Ubiti pticu rugalicu (1962.)

Piše: Vanja

Ubiti pticu rugalicu (To Kill a Mockingbird, 1962.)

Režija: Robert Mulligan

Glume: Gregory Peck, Mary Badham, Brock Peters, Phillip Alford, John Megna, Frank Overton, Collin Wilcox Paxton, Robert Duvall, Brock Peters, James Anderson

Vjerujem kako nisam jedina suočena s izazovom gradacije, slaganja, kategorizacije, gdje u moru najmilijih filmskih ostvarenja pokušavamo napraviti reda i složiti se oko vrijednosti jednog, drugog, trećeg i tako dalje. Kad dođe na red „To Kill a Mockinbird“, moje brane, kategorizacije i gradacije nestaju i prepuštam se mekoći ljetnog dana u Maycomb Countyju, dana u u kojem počinje (vjerojatno) jedna od najameričkijih priča, u kojoj je sadržano sve što – po onome što nas je učilo i što smo sami saznali – i dan danas čini Ameriku. „To Kill a Mockingbird“ slika je obiteljske ljubavi, rasne netrpeljivosti, neznanja, spremnosti na učenje kako prihvatiti svijet takvim kakav jest, tužan no meko ispričan i na ekran prenesen svijet američkog Juga opterećenog vremenima poslije Velike krize. Drugačije nego bilo koji poslije, ovaj jednostavni film se u slojevima guli pred gledateljevim očima i uči neuke što je nevinost i koliko vrijedi, koliko malo treba da se u nepovrat zatre ljudski duh, dok istovremeno svoju dubinu pažljivo čuva i prikazuje je jednostavno, upravo onako kako veliki Atticus Finch (Gregory Peck) utjelovljuje jednu od najvećih zvijezda sudske filmske scene, ali ne samo nje. Neodoljivi crno-bijeli snimak s neizbježnim cigarette burns tu i tamo nas baca u daleki svijet (još uvijek) mističnog Juga, koji nije, kako reče George Santayana, geografski pojam, već stanje duha. Upravo to i čini ovaj film vječnim i upravo to zrači snagom iz svakog njegovog kadra i rečenice.

Činjenica stoji da je „To Kill a Mockinbird“ jedan od onih filmova koji se vole svim srcem ili nikako. Naći će se ljudi koji neće uspjeti uvidjeti dubinu i vrijednost priče koja se nikad neće izlizati, već ostati gotovo flagship snažne sudske i ljudske drame, koja ne mora secirati društvo od vrha do dna da bi nam pokazala što je čovjek i kakvim može postati. Bez ikakve nedoumice o tome je li ovo veliki film ili ne, tvrdim da čovjek zbilja mora biti bez srca i osjećaja ako ga ne dotakne svojom sentimentalnošću koja mu je nekako prirođena, te raspoređena s takvim oprezom i na takav način da poprima dimenzije nečeg jačeg, za što još ne uspijevam naći izraz; danas (čini mi se…) film nazvati „sentimentalnim“ najčešće oduzima vrijednost istome. Istina, nikad nisam uspjela shvatiti što ljudi imaju protiv sentimentalnosti kao takve, no postane čovjeku s vremenom jasno kako i riječi i osjećaji u različitim okvirima (a bome i različitim količinama) poprimaju sasvim različita značenja i težine. Roman za koji je svega koju godinu prije snimanja filma Nelle Harper Lee dobila Pulitzera, počinje i završava neodoljivom i – naravno – sentimentalnom naracijom kojom meki ženski glas boje meda svojim prepoznatljivim južnjačkim akcentom stvara posebnu atmosferu, koja mami gledatelja poput mirisa zrele lubenice, lijenog ljetnjeg poslijepodneva, ljuljačke na trijemu i počesto znakovite tišine.

