Topovi s Navaronea (1961.)

Piše: Vanja

Topovi s Navaronea (The Guns of Navarone, 1961., 158 min.)

Režija: J. Lee Thompson

Scenarij prilagođen po knjizi: Carl Foreman

Glume: Gregory Peck, Anthony Quinn, Irene Papas, David Niven, Stanley Baker, Anthony Quayle, J. A. Justice, Richard Harris, Gia Scala, James Darren

 

Toliko je neodgledanih bisera za koje sam čula sasvim slučajno ili o kojima sam pročitala par dobro nabačenih riječi i zato kažem – blago meni u dosadne sate. Srećom, kroz sjećanje uvijek nekako navru i blaga nekih malo daljih decenija – filmovi koji su me još kao klinku oduševljavali, a danas mogu reći i čime: jednostavnošću, kvalitetnom i nepretencioznom režijom, radnjom koja drži vodu satima, glumačkom ekipom za koju volim reći kako odrađuje posao „lijevom rukom“. The Guns of Navarone zasigurno je jedan od najboljih ratnih filmova svog vremena – s odmakom godina i pozornijim gledanjem, čovjek ne može reći nego baš ono što već svatko od nas toliko puta pomisli ili napiše – ne rade ih više takve, i to je to. Ovo je skoro pa savršen primjer da kada se jednostavna priča snažno podvuče akcijom i napetošću, rezultira uratkom koji je moćan i zabavan – iako fikcija, ovaj skoro pa spektakl u svojoj ukupnosti djeluje nevjerojatno istinito i isto toliko skladno. Uz Gregoryja, Anthonyja Quinna, ili pak odličnog Davida Nivena – nema šanse da tu nešto zakaže. Zapravo, uopće nema veze što je The Guns of Navarone točno pedeset godina star – količinom akcije i načinom na koji je ona uklopljena u film može se nositi s bilo kojim sličnim današnjim ostvarenjem.

„Mallory: Are you sure it will work?

Corporal Miller: There’s no guarantee, but the theory’s perfectly feasible.“

O čemu je riječ? O dvije tisuće britanskih vojnika smještenima negdje na zabačenim obalama grčkog otoka Kirosa, dok se Nijemci spremaju u veliku ofenzivu, žudeći za, između ostalog, strateški im potpuno nebitnom Turskom. Kako to obično biva, za ofenzivu se saznaje da je praktički „sutra“ i za nemoguću misiju sprečavanja invazije Keith Mallory (Gregory Peck) treba grupicu iskusnih vojnika raznolikih vještina kako bi uspjela. Ipak, Nijemci imaju dvije topčine stacionirane na otočiću Navarone. (Legenda ili ne, ta su dva monstruma nešto nastrašnije u katerogiji oružja sa cijevi što sam ikad vidjela.) Iskusnog Keitha, opet, nije bilo tako teško nagovoriti, a uz kamarade poput Royja Franklina (Anthony Quayle), Andreasa Stavrosa (Anthony Quinn) te čudnovatog stručnjaka za eksplozive, Millera (David Niven), valjda postoji neka šansa da ti topovi ne potope cijelu Kraljevsku mornaricu kad bi krenula izmjestiti vojnike koji su kao na pladnju. Dakle – ekipa snova je tu, vođa čeličnog pogleda, stručnjak za eksplozive, ljubitelj noževa „Butcher“ Brown (Stanley Baker) te lokalni dečko koji se vraća po malo akcije…

Kad bi netko (Malloryjeva ekipa) uspio nekako doći do otočića Navarone (nemoguće), onesposobiti te topove (nemoguće), onda bi flota mogla poslati neke spasilačke brodove. Da, nemoguće, no snimljeno iznimno realistično, uz vjerodostojno odigrane likove koji su pod svom težinom prave opasnosti koja ne oprašta greške. Iza svakog sljedećeg reza kamere čeka neka nova zamka; no to nisu samo Nijemci – to je okrutna priroda, unutarnji faktori, što bi se reklo, ubačeni elementi i slično. Dodatni šarmantni momenat iščekivanje je obračuna Malloryja i Stavrosa oko tragičnih događaja koji su prethodili njihovom susretu za misiju Navarone, gdje je njihov odnos ples na žici – predratno prijateljstvo kroz veranje gudurama, ekstremno stavljeno na kušnju potezom još s početaka rata.

„About a year ago, I gave a German patrol a safe passage to get some of their wounded into hospital. I guess I still had some romantic notions about fighting a civilized war.“

Topovi s Navaronea zbilja imaju ubitačno jednostavnu priču bez nekih vidljivih rupa, priču koja se vrti oko male grupe stručnjaka za ovo ili ono, vrti se kroz cijelu tu opasnu, čak na momente i samoubilačku, a cijelo vrijeme ubilačku misiju putovanja na otok na kojem će pokušati uništiti topove. Jednostavna priča ne znači lošiji film – dapače, dodatni zapleti ili višestruke priče su tu, ali su nenametljivi jer bi inače bili gledatelju neželjena smetnja fokusiranju na ekipu – ovakva priča u kojoj je sve savršeno jasno i bez ikakvih komplikacija dalo je i režiji i glumcima prostora da odrade film briljantno, baš onako kako bi klinci u mašti zamišljali da su heroji kakvih fantastičnih poduhvata. Upravo to i daje ovoj priči neku neobjašnjivu čar. Prerušeni u grčke ribare, u vjerodostojnim ofucanim pletenim džemperima, s isto tako vjerodostojno opakim, kulerskim facama koje mogu proći i pod svece i pod švercere, ovi momci prolaze labirint opasnosti u kojem je svako sljedeće skretanje opasnije od prethodnog. Prolaze kroz sve što čovjeku na pamet može pasti u jednoj takvoj fantaziji, penju se surim planinama, smrzavaju se, nalijeću na zasjede, bivaju – sve; ali, hej – nema tu ni trenutka osjećaja u gledatelja da je, kako bi ono rekli, „prevaren“.

