Ubojstvo kineskog kladioničara

[J. Cassavetes, 135 min, 1976.]

9

REŽIJA

John Cassavetes

SCENARIJ

John Cassavetes

GLUME

Ben Gazzara, Timothy Carey, Seymour Cassel, Morgan Woodward, Donna Gordon

SAŽETAK

Jedan od najcool filmova ikad snimljenih.

8,3

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Pavle Luketić

Prvo mjesto na ovogodišnjem Natječaju za najbolju recenziju ‘Matej Lovrić’:

Nije lako biti umjetnik. Radiš i mučiš se uz nikakva priznanja i siromaštvo, tjeran naprijed jedino vjerom u vlastiti rad, dok se jednoga dana netko ne sjeti da je ono što si radio ipak bilo sjajno i „ispred svoga vremena“, u svakom slučaju 50 godina prekasno, kad si već odavno ispunio svoju ultimativnu funkciju bivanja hranom za crve i kad su sve nade za ostvarenjem onoga čemu svi zapravo težimo – bogat i lagodan život uz mnogo slobodnog druženja sa ženama lakog morala – već odavno prošle. Tako je nekako, vjerojatno ipak uz nešto uspjeha na spomenutim poljima, prošla i redateljska karijera Johna Cassavetesa, onog lepog muža Rosemary iz Rosemaryne bebe, koji je novac zarađen od glume u holivudskim filmovima ulagao u snimanje vlastitih koji nisu nimalo ličili na one prve. Neshvaćen u svoje vrijeme, danas ga mnogi nazivaju doajenom američkog nezavisnog filma, istinskim beskompromisnim čovjekom izvan sustava korporativne mašinerije i sličnim drugim nazivima koje ljudi rabe kad žele naglasiti nečiju posebnost i status legende. Jedan je od njegovih filmova i The Killing of a Chinese Bookie, gotovo pa gangsterski/kriminalistički film izašao 1976., iste godine kad i Scorsesejev Taksist. Činjenica da ga se (gotovo pa) može opisati nekom žanrovskom odrednicom predstavlja iznimku u Cassavetesovu opusu, no takav opis filma itekako valja uzeti sa zrnom soli jer je kriminalistički zaplet tek kontekst u kojem će se Cassavetes još jednom pozabaviti svojom glavnom preokupacijom – proučavanjem ljudskog ponašanja. Tako nam u Kineskom kladioničaru redatelj predstavlja tragičan isječak iz života Cosma Vittellija (Ben Gazzara), vlasnika vegaškog striptiz-kluba kojeg upoznajemo dok plaća zadnji obrok duga nekakvom ljigavom kamataru (glumi ga producent filma, Al Ruban). Nakon što ga iste večeri jedan od gostiju pozove u vlastiti kockarski klub, Vittelli iduću večer oblači odijelo, unajmljuje limuzinu, njome odlazi po svoje tri omiljene zaposlenice, na putu do njih uz samozadovoljni smiješak sâm sebi govori: „I am amazing“, a zatim u kockarnici u ironičnom obratu nemilosrdne sudbine, umjesto da proslavi svoju novostečenu slobodu, nakon cjelonoćnog kockanja ostaje dužan 23 tisuće dolara.

fak 2

Vittelli je ponosan čovjek koji uvjerava svoje nove vjerovnike da dug doživljava ozbiljno i da ga namjerava vratiti, no kako se radnja razvija, postaje sve izvjesnije da je mafijaško društvo iz kasina tek tražilo nekog naivčinu koja će im dopasti šaka i kojeg će natjerati na obavljanje zadatka preopasnog za njih same. Tako oni nakon početnih slatkorječivih kontakata postaju sve nestrpljiviji pa jedne večeri odlučuju staviti karte na stol i uz nešto manje verbalne, a više tjelesne komunikacije Vittelliju nude ponudu metode otplate duga koju ne može odbiti – ubojstvo čovjeka kojeg opisuju kao kineskog kladioničara. Upravo je taj proces prava tema filma i podjednako je zanimljivo i teško gledati kako optimistični Vittelli, čovjek koji se očajnički trudi zadržati fasadu šarma i kontrole nad situacijom, u determinističkom slijedu pogrešnih poteza korak po korak gubi kontrolu nad svojim klubom i životom. A Vittelli je toliko životan i simpatičan lik da uspijeva šarmirati i gledatelja dovoljno da pri ponovnom gledanju filma u sceni njegova odlaska u kasino želite povikati: „NEMOJ! NE IDI!“, kao da se radi o sceni iz horor-filma u kojoj znate da će nešto gadno poći po krivu.

