TRON (1982.)

Piše: Decadent Sympozium

Radnja je smještena u osamdesete, u vrijeme najezde arkada koje su brzo postale dio pop kulture. Kevin Flynn (Jeff Bridges) mladi je računalni programer ENCOM korporacije, koji nastoji krekirati računalni sustav vlastite tvrtke da bi se domogao podatka o porijeklu računalnih igara koje su ENCOM dovele na tron industrije. Naime, Ed Dillinger (David Warner), sada Kevinov šef, ukrao je računalni software Kevinovih igara i tako dospio na vrh, a Kevin je ostao prisiljen voditi igraonicu u kojima igrači troše novac na igre kojih je on tvorac. U pokušaju da probije sustav pridružit će mu se prijatelji Lora (Cindy Morgan) i Alan (Bruce Boxleitner), također računalni programeri ENCOM-a. Međutim, osim što moraju smisliti kako nadvladati pomahnitali, iznimno napredan AI nazvan „Master Control Program“ koji asimilira druge programe i čuva Dillingerove podatke, Kevin je slučajno transformiran u računalni kod i završava u MCP-ovom carstvu nula i jedinica gdje ga se sili da sudjeluje u opasnim igrama unutarnjeg svijeta. Njegove šanse porastu kada sretne Trona – Alanovu računalnu projekciju.

Budući da kreator nije imao mogućnost izvlačiti ideje ni iz kojeg mediuma, TRON je prije svega primjer fenomenalnosti ljudske mašte. Na određeni je način moderni primjer mitološkog stvaranja stvarnosti. U težnji da ostvare ideju nepojmljivog prostora informacije, koristili su jedinstvenu metodu snimanja backlight animacije, fotografije, žive glume i računalne grafike. TRON je specifičan po tome što se većina filma odvija u kadrovima izrađenim pretežito računalnom grafikom, gdje su „umetnute“ akcije glumaca. Kao vlastoručni potpis, autori su osmislili backlight animacijom danas kultne neonski-osvijetljene linije koje se šire kostimima i objektima u filmu. Zajedno, predstavili su svijet programskog koda kakvog se nikad nije vidjelo. Većina filma čine animirane mreže crno-kolor boja, (danas klišej percepcija elektroničkog svijeta) u kojima su živi objekti akromatski i ispunjeni neonskim linijama. Iako zalaženje u ovakav svijet nije niti približno toliko grandiozno niti umjetnički nenadmašivo kao ono u Danteovoj Božanstvenoj komediji, metoda artističkog istraživanja arhitekture takvog svijeta može se na osnovnoj razini s njome usporediti. Film kontinuirano prikazuje nove percepcije i konstrukcije nepoznatog svijeta, zadržavajući unutarnji smisao. Zajedničko autorsko-gledateljsko istraživanje prostora postepeno razotkriva (slučajne) religijske premise i unosi dašak mističnosti.

4

Slično fantasy filmovima osamdesetih, u radnji i likovima krije se tadašnji učestao eskapizam i pripadni arhetipovi. U nastojanju da se stvori nov svijet i kroz njega ostvari originalna ideja, autori stvaraju intrigantno čvrst realitet unutar računala dok je istovremeno radnja u vanjskom svijetu pojednostavljena, odnosno trivijalizirana. Likovi TRONa ponašaju kao da je ono što čine naprosto igra. Dok se unutar svijeta računala to može razumijeti, stvaran svijet u filmu očigledno je iskasapljen pred zainteresiranošću autora za imaginacijom informacije. Poneke scene lukavo prikazuju realnost našeg svijeta kroz oči filma, a poneke riječi pronicljivo upozoravaju na ishod razvoja elektronike, no sam dijalog je rigidan, često terminološki zahtjevan i općenito ne pomaže prezentaciji priče usporena ritma i glume slabe uvjerljivosti. S druge strane, filmom vlada žar nevinosti koji mu daje, dakako, čar oslobođenog stvaralaštva. Kao eskapistički film, radnja je optimistički orijentirana, a čak i nakon hrvanja s nostalgijom, može se osjetiti potreba navijanja za likove.

Jeff Bridges nastupa kao glavno lice filma, ali sama priča ima dva glavna lika – Kevina kao živog korisnika unutar programa i Trona kao konkretan program, projekcija njegova kreatora Alana. Oba su lika podjednako prikazana relevantnima, njihove se karizme razlikuju ali su jednako prisutne. Struktura priče gradi se oko njih. Kevin ne bi opstao bez Trona kao što Tron ne bi uspio bez Kevina. I Lora je, u pomoćnoj ulozi s nosećim elementom romanse, u konačnici „podijeljena“ jednom i drugom. Podvojenost je osnovna koncepcija filma. Suprotstavljajući elemente stvarnog i računalnog, autori su također unutarnji svijet računala podijelili na crveni i plavi. Sve ono što se pojavljuje kao crveno pripada domeni antagonista, a sve ono plavo domena je protagonista, pa film ponovno demonstrira crno-bijeli, pojednostavljen pogled na problem, ali istovremeno konstruira klasičnu priču heroizma. U tom smislu, TRON je jedan od onih filmova koji arhetipske kosture priča omotavaju originalnim bogatstvom detalja, odnosno koji autentične ideje olakšavaju prenijeti gledatelju provlačeći ih kroz već priučeni model pripovijedanja. Međutim, s obzirom da je ključan element filma računalna igra, tada je cijela konceptualizacija TRONa, pritom mislim i na standardan kostur o sukobu dobra i zla, na dodatnoj razini britko zaokruženo djelo pogonjeno impulsom nevine ljubopitljivosti.

2

U predprodukciji TRONa, tvrtka Walt Disney jedina je prepoznala potencijal ovog primarno eksperimentalnog djela. Širokih ovlati, Lisberger je film osmislio duboko impresioniran potencijalnošću računala, iz čega je proizašao naslov relevantan za iskorak u produkciji i kreativnosti suvremene filmske umjetnosti. Lisberger i ostatak filmske ekipe upustili su se u avanturu oblikovanja potpuno nepoznatog prostora, svojevrsnog realma stvarnosti u kojem vladaju apstraktne relacije tada malo kome perceptibilne. U vrijeme stvaranja TRONa, malo je tko bio uopće upoznat s računalnim konceptima u koje Lisberger zadire, pa se njegova vrijednost uspijeva potpunije cijeniti tek u današnje vrijeme. Za ono vrijeme, Tron je gledateljima bio putovanje u sasvim specifično nepoznato, svijet računalnih „zakona“ koji mnogi nisu znali niti kako procesuirati niti kako uopće razumjeti. S jedne je strane bio uspješan kao projekt, ali je s druge strane bio kategorički odbijan naslov. Naime, mnoštvo gledatelja nije moglo razumjeti radnju (mnogi i danas nisu u stanju), a akademici su smatrali da je računalna primjena varanje, zbog čega je izgubio nominacije. Umjesto klasika, postao je kult klasik. Danas, međutim, vladaju dovoljno dobri uvjeti da se TRON može raspoznati kao bitno vrjednije djelo. Drugim riječima, bio je djelo ispred svog vremena koje je utabalo put budućim naprednim projektima poput Matrixa.

Leave a Reply

Your email address will not be published.