Horton Foote kao scenarist vjerojatno je i najzaslužniji za taj neodoljivo intiman i prepoznatljiv štih bez prevelike želje da bude maestralan. Uz Alana Pakulu kao producenta, ovaj film to ni ne želi biti, on je jednostavno prelijep i on je jednostavno – „To Kill A Mockingbird“.  Naravno, priklanjam se većini svojim mišljenjem da je savršena i nepretenciozna izvedba Gregoryja Pecka (Atticus Finch), odvjetnika, udovca i  oca (ne nužno tim redom) dječaka Jema i djevojčice Scout (iako joj je ime Jean) učinila film onim što, uz sve ostale lovorike, on jest i nakon toliko godina. Dobrostojeći, dobrodušan i nadasve uman no skroman, Atticus Finch je utjelovljenje onoga što je Americi nedostajalo – razumijevanja, tolerancije, dubine i hrabrosti; kad pruža pomoć, to nije radi boje kože, nego radi pomoći kao takve. Strah od samoga straha je sve čega su se ljudi plašili. U vremenima neimaštine, koja inače i stoljećima prati one koji su pogrdno no s pravom okarakterizirani kao white trash, ista sudbina manje ili više zadesi i ostale, kuhajući  u ljudima poput prevrele melase, ali pojedinci joj nikad ne dozvole da iskipi. No – „oni drugi“ kojih je uvijek više, ne žele naučiti niti shvatiti, oni ne žele pomagati i oni ne žele tolerirati. Nisu oni toliko crni u duši, samo su – kako i sam Atticus veli – žrtve neimaštine i neukosti, što često i nije neka velika isprika za počinjeni zločin. Trenutak u kojem Atticus sjeda na ljuljačku nakon što je Scout (Mary Badham) pročitao priču i ušuškao oboje djece u krevet, dok sluša kako razgovaraju o sjećanjima na majku koja sve više i više blijede, jasno govori da će ovaj film zaboljeti više no jednom – ali nikako patetikom.

Film se neprimjetno pretače iz jednog kolosjeka u drugi tako meko i neprimjetno da zapravo postaje velika, mirna no snažna ravničarska rijeka, koja kao da simbolizira svu tu masu osjećanja koja se, neizrečena, izlijevaju iz ovog filma. Svakodnevica se vrti oko Jema i Scout, njihovih dječjih nepodopština, bezgranične mašte i sanjarenja, do rasizma koji je tako suptilan, no naglašen da se čini kako je podvučen crtom.  Djeca i ono što se dešava oko njih čine na momente film kao ispričan kroz njihovo oštroumno oko, koje često ne zna objasniti ono što je vidjelo. Toliko je neizrečenog i ljubopitljivog duha, neviđenog šarma meni dosad najdraže male filmske muškarače Scout. Njena energija i svaka scena u kojoj je bila, makar i pogledom, ispunjava ekran bistrinom i savršeno realističnom glumom.

Već decenijama smatran vrhom sudske drame, ovaj film ipak nije samo to. Ali zato je Atticus Finch definitivno skup svih osobina koje bi (u nekoj utopiji, koja se utopila jer nije prvo naučila plivati, kao ni nesretni Thomas More) trebale krasiti ljudska bića. Rame uz rame po vrijednosti, Mary Badham ipak krade scene svom bratu Jemu, neosjetno nas usrkavši negdje ispod svoje kože i omogućivši nam prisjećanje na dane kad se odrastalo po tuđim dvorištima, preskakalo prego ograda, pričalo o čudovištima i… poštivalo druge ljude. A imati Atticusa za oca… pa, on je jedini čovjek koji je ikad imao odgovore na sva pitanja, no on je ionako  najbolji čovjek u gradu i možda… u ovoj ulozi, jedan od najboljih „ljudi“ na filmskom platnu, ikad. Djetinjstvo Jema i Scout, te njihovog uhatog prijatelja Dilla, znalo je samo za jedan strah, koji je imao ime – Boo Ridley. Usamljena kuća s trijemom i ljuljačkom koja se sama zaljulja, daske koje škripe, koraci koji se čuju čim utihne dječja priča – to je nešto što valjda povezuje sva djetinjstva svijeta. No osim izopćenika koji život provodi u podrumu, Jem i Scout će, prateći oca, jednog ljeta spoznati da je strah ipak prolazan, a pravda, sreća i pravo na život nešto posve nesigurno i neizvjesno.

Ovo je okrutni Jug, kojeg film posebno ni ne spominje jer potrebe za tim nema. Očitost je postignuta neizrečenošću, a ne stotinama šiljatih bijelih kapuljača i zapaljenih križeva. Ovaj se Jug takvim podrazumijeva. Apsolutno vjerni svojim likovima, Jem i Scout su svoje uloge iznijeli ništa lošije no i danas cijenjena okorjela filmska zvijezda, no opet, vele – djeca ne glume. Ona samo – postanu netko drugi na trenutak. Strah u raširenim očima teško da se može protumačiti kao odglumljen, dok je sveprisutni fantom Booa Ridleyja prisutan danonoćno – a na čemu bi se dječaci dokazivali ako ne na kakvom potencijalnom ubojici ili čudovištu od dva i pol metra, koje jede „squirrels and ever’thin he can catch“? Dokazati se kucanjem na njegova vrata je ravno ubijanju zmaja!