Čitav film djeluje toliko stvarno i životno da može poslužiti kao sjajan primjer izbjegavanja plošnosti i klišeja svakom wannabe filmašu. Iako se znaju čuti prigovori da jedino ženski likovi u njemu nisu kompleksni, a i jasno je u kojoj mjeri Kladioničara karakteriziraju neki standardni mačo-elementi, čini mi se previdom ne priznati Cassavetesu u kojoj je mjeri i takav poredak uspio subvertirati. Upečatljivo je kako tu nema nikakva koketiranja s glorifikacijom nasilja, a već iz opisa radnje vidljivo je da Vittellijev kobni posjet kockarnici žižekovski rečeno označava njegovu simboličku kastraciju, u kojoj samouvjereni kulerski protagonist biva teško osramoćen pred svojim muzama. U sličnom smislu zanimljiv je i snažan lik majke Cosmove djevojke Rachel, koju i on zove mama, a koja nije tek pasivna lizačica herojevih rana, već mu nakon što on biva ranjen, odbija pružiti utočište s obzirom na to da joj odbija reći što se dogodilo i otići u bolnicu.

fak 1

Dobro je ustanovljeno koliko su Cassavetesa zanimali konflikti koji se događaju unutar likova, a ne isključivo u međuljudskoj interakciji. Redatelj je bio fasciniran jastvom i ljudskom psihologijom i poznata je njegova izjava o tome kako ljudi nemaju pojma što zapravo žele i osjećaju, osim u holivudskim filmovima. Tako i nesretni Cosmo jedan čas kaže da se nije osjećao bolje u životu, dok u drugoj sceni ironično, s metkom u utrobi, govori: „I don’t feel too hot“, a u otvorenom i ranjivom razgovoru s Rachelinom majkom jednostavno priznaje: „I don’t know what I need“. On sebe identificira isključivo u odnosu na svoj klub, u kojem nastoji ponuditi nešto više od sisa i guzica pa se ponosi time što je ujedno i autor scenskih točaka u klubu predvođenih nezaboravnim likom grotesknog i ironično zvanog Mr. Sophisticationa. Klub Vittelliju predstavlja kontroliran i siguran prostor, dok je u vanjskom svijetu u kojem ne vrijede ista pravila on izgubljen. U bolno upečatljivoj sceni pred kraj filma pokušava potaknuti svoje demotivirane zaposlenike na nastup uz riječi: „Choose a personality!“, jer je uvjeren da šou unatoč svemu mora dalje, moraju ljudima ponuditi zabavu da bar na tren zaborave sebe i budu sretni, iako ga trenutak poslije gledamo pred klubom kako zlokobno briše krv koja mu je po sakou procurila iz rane. Filozofskim rječnikom, ne samo da u Cassavetesovu svijetu egzistencija prethodi esenciji već je ikakva ideja esencije potpuno dovedena u pitanje. Što reći, nije lako biti ni čovjek, a Cassavetes za razliku od mnogih o tome nije htio šutjeti.

Međutim, na stranu i svi „ozbiljniji“ pokušaji analize ovog filma, nemoguće je o njemu govoriti bez konstatacije da se jednostavno radi o jednom od najcool filmova ikad snimljenih. Fotografija i režija s bergmanovskim krupnim planovima, nedostatak soundtracka osim Cassavetesova sirovog elektroničkog rifa koji čujemo kad se Vittelli prvi put pojavi pred svojim klubom, uz karizmu i ekspresivnost lica Bena Gazzare u ulozi života idealan su uzor za estetiku svakog kriminalističkog filma. Istini za volju, dežurni pametnjakovići opterećeni tehničkom pedantnošću mogli bi prigovoriti da ponekad sirovost režije ide na štetu filmu, jer je u par scena nasilja zbog tame i nestabilne kamere iz ruke teško razaznati što se konkretno događa, a i Cosmov bijeg iz kladioničarove kuće dovoljno je čudno raskadriran da nije baš jasno tko mu i otkuda zadaje metak koji mu vrlo vjerojatno zapečaćuje sudbinu. Međutim, smatram da je opravdano reći da ti prigovori zaista djeluju promašeno u filmu ionako opsjednutom nesigurnošću i neizvjesnošću.

black swan

U Vittelliju zacijelo ima i nešto Cassavetesa, sudeći po Gazzarinu opisu premijere filma u jednom intervjuu dostupnom na Youtubeu, kad se on žestio i psovao majku ignorantskoj publici koja je ubrzo nakon početka filma nezadovoljnim povicima i napuštanjem dvorane pokazivala što misli o filmu, dok je Cassavetes, financijer i autor djela koje će očito neslavno propasti, ležerno smirivao svojeg glavnog glumca uz standardan repertoar ispraznica poput: „It’s OK, don’t worry about it“. Cassavetes je dvije godine kasnije ipak pokušao prići bliže publici gotovo pola sata kraćom verzijom filma; ali uz poneke dobrodošle montažne izmjene, ona ipak ostaje inferiornom verzijom u kojoj se gubi dobar dio onoga što pridodaje trodimenzionalnosti likova i atmosfere, ali koja bi ipak mogla biti draža žanrovskije nastrojenoj publici.

Leave a Reply

Your email address will not be published.