Ima tu rupa, da se razumijemo, tj. ja ih prepoznajem ali ih odbijam ozbiljno shvatiti jer mi nije teško „oživjeti“ (kao dijete sam se igrala „ratnih igara“, ali to ne na PC-ju ili inim PS uređajima) jedan ovakav scenarij, akciju koja traje i traje i traje, ali neobično – nikad nauštrb filma, likova, njihove temeljite razrade i cjelokupne radnje – ta akcija je neočekivan i prilično nevjerojatan ukras cijelom filmu, koji se cakli i u najsivijim trenucima, no ne gubi se ni u onima u kojima akcija per se nije broj jedan. Stignemo tu upoznati i dobre i loše strane cijele ekipe, kosture iz ormara, učeći po stoti put kako se kvalitetna akcija lijepo može utkati u dramu (ili obratno) a da ništa ne pati– najmanje gledatelj.

Jasno, nije tek u tomu jedina ljepota filma  – ubačeno je tu nekih sitnijih zapleta koji ne odvlače pažnju od glavnoga, nego ga dodatno pojačavaju. Ugurane su i neizbježne žene iz pokreta otpora, Maria Pappadimos (Irene Papas), koja nailazi na svog davno izgubljenog brata (James Darren) i onako ga po grčki izgrli i izljubi i onda mu složi šljagu jer se godinama nije javljao doma. Tu je i tiha, tj. od šoka zanijemjela Anna (Gia Scala), učiteljica u nekoj lokalnoj školi, na kojoj su Nijemci vježbali strogoću i koja je Mariji idol posvećenosti „zajedničkoj stvari“. Sitne intrige ovakvog tipa daju ovoj jednostavnoj radnji koju shvatiš u startu neke posve interesantne slojeve koji se, međutim, lako no svejedno neočekivano gule kako film odmiče i čine ga samo još boljim. Nije baš sve za pretpostaviti, iako sam i sama budala pa i nehotice „pretpostavljam“ – a sad će ovo, a sad će ono. Nisam se u potpunosti proslavila ovdje. Gregory Peck savršeni je vođa kojemu je na prvom mjestu misija i koji se u više momenata čini grubim, bezosjećajnim (da, Gregory Peck!), no svejedno ispod sve te vanjštine tinjaju emocije prema suborcima i njihovim nevoljama, kako zajedničkim, tako i individualnim. Anthony Quinn kao Andreas Stavros je nenadmašan, što se i očekuje – vrstan vojnik (što vojnik, pukovnik!), istovremeno svađalica neočekivanog smisla za humor koji iznenađuje svojim postupcima u trenucima kad od njega očekujemo nešto drugo, na što nas je slijed stvari „navukao“. Sjedi, pet.

Kao adekvatnu opoziciju vrlo ozbiljnom dvojcu prijatelja koji dijele neku opaku vendettu, imamo izvrsnog Davida Nivena koji će u valjda svakoj situaciji izlanuti neobično prikladnu, no uglavnom sarkastičnu lajnu, tipičnu za ljude koji mnogo znaju, ali im to u glavu udarilo nije (da, Miller nikad nije htio prihvatiti časnički čin, između ostalog). Njegove upadice zbilja su superlight trenuci filma, nasmiju nas i razgale, ali nijednom ne odvrate od navijanja za uspjeh bande s kojom smo se već srodili, već tjeraju na još veću bliskost s likovima i još jače uživanje.

„Exhibit A: a clockwork fuse. Elementary and archaic, but they work. Only this one doesn’t work, you know why? The clock’s okay, but the contact arm’s been broken off. This clock could tick away until Christmas, and it wouldn’t set off a firecracker!

Exhibit B: Exhibit B is missing! All my slow-burning fuses are gone, disappeared, vanished!“

Iako je većina ljubitelja ovoga žanra odgledala valjda većinu ratnih filmova ikad i snimljenih, The Guns of Navarone možda je i netipičan za svoje doba i valjda zbog toga dodatno dobar – to je potpuna ratna, no opet snažno akcijom i avanturom protkana priča, gdje fini omjer sastojaka čini film – izvrsnim. O izvedbama Pecka, Nivena ili Quinna ne treba ni govoriti, one govore sami za sebe. Ukupan rezultat? Iskrena akcijska drama bez pretjeranog moraliziranja o ratu, gdje ljudi rade ono što moraju, ponekad i ne razmišljajući dalje od 10 minuta unaprijed, čineći jednostavnu no osjetno licemjerjem protkanu priču o „herojstvu“. Velika je sreća što jedan ovakav film nije usamljen.

Jedan komentar za “Topovi s Navaronea (1961.)

  • Aksel says:

    Izvrstan film i izvrsna recenzija. I mene se posebno dojmilo ta dramaturgija koja se proteže kroz cijelu misiju među likovima i koja je totalno nenametljiva, a opet filmu daje posebnu draž. Isto tako, nema pretjeranog moraliziranja o ratu što je boljka mnogih ratnih filmova tog doba, ovdje je cijela ta ratna pozadina nekako u drugom planu. U svakom slučaju, film apsolutno vrijedan gledanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.