Uže (1948.)

Piše: Vanja

Uže (Rope, 1948., 80 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: James Stewart, John Dahl, Farley Granger, Joanne Chandler

 

Nije loše zadati si jednom u 10 dana pogledati kakav klasik (makar to bio samo po dobu u kojemu je nastao a uspio preživjeti na listama do današnjeg dana, no to ne govorim isključivo zbog Hitchcocka). No, pisati o bilo kojem filmu ovoga meštra, uvijek mi je izazov, Rope možda i najveći, jer mi je u cijelom njegovom opusu (a odgledalo se toga dosta), najčudniji. Znate, kad ovakav majstor celuloidne trake veli za svoj uradak kako je to samo eksperiment te kako je savršeno nezadovoljan ishodom (što je nerijetko izjavio o skoro svakom svom filmu ili barem nekom njegovom segmentu), onda to gledatelju – čak i laiku poput mene – bude još intrigantnije. Ispalo je da sam Hitchieja gledala naopako: od kasnijih prema ranijim filmovima, a kad će sreća, Rope je bio posljednji u nizu. I dok sam veći pobornik njegovih ostvarenja između ’50-ih pa tamo do kasnih šezdesedih, ovaj sam gledala samo 4 puta u manje od godinu dana. (Imam ja tako običaj i po 10 puta… ništa čudno.) I dok mnogi (valjda se ugledajući na redatelja, koji objektivno ima pravo pljuvati po svom filmu) smatraju ovo propalim eksperimentom (za to doba je i bio, ne mislim propali, ali eksperiment zasigurno), mislim da je već odavno dobio svoje zasluženo mjesto, gledateljstvo i ocjenu.

Scenarij je inspiraciju našao u stvarnom i u to vrijeme (a i poslije) intrigantnom umorstvu koje je počinio dvojac Leopold-Loeb, par bogatuna i Ivy League diplomaca koji su, pod utjecajem proučavanja nihilističkih filozofa i vođeni idejom natčovjeka, isplanirali i izveli savršeni zločin – zločin zbog samoga zločina, samo zbog toga jer to mogu i jer je žrtva zločina netko tko je inferiornošću (društvenom, intelektualnom, kakvom god) savršeni objekt ostvarenja njihovog bolesnog nauma. Ideja za film rodila se iz predstave Rope Patricka Hamiltona iz 1929. godine, te istoimene BBC-jeve serije iz ’39., nadahnuvši Hitchcocka za ono čime film danas osobito plijeni, a to je (osim onoga vidno hičkokovskog) valjda tehnika snimanja, u kojoj npr. jedna škrinja, koja je jedan od glavnih „still life“ protagonista filma, rijetko kada napušta kadar. (I to se nekako zove, real time nešto…). Međutim, kako se svugdje drami o tome da je Rope takav nekakav, uzela i ja sebi za zadatak da makar malo proučim zbog čega je to bio „eksperiment“ i često neprihvaćen u svoje vrijeme. U biti, izuzev samog početka (ovaj nas je redatelj i kasnije uvodio u filmove onako „s ulice“), sniman je u jednoj jedinoj prostoriji (i to sam već viđala ali bez nekog velikog razmišljanja o tome, kamoli klaustrofobičnog traumatiziranja koje je pripisivano Ropeu). Radnja se praktično odvija u stvarnom vremenu, a rezovi su isključivo na mjestima gdje je bilo neophodno promijeniti filmsku rolnu. Rope je, unatoč tomu, ispao vrlo skladno „neprekinuta“ akcija i trajanje u datom vremenu i prostoru te gledatelj ima dojam predstave, što se odista primjeti i pri prvome gledanju, znali mi za ovakve neke redateljske smicalice ili ne. U biti, „krivac“ je producent Dallas Bower, koji je htio postići taj kontinuitet radnje i prostora koji posjeduje predstava. Hitchock je ludio zbog činjenice što su role filma trajale svega po 8 minuta, jer je to značilo 10 puta prnaći načina za taj „prebačaj“ u filmu, napraviti kvalitetne i neprimjetne prijenose s prve do desete rolne. Ispostavilo se da je svake osme minute netko od likova trebao samo blokirati kameru. (Lako vam je sad kad znate… ako niste znali, ali hm – sad to primjećujem i nije mi drago). Ludio je Hitch izbog sumraka koji su snimali tko zna koliko puta, kad smo već kod toga. Što se mene tiče, ja nit’ sam to primjećivala nit’ me brinu takve stvari jer doista ne mogu reći kako ja to sad zbilja razumijem (osim što primjetim ta blokiranja kamere…). Dakle, film je na prvu u meni ostavio dojam savršene i neprekinute cjeline. (Nije li to onda znak da je redatelj postigao ono što je htio? Zar je nebitno ako je meni kao laiku to tako lako nametnuto?)

