Valter brani Sarajevo (1972.)

Piše: Đorđe Pavlović

Valter brani Sarajevo (1972., 133 min.)

Režija: Hajrudin Krvavac

Scenarij: Đorđe Lebović

Glume: Velimir Bata Živojinović, Rade Marković, Ljubiša Samardžić, Neda Spasojević

 

Partizanski film jedini je autentični filmski žanr nastao u SFRJ.

Lenjinova rečenica „film je za nas najvažnija umjetnost“, za razliku od mnogih socijalističkih zemalja, ovde je shvaćena vrlo ozbiljno. S razlogom, jer populistički potencijal filma praktično je neograničen. Film informira, zabavlja, prosvjećuje, utjeruje kulturu u narod, u selo i grad. I zato između funkcija mlade države i funkcija filma stoji znak jednakosti, razlika je samo u potrebama pojedinih departmana.

Film Valter brani Sarajevo dio je grupe filmova koji nisu proizašli iz Ministarstva kulture već iz Državne sigurnosti. U jednom trenutku, filmsku prevenciju morala je zamijeniti filmska korekcija, jer su se stvari otele kontroli. Kada je početkom sedamdesetih država odlučila putem birokracije „zabraniti bez zabrane“ Crni val, nije se zadovoljila samo time da sasječe u korijenu najtalentiraniju generaciju filmadžija koja se ikad pojavila na ovim prostorima, već je bilo neophodno da ponudi i alternativu. Tako nastaje niz partizanskih filmova nazvanih „bijeli val“ u smislu tobože stvarnosnog i etičkog kontrapunkta, ali se zapravo radilo o „crvenom valu“ zbog neskrivene ideološke propagande. U tom zbunjujućem kaleidoskopu filmske prakse, među mnoštvom mediokriteta izdvaja se osobenim pristupom temi jedno ime – Hajrudin Šiba Krvavac. Njegove filmove su zamislili kao batinu za neposlušne, šibu za prijestupnike. A Šiba? Pa i on je bio prijestupnik, tu su se gadno zajebali. Producentska kuća „Zajeb vlasti“ bila je najbolja u bivšoj nam zemlji. Zapravo, kad bolje razmislite koliko je remek-djela nastalo u pukotinama sistema bude sasvim jasno zašto se taj sistem na kraju raspao.

U čemu je subverzivnost filma Valter brani Sarajevo?  Nema ničeg spektakularnog i skrivenog u podtekstualnom sloju, već je stvar vrlo prosta i očigledna. Ponudivši umjesto političke akcije čistu filmsku akciju, umjetnost je vratio antičkom izvorniku, a zanat esnafskoj etici. Postavio čovjek stvari na svoje mjesto. Korigirao, ali zbilja. Zato se njegovi filmovi mogu gledati bez pretjeranog osjećanja grešnog zadovoljstva i uživanja u „zabavnom smeću“. Valter je dobar film, kojem patina vremena samo doprinosi. Klasik. Za nedjelju popodne i odmor od kapitalizma.

Ako uopće ima smisla prepričavati općepoznato, radnja se plete oko komunističkih ilegalaca u Sarajevu u pokušaju da sabotiraju operaciju „Laufer“. Misterioznost njihovog vođe Valtera daje povod Nijemcima da putem svojih ljudi osujete njihove planove. Podjela uloga na partizane i Nijemce nužno je formalna i određena subžanrom. S obzirom da nema nikakvih ideoloških sukoba upadljivo je i odsustvo arhetipa surovog Nemca koji je samom svojom pojavom zaslužio umrijeti. Svo zlo u filmu djelo je profesionalaca. Puške – pucaju, špijuni – odaju, tako i inače funkcionira svijet. Jedno gotovo sportsko takmičenje za podvig, gdje cijela ideologija stane u neophodnu pobjedu Naših.

Film ima klasičnu postavku kriminalističkog filma i gledatelj aktivno sudjeluje u razmotavanju scenarističkog klupka od početka do kraja. Negdje se tone u žanrovske klišeje kao što je niz besmislenih lozinki i (kontra)špijuna, dok u svojim najboljim (premda rijetkim) momentima film dotiče meditativnost Melvilleovih krimića. Sve ono što je između, potpuno je u skladu s tadašnjom svjetskom mainstream produkcijom. Zato ne čudi podatak da ga je dosad pogledalo 10 milijardi Kineza, jer kad je John Wayne nedostupan, dobar je i Bata Živojinović. Iz ovoga se lako može zaključiti da je podcijenjenost ex-Yu kinematografije posljedica njene provincijalnosti, a ne nedostatka kvalitete, čak i u zanatskom smislu. Posebno ističem muziku Bojana Adamiča, koji je od glavne teme stvorio pravu pop kulturnu minijaturu, kao i glumce, to najveće blago našeg filma.

Nitko drugi ne može biti Valter do Bate Živojinovića. Ikonički karakter njegovog lika dopušta mu da se kroz film bukvalno pošeta ne napravivši ni jednu facijalnu ekspresiju, pošto sama njegova pojava nosi niz podrazumijevajućih konotacija. Ne znam je li u povijesti filma zabilježeno još koji put da je lik ušao u glumca umjesto da bude obratno. Snaga Batinog antiperformansa je vanvremenska. Ostali uspješno dopunjavaju galeriju likova, a izdvajam sjajnu ulogu Radeta Markovića kao sajdžije Seada. Scene s njim imaju neku posebnu mistiku i ljepotu. Zanimljivo je da na polovini filma gine Emir Kusturica, točnije nebitni lik na uglu koga on glumi. Značaj Šibe Krvavca u transformaciji nebitnog lika u velikog europskog redatelja nesumnjivo je veliki, jer po samom Emirovom svjedočenju, Šiba je kao prijatelj njegovih roditelja uvijek bio tu da pomogne i ohrabri mladog čovjeka da se bavi filmom. I sam film Valter brani Sarajevo snažno je utjecao na sve članove New Primitives bande.

