimati. Uprkos svemu, film na koncu izgleda potpuno zaokruženo, bez ijedne slabe točke, čak je i društveni komentar oštriji nego što bi inače bio. Počev od državnih službenika koji su prikazani kao beskrupulozni birokrati, do egoizama i zlobe upravitelja bolnice koga s velikom karizmom igra Rade Marković, redateljev otac. Inače, do toga je došlo sasvim slučajno, jer je drugi poznati glumac kome je uloga prvobitno bila namijenjena redatelju ljutito vratio tekst scenarija s riječima da neće dovijeka glumiti Nijemce! Mislim da je Goran Marković, iako u problemu, u tom trenutku bio vrlo sretan jer je znao da je stvorio lik velike snage.

I tako, marljivošću, brigom za detalje, neophodnim profesionalizmom i sretnim momentima dobiva se jedna umjetnička masa koju u remek-djelo oblikuje – jednostavnost. Pitam se i danas ima li što prostije a efektnije od filma Variola vera? Dok tražim odgovor, svaka pomisao na film mi poput kratkog spoja provlači jezu kroz kičmu, danas isto kao i prije deset godina kada sam ga prvi put gledao. Majstorija i nema dalje.

Na kraju jedna napomena. Prije par dana je novi Markovićev film imao premijeru. U iščekivanju potvrde da tajna formula još uvijek djeluje pogledajte neki od njegovih starijih filmova. Ako ste od onih što filmove gledaju nakon što padne mrak, Variola vera se čini kao idealan izbor.

9 komentara za “Variola vera (1982.)

  • Bookresh says:

    Kao prvo, da pohvalim recenziju. Ovo je jedan od najuspjelijih ex-yu filmova, a Marković je vrlo vjerovatno reditelj sa najboljim procentom uspješnih filmova u Srbiji, a možda i u čitavoj ex-yu (ne računajući reditelje koji su uradili 2-3 filma).
    Kao drugo, film je po temi i osnovnoj ideji bliže žanru filma katastrofe, ali je po atmosferi i efektima na gledaoce svakako bliži hororu.
    Kao treće, i sam Marković je izjavio da je bolest prikazana u filmu u stvari metafora bolesti koja nagriza čitav sistem, odnosno bolesno društvo.
    Kao četvrto, jedna ispravka – doktor koji tek pred kraj skida masku je njemački glumac Peter Carsten (glas Mihajla Viktorovića), koji je u ex-yu imao malte ne status domaćeg glumca. Erland Josephson igra doktora epidemiologa i ne nosi masku u filmu (glas Petra Kralja). Bizarna koincidencija je da su Josephson i Carsten preminule prošle godine, na 30-godišnjicu filma.
    Kao četvrto, jedno pitanje – koji je to poznati glumac odbio ulogu šefa bolnice? Prvi mi na pamet pada Stevo Žigon.

  • iVAN says:

    Sjajna kritika,uzivao sam citajući!!!

  • Sven Mikulec says:

    @ Bookresh, ispravljeno istovremeno dok si pisao komentar! 😀

  • francion says:

    vrlo lijepo za čitati

  • Đorđe Pavlović says:

    Hvala svima na lepim rečima.

    @Bookeresh
    Lapsus sam uvideo trenutak pre tvog komentara:) Hvala na dobronamernoj primedbi.

    Što se tiče glumca koji je odbio ulogu, ja sam to pročitao davno u jednom intervjuu Markovića, ali ime nije pomenuo koliko se sećam. Ja, baš kao i ti, mislim 99% da je u pitanju Stevo Žigon.

  • Vanja says:

    Odlična recka.
    Nemam što dodavati, sjećam se kako sam naučila razliku između određenih pridjeva i organa.

  • filmofil3 says:

    Sjajan tekst o jednom od najboljih yu filmova uopšte.

  • 123 says:

    Glumac koji je odbio ulogu je Branko Plesa.. Rjec je legendarnom Profesoru glume iz Novog Sada koji je igrao u filmovima :Bomba u 10 i 10″, Mars na Drinu, Vrtlog, Sabirni Centar(i njega je rezirao Markovic),Lilika(sam je rezirao taj film),Partizani, Partizanska Eskadrila itd….. Poznat je i po ulozi u seriji Gore/Dole…

  • DS says:

    Đorđe, pretpostavljam da si gledao Leptiricu. Leptirica i Variola vera uzimaju se kao jedina dva ‘strašna’ jugoslavenska filma. Svi ih se barem malo sjećaju. Leptirica, međutim, pri ponovnom gledanju trideset godina kasnije uglavnom nije izazvala ništa od onog ‘strašnog’, nikome. Kako si je ti doživio u terminima ‘strašnosti’?

Leave a Reply

Your email address will not be published.