Phillip (Farley Granger) je neosporno inferiornija strana dvojca u kojem Brandon (John Dall) pažljivo i samouvjereno vodi glavnu riječ, očiti alfa mužjak u isto tako očitoj ali prikrivenoj vezi koja nije samo cimerska, smirujući prijatelja koji svoj strah prikriva sve češćim zavirivanjem u čašicu. Kako bi proslavili čin kojim su (sami sebi?) dokazali svoje postojanje kao superiornijih bića koja su izuzeta od društvenih normi, priređuju zabavu na koju pozivaju roditelje kolege Davida, njegovu vjerenicu Janet i Davidova prijatelja Kennetha (Douglas Dick), bivšeg Janetinog dragog. Poveden ushitom počinjenog, Brandon odlučuje služiti hranu i piće sa škrinje koju je nabavio u Italiji, a u kojoj su stajala prva izdanja knjiga zbog kojih je i pozvan Davidov otac. Nekad prije, Brandon, Phillip i David su bili zajedno u koledžu gdje ih je za velike škole pripremao (između ostalih) prof. Rupert Cadell (James Stewart, inače prva suradnja s Hitchcockom, tek pola godine nakon odličnog Call Northside 777), koji i sam, no iz posve drugačijih pobuda, živi u sukobu s ljudima, njihovim trivijalnostima i nemaru prema onome što on smatra bitnim.

„Rupert’s extremely radical. Do you know that he selects his books on the assumption that people not only can read but actually can think?”

U već poodmakloj prvoj četvrtini filma pojavljuje se James Stewart i od tog trenutka nadalje, krade film, najblaže rečeno. U njegovoj nazočnosti, nadljudi strepe poput učenika u klupama, Brandon ponovo počinje mucati, a Phillipu je nemoguće skriti strah pred čovjekom koji je vedrio i oblačio njihovom mladošću te i usadio neke ničeanske ideje u njihove znanja željne, no ipak malo nakrivo smotane vijuge. Njegova je gluma u najmanju ruku izuzetna kroz unutarnju spoznaju sebe, gorljivog kritizera svega i svačega, cinika no šarmera, jer okolnosti ga pretvaraju u nehotičnog ispitivača i inspektora te u konačnici, čovjeka duboko razočaranog svojim dosadašnjim idealima, osobito efetkom koji su imali krivo protumačeni od strane dvojice mladih i nadobunih bogatuna. Dijalozi su britki i teško im se ne nasmijati, no kako rekoh, bez obzira na sve što čini jedan film, Jimmy Stewart u liku negdašnjeg prof. Cadella je odista nešto neviđeno, duboko no svejedno pitomo, slojevito biće, očito sposobno sagledati samoga sebe, kamoli ne one, oko sebe. Dok se Rupert nenametljivo busa svojom (objektivnom) intelektualnom superiornošću ne misleći bukvalno svaku riječ koju izgovori, Brandon (i u jednu ruku Phillip) zagrizli su u Übermench fazon u potpunosti. (Previše citata iz ovakvog filma, bez obzira koliko ih ja volim trpati u svoje pisanije, neizbježno kvare ono „prvo“ slušanje pa sam se pokušala malo obuzdati iako patim zbog toga.)

Ovo nije tipični Hitchcock (hm, zar ijedan jest, kad bolje razmislim, ova izjava nekako nema mjesta, ali kad sam već napisala, neka je tu) jer je, bez obzira na savršeno osmišljen ritam,  temu koju obrađuje te izvanredno iznesene glavne i sporedne protagoniste (kroz koje se provlači sukob razmišljanja onih koji prihvaćaju odgovornost prema makar nekim društvenim normama i nekolicine onih, koji su bogomdano iznad svega te im je i činiti sve što drugima nije) iznimno dinamičan i zabavan, bez neke vidne mogućnosti naslućivanja kraja. Iako možda današnja neizbježna popularnost Ropea često kreće od činjenice da ga je snimio Hitch, to nije samo to: publika neće ostati zakinuta za ono što od majstora očekuje – uzbuđenje, krimić, likove koji se „ogule“ bez obzira na kratko trajanje filma, neizmjernu duhovitost bez ozbira na mračnu tematiku.