Najveći problem filmova krimi i ratnog žanra je kako napraviti kraj. S obzirom da nema potrebe za filozofskom porukom, najvažnije je učiniti rasplet priče što efektnijim. Autor se opet odlučuje igrati na sigurnu kartu pirotehničkog krešenda. Nakon što u dimu i vatri digne vlak u zrak, Valter odlazi u nepoznato sa samopouzdanjem čovjeka koji je svoju misiju završio. Pesimist sam, čini mi se zauvijek. Ostavi nas Valter.

A stanje je ponovo loše. Patimo zbog kroničkog nedostatka superheroja. Sve mogu ove današnje „lutke od krvi, bez trunke ideja“ osim da nam oduzmu pravo da poput Kusturičinih junaka u sebi mantramo: „Vratiće se Valter, jebaće vam mater…“

3 komentara za “Valter brani Sarajevo (1972.)

  • Godard says:

    “Lenjinova rečenica „film je za nas najvažnija umjetnost“, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, ovde je shvaćena vrlo ozbiljno.”
    Duša me zabole kad sam pročitao ovu glupost. Dobro batice, pa jesi li ti ikad čuo za FAMU? Koliko ti, bre, znaš o ruskoj kinematografiji? Jesi li ti uopšte svestane eopahalne gluposti koju si provalio? Pobogu pa nisi filmski kritičar ako si sposoban da istovariš, da prosteš, dva kilometra govana u obliku slova!
    Moraćeš još mnogo peska da se nasrčeš pre nego naučiš da gledaš filmove.
    Nisi u tekstu, pored gomile gluposti, uopšte napisao da je ovo vestern kakvog se ne bi ni John Ford postideo. Gde si kad čuo, pročitao ili video da su partizani izvodili ovakve akrobacije s vozovima kao u ovom filmu? Idi bre, nauči da gledaš filmove a onda se vrati pa da vidimo hoće li šta da bude iz tebe.

  • Đorđe Pavlović – Pavel says:

    1.Sovjetska kinematografija je naravno jaca od jugoslovenske a ceska u rangu ako ne i jaca. To nije sporno. Ipak, fulao si ceo fudbal dva puta.
    Prvo jer nisi shvatio da sam mislio samo na propagandne filmove a Tarkovski i Kalatozov kao i Forman i Menzel tu sigurno ne spadaju. Nasa je propaganda bila efikasnija i umetnicki jaca, to je moje duboko misljenje.Mozes ti sad navesti sto primera to nece promeniti moje misljenje.
    Drugi promasaj ti je previd da je u to vreme postojalo vise od trideset socijalistickih zemalja pa i da si u pravu za ove dve (a nisi) tvoj je komentar tek mlohavi pokusaj.

    2. Gde si ti u tekstu zakljucio da ja verujem da su ove partizanske akcije bile stvarne. To je samo film a ja sam prepricao fabulu. Mogao je i meteorit past, ne znam sta ja imam s tim. Nije dovoljno biti sposoban citati nego i razumeti procitano.

    3. Sto se tice Forda i vesterna, to je ok. Ali verovao ti ili ne, recenzija je prekratka forma da u nju stanu bas sve istine(i lazi) o filmu. Zavisi od pristupa autora teksta. Ako mislis da si sposoban za to predlozio bih ti jednu sjajnu stvar: Natjecanje za najbolju recenziju Matej Lovric 2013.

    4. Za ostatak komentara, to jest ove ne bas kreativne uvrede, mogu ti reci samo ono sto jedan filmski amater blagodareci svojoj poziciji moze reci profesionalnom pljuvacu: Hvala…
    …i dovidjenja.

  • Godard says:

    “Nisi u tekstu, pored gomile gluposti, uopšte napisao da je ovo vestern kakvog se ne bi ni John Ford postideo. Gde si kad čuo, pročitao ili video da su partizani izvodili ovakve akrobacije s vozovima kao u ovom filmu? Idi bre, nauči da gledaš filmove a onda se vrati pa da vidimo hoće li šta da bude iz tebe.”

    Još moraš još i da naučiš da čitaš s razumevnjem. Šteta je brate. Jeste, pogrešio sam šta sam te onako gadno kritikovao, ali batice to ti je tako. Moraš da umeš da bi smeo. Ti ne umeš, a umišljaš da umeš i tako nastupaš. Ne ide to tako. Koliko god fudbala sam ja omašio ti si omašio onaj najvažniji – V O Z – koji ti je PREOČITA poveznica s vestern filmovima.

    Nije tačno da samo “prepričavaš fabulu” jer polemiziraš: “U čemu je subverzivnost filma Valter brani Sarajevo? Nema ničeg spektakularnog i skrivenog u podtekstualnom sloju, već je stvar vrlo prosta i očigledna. “, “Najveći problem filmova krimi i ratnog žanra je kako napraviti kraj. S obzirom da nema potrebe za filozofskom porukom, najvažnije je učiniti rasplet priče što efektnijim. Autor se opet odlučuje igrati na sigurnu kartu pirotehničkog krešenda.” Kakva je ovo brate konkluzija? Kako bre drugačije može da se završi ovakav film? Seli su svi skupa sa Švabama na zelenoj livadi pa brali cvećke?
    Neuči bre prvo da gledš filmove pre nego se odvažiš da valjaš u ovolikim količinama. Voliš da se shvataš ozbiljno, onda brate mili budi ozbiljan. Uči! Uči! Uči! U međuremnu poštedi internetski bajtove koe trošiš na ovakve ludarje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.