Kroz cijeli film, Robert Mulligan je uspio održati uravnotežen korak djetinjstva protkanog dramom koja se neumitno no svojim laganim tempom približava. U Maycombu je bitno tko ste i kakvi ste, sve dok ne pristanete braniti „crnčugu“. Savršena Mayella (Collin Wilcox Paxton) ulogom isfrustrirane white trash žene zakinute za sve i svašta, dala je izvedbu dostojnu modernih psiholoških drama. No malo se broji je li Atticus uspješno i bespogovorno slomio optužbu, jer jury of white peers će odrediti onako kako sudac kojeg strašno boli uho za predmet odluči, a odlučit će sukladno kodeksu, kojeg je, jasno, prekršila Mayella. Bijeli u parteru, crni na balkonu, kontrastirani bijelom odjećom, tek su djelić savršene fotografije na kojoj ostaju oči. Atticusovo obrazlaganje (bez)vrijednosti (nedostatnih) dokaza, kulturno smještanje svjedoka na njihova mjesta i govor, koji apelira na skoro utopijsku Getisburšku poslanicu, vrijedni su svake sekunde i pokazuju koliko se toga promijenilo nakon što je Abe ukinuo ropstvo. Na momente će netko reći kako je neprimjereno ili čak patetično pričati kako su „all men created equal“ – no Atticus u to vrijeme nije raspolagao današnjim orvelovskim šlagvortom koji parafrazira upravo to – da su neki jednakiji od drugih. Svjestan da njegov slučaj ima predispozicije ne biti jednak, on ustrajno i nepokolebljivo stoji uz svoje tumačenje najvrijednijih ljudskih postulata. No – „a Negro, felt sorry for a white woman? You must be a good boy, Tom… „ reći će „država“, tj. tužitelj koji nehajno i totalno neprikladno mjestu, žvače olovku u ustima dok ispituje svjedoke. Galerija likova, oslikana u ovih 130 minuta filma, odista je bogata, a svaki je od likova dao možda mali no bitan doprinos ukupnoj dubini ovog filma, koji je samo ono što jest – prekrasan… bez obzira na kulminaciju, zrači istinskom ljudskom dobrotom i integritetom, dobrotom koja prelazi u neprocjenjivo bogatstvo – a to je valjda ono što čovjeka čini  čovjekom u punom smislu riječi.

Istinska borba između dobra i zla, s tek ponekom nijansom, ovdje se ne odigrava isključivo u svijetu odraslih. Jem, Scout i Dill, kroz svoju znatiželju da vide zatvorsku rezidenciju Booa Ridleyja te već umišljene sprave za mučenje, svjedoče stvarima koje u dubini čiste dječje duše osjete, ali ne razumiju u cijelosti. Scout će kompromise praviti već sa sedam godina, kako bi sukobe rješavala na druge načine, a ne tučom – nanošenje bilo kakve nepravde drugima obično u plahoj djevočici budi divlju životinjicu koja skače u obranu onih koji su toliko bijedni i ustrašeni – (ne)odgojem, siromaštvom uma i onim – opipljivim, a ponekad i obiteljskim terorom, što nije teško za pretpostaviti. Dok suptilno titra na ivici melodrame ne ugazivši u istu niti sekunde, „Ubiti pticu rugalicu“ nenametljivo uspoređuje odnose djece i njihovih očeva, ne ostavljajući neodgovorena pitanja kako se oni (djeca) osjećaju i reagiraju na stvari koje muče odrasle umove. Iako sam u više navrata pročitala kako je film, kojeg su ravnopravno Pecku iznijela i djeca, neuspješno prikazao njihova unutarnja previranja, nepokolebljiva sam u osobnom mišljenju da je upravo ovaj, kao malo koji drugi, s tako malo riječi uspio prikazati težinu odrastanja i prve susrete sa situacijama i ljudima, koji su sve samo ne idealni.