Postoji mnogo razloga zbog kojih volim ovaj film. Na trenutke igra lovice, mačke i miša, uz vrlo pažljivo sklopljen set koji nenametljivo zadovoljava oko gledatelja svih osamdeset minuta, prikladne sporedne likove, zasigurno je evergreen ali istodobno i vrlo topla preporuka. Šarmantni likovi i njihove vidljive promjene, osjetna napetost kao jedna od značajki klasičnoga Hitchcocka je u Ropeu nešto čemu nećete lako odoljeti. Bezobzirni Brendon i ćudljivi, od napetosti izluđeni Phillip te profesor koji gotovo nehotično naslućuje čin svojih bivših učenika, tvore istinski zamaman trojac sličnih, no posve različito tumačenih gledišta čija će raspetljavanja (uz različita vanjska rasvjetljavanja) dovesti i film i gledatelja do istinske kulminacije, možda čak ne samo… one filmske.

U konačnici, ipak je ovaj kratki, krajne napeti filmić s jakim naglaskom na sposobnost glumca da kroz duge scene prirodno iznese ulogu snimio Hitchcock. Zbilja interesantnog ritma koji ne dopušta bilo čemu da nepotrebno odvlači pažnju od središta, pored svega je i iznimno zabavan na neki drugačiji ili intrigantniji način, što osobno smatram defaultom, jer kako rekoh, ipak je to… Alfred.

7 komentara za “Uže (1948.)

  • 2shaq says:

    Odlična recenzija i odličan film! James Stewart i Hitchcock, ne treba ništa dodati :)

  • vanja says:

    kako vam je odličan, nešto ne vidim ocjena… pa ne ocjenjujete recku nego film 😉 :p – tako da … slobodno vi udrite.

  • Izabela says:

    odlično vanja, ali zaista- recenzija za desetku,a  film za sedmicu:Drope ima tu neku neodoljivu privlačnost, što zbog ideja kojim se bavi, što zbog toga što ga je režirao Hitch i onda znaš da napetosti neće izostati i da ćeš se prilijepiti uz ekran i svaki put ga gledati kao da ne znaš kako će završiti. muy bueno :)

  • vanja says:

    da, meni je ‘Rope’ nevjerojatno dobar jer sam ga, kako rekoh, pogledala nakon svih njegovih ‘velikih’ (zar ima malih?) filmova… zbog toga me se toliko i dojmio u masi segmenata, jezgrovitošću, “shvaćam-ne shvaćam”, s milijun nekih caka koje su upakirane u zbilja kratko vrijeme :DI moram opet naglasiti, James je ovdje … (skidam kapu SVIM sporednim ulogama, sjedi, 5,) jednostavno … ono što sam uvijek od njega očekivala i dok nisam za ovaj film znala, a relativno kasno sam “saznala” …Txs 😀

  • Sven Mikulec says:

    Pogledao tek prije par dana i da si me pitala 15 minuta prije kraja filma što mislim o njemu, rekao bih da je fenomenalan. Ono što me jako zasmetalo su ustvari dvije stvari. Tko nije gledao, neka ne čita, jer ću mu usrati doživljaj.

    1) onaj šešir s inicijalima ubijenog nije bio ni najmanje potreban. Stewart je lijepo shvatio da nešto nije uredu i čovjek njegove inteligencije bez problema bi povezao konce. Taj je šešir bio stvarno nepotreban – već mu je bilo očito da nešto ne valja, da su ova dvojica nešto napravili Davidu.

    2) završni Stewartov govor potpuno mi je promašen. Dakle, čovjek godinama predaje djeci o nadljudima, superljudima, nevjerojatno intelektualno sposobnoj manjini koja ima pravo odlučivati o životu ili smrti svih bića nižih od sebe. Kad tu njegovu teoriju ova dvojica stave u praksu, on se ograđuje od svoga učenja riječima “izvrnuli ste sve što sam cijeli život podučavao”. Ali nisu izvrnuli ništa, napravili su točno ono što je on podučavao – odlučili su o životu ili smrti čovjeka kojeg su smatrali nižim od sebe. Nepotrebno moralizatorski konstruiran monolog. Puno efektnije bilo bi mi da je jednostavno shvatio što je napravio svojim riječima, da je u šoku sjeo, možda i zaplakao malo. Ovo mi se činilo promašeno. :(

    Svejedno 8/10 od mene. Do tih trenutaka film mi je bio divota.

  • Jelena says:

    gledala sam pre milion godina film, ali čitajući tvoj komentar samo ću baciti ideju (moguće da bih gledanjem filma sad odmah znala da je besmislena) – možda je taj govor i dat ne bi li se pokazao i otkrio lažni moral tako savršene salonske kukavice, koja misli da svoju krajnju superiornost dostiže takvom ogradom? da zaplače i pokaje se to mi nikako ne ide uz lika kog se sećam, Konopac nije film o takvim ljudima, plus uzmeš li u obzir da je reč o pozorišnoj drami na prvom mestu nekako mi skupa leži takav kraj. bolje da pogledam lepo opet

Leave a Reply

Your email address will not be published.