Da je više Atticusa (bilo) u svijetu? Što će biti s pticama rugalicama? Film je pun neizrečenih metafora za koja očita objašnjenja nisu potrebna.  Pored Gregoryja Pecka i Mary Bedham, Brock Peters (Afro-Amerikanac Tom Robinson, kojeg Atticus brani) jasna je i stabilna ličnost, svjesna svojeg položaja, ranjena zvijer koja zna da nikad neće uzvratiti udarac. On je jasna institucija žrtve, predrasuda i općenito predstave da u bilo kojoj konstelaciji zvijezda bijela žena može probati zavesti crnca – takva kombinacija je pretenciozna i nemoguća cijelom „parteru“ i općenito kodeksu ponašanja, a za Toma – ubojita ne samo kao kombinacija, već i kao ishod. No što je objektivno Tom i mogao uraditi? Odbiti? Zar ne bi Mayella učinila isto? I zar bi se njegov glas dalje čuo sve i da ga je stotinu Atticusa branilo (a znamo da je Atticus samo jedan i jedini)?

Mulliganova režija je doista savršena i za moj pojam neviđeno nenametljiva, kao i sve drugo u ovom filmu. Neočekivani no fenomenalni cameo, a ujedno i filmski debi Roberta Duvalla, nevidljivog čudovišta ili palog anđela, dodaje ovom filmu jaku završnicu i odgovor na najveće pitanje, čineći film još većim i… prikladno je reći, zbilja izuzetnim i dovoljno snažnim da i nakon tolikih godina uspješno zadrži i uvelike zadovolji gledatelje s one strane ekrana. Od početne scene otklapanja kutije s dječjim dragocjenostima koje podsjećaju na vranino gnijezdo, nerazgovjetnog pjevušenja i masnom bojicom otkrivenog naziva ovog filma sve do njegove konačnice, ne treba se čuditi osjećaju da vam je serviran ne film nego jelo, koje ima ukus… dobra, zla, djetinjstva, otkrovenja i neprocjenjivosti sjećanja.

Naravno, o velikim filmovima i njihovim likovima se pišu knjige, jer o svakome postoje stotine pojedinosti koje često govore u prilog samome filmu i njegovim protagonistima. Gregory Peck je od oca Nelle Lee Harper dobio džepni sat. Mary Badham ga je cijelog života nastavljala doživljavati kao rođenog oca, a Brock Peters je održao počasni govor nakon njegove smrti.

„You never really understand a person until you consider things from his point of view… Until you climb inside of his skin and walk around in it.“

5 komentara za “Ubiti pticu rugalicu (1962.)

  • Vedrana Vlainić says:

    Čak i da ne volim Gregoryja (a volim ga, neizmjerno :)), čovjek ne može ostati ravnodušan na scenu kad Atticus, nakon izgubljene parnice, polako pakira svoje papire i izlazi iz prazne sudnice, a kompletna galerija (crnci, jel) skaču na noge poput počasne garde i još opominju malu Scout da i ona ustane jer “your father is passing”. Evo, trnci me prolaze samo dok pišem… Jedan od onih filmova na koje ne mogu naći ama baš nikakvu zamjerku. I Gregory je zbilja dao sebe u toj ulozi.
    Izvrsna recenzija zbilja vrhunskog filma. :)

  • Vanja says:

    Hvala, Vedrana :)

    Meni je prilično teško pisati sažeto, ne znam kako, no – što je tu je. Ovo mi je zbilja jedan od “onih” filmova, što mi pisanje čini još težim. A o scenama koje dižu svaku dlaku na glavi… gdje čuješ srce kako kaže “kvrc”, zbilja toga ima dosta a valjda mi je zbog toga i jak, jednostavan je do boli ali je istodobno uspio postići strahovitu dubinu.

  • Joza says:

    Mislim da je dovoljno reci da je recenziju citati jednako zanimljivo kao i knjigu…Cestitke!

  • maxima says:

    Zahvaljujem. 😀

  • Arwen says:

    Divna recenzija izvanrednog filma.
    Kad sam ga prvi put vidjela, bila sam jos dijete, ali mi je bilo jasno da sam nasla svoj tip muskarca – Atticus Finch, naravno :-))
    Tko jos nije, neka obvezno procita knjigu. Prije 10-ak godina je prevedena na hrvatski.

Leave a Reply

Your email address will not be published.