Tko je smjestio Zeki Rogeru (1988.)

Piše: Vanja

Tko je smjestio Zeki Rogeru (Who Framed Roger Rabbit, 1988., 104 min.)

Redatelj: Robert Zemeckis

Glume: Bob Hoskins, Charles Fleicher, Christopher Lloyd, Joanna Cassidy, Kathleen Turner, Alan Tirmen, Lou Hirch

 

„P-p-please, Eddie! Don’t throw me out. Don’t you realize you’re making a big mistake? I didn’t kill anybody. I swear! The whole thing’s a set up. A scam, a frame job. Ow! Eddie, I could never hurt anybody. Oow! My whole purpose in life is to make… people… laugh!“

Sjećam se, nije bilo velike buke kako je to danas oko svakog filma s iole pristojnom postavom i „poznatim“ redateljem, no mišljenja sam da je Who Framed Roger Rabbit zabava i film za sva vremena. Po mojim uvrnutim mjerilima, to uopće nije film kao takav, jer bilo je poslije i drugačijih i možda boljih, no ova je pregršt fantazije, drame, smijeha, grijeha, budalaštine i trilera kao zaštitnog znaka ondašnjeg Hollywooda i filmskoga svijeta za mene ostala vječni izvor iskrenog užitka. Dječji film (nazvaše ga nekad) u kojem jedan od glavnih glumaca loče i puši u kolijevci? Ma dajte. Njegov bi današnji PG samo zbog toga bio viši od 13.

Nekad nije bilo lako probaviti sve te maštovite specijalne efekte, no i danas se čovjek lako zavara da je tek izvrsna tehnička razrada razlog zbog kojeg je Zeko Roger vrstan film. Neočekivanost onoga što sam prvi put dobila rijedak je, možda i neusporediv doživljaj, skoro dvosatno iskustvo koje me ofarbalo svim duginim bojama, pruživši mi neizmjeran užitak i neprocjenjivo dječje čuđenje; danas je čak i „očaravajuće“ pretanka riječ. Gnjavim uvijek pisanjem bukvalno iz prvog lica, znam, tjeram druge na zijevanje, ali ovo je odista briljantan i neponovljen uradak koji koristi nebrojene elemente koji ga čine – pa, nezaboravnim. U njemu su se sretno spleli komedija, romansa, drama, noir, čak horor. Sasvim poseban, svoj, naoko nepospremljen, naopak i neodoljiv, Zeko Roger je „Traktat o neočekivanosti“.

Slijećemo u lude četrdesete u Hollywood, gdje crtići žive, dišu, opipljivi su i u savršenoj su interakciji s ljudskim bićima. Pošto su Toons, žive u Toons Townu (kako nepotrebno od mene…), ali nije im ni zabranjen ni stran čovjekov svijet, kavane i zvjezdane karijere na binama klubova u koje uobičajeno zalaze – ljudi. Tko je Bob Hoskins ovdje? Detektiv Valiant (prikladnog li imena), kojem je nesretnim slučajem stradao brat i koji ionako ima nesvršena posla s crtićima, a Roger Rabbit je über-zvijezda studija „Maroon Cartoons“ (Može li luđe, pitate se? O, da!) kojeg život ne mazi, jer zaljubljen je i lud, pati od umjetničke (glumačke) blokade dok zdušno uništava vlastito fizičko „ja“ pri snimanju sittera baby Hermanu (Lou Hirsch), koji štipne kakvu žensku čim iskoči iz kolica i ne vadeći kubanku iz usta. No, jadni nam Roger, bez obzira koliko puta odvali glavom, prokliže na sapunu, proguta dasku za peglanje ili makar super-extra-ACME-chilli sos, te koliko puta na njega padne frižider, ne uspijeva zavrtjeti zvjezdice već mu oko glave lepršaju kojekakve druge, već sluđenom redatelju nepotrebne stvarčice. Čudni lik R. K. Marron (Alan Tirmen) vlasnik je studija (koji između ostalog od Disneyja za pola vrijednosti uzme pola postave…); sumnja da je velika estradna zvijezda, inače Rogerova supruga Jessica Rabbit, preljubnica. Zove u pomoć Valianta, negdašnjeg slavnog Toon Towns detektiva, koji, ogorčen, smrknut, alkoholiziran i prepun mržnje, prihvaća P.I. slučaj i lovi Jessicu u neobranom grožđu s šefom korporacije ACME, koji je vlasnik ludoga grada  (da, one „ACME“ korporacije). Po pogledu na inkriminirajuće fotografije, Roger pwwwwwease histerizira, cmizdri, zdrma ga alko-šok i… nestaje kao majčica mu u pjesmici u potočiću, čime i nastaje čista holivudska drama kojoj ne fali ni trunke svega onoga što obilježava pravi krimić.

„Roger Rabbit: Well, you see, I didn’t know where your office was. So I asked the newsboy. He didn’t know. So I asked the fireman, the green grocerer, the butcher, the baker, they didn’t know! But the liquor store guy… he knew.

Eddie Valiant: In other words, the whole town knows you’re here! Get out!“

Jasno, dobrodušni no problematični Roger rame za plakanje bira upravo u čovjeku koji Toonse ne može očima vidjeti; pronosi tajne koje ga mogu koštati glave, a Valiant, nesretnim izborom posla, biva uvučen u vrstan zaplet šarmantno dekoriran hand-shakerima na baterije, nevidljivom tintom, portabl-rupama, dumb dumb mecima obučenim poput kauboja i Indijanaca, dalekometnim čekićima i sličnim pizdarijama. Marvin Acme (Stubby Kaye) želi oporučno voljeni Toons Town ostaviti njegovim neodoljivim žiteljima, no biva nestanut, kao i sporna, vrlo bitna oporuka, čime gradić ludih, šarenih stvorenja kupuje onaj tko do ponoći određenog dana najviše ponudi. Valiant skriva nesretnog Rogera kod prijateljice Dolores (Joanna Cassidy), no crtić je crtić, skriven taj ne može biti. Na pozornicu uskoro stupa i Judge Doom (izvrsni Christopher Lloyd) sudbinski mračne pojave i prošlosti, s najnovijim umakom koji bukvalno otapa Toonse. Jasno je da je i on zapikirao Toons Town, iz sasvim sebičnih no logičnih razloga. Njegov dijaboličan izgled i sve zapetljaniji plot od kojeg na trenutke zastaje dah otkriva vrsno smišljenu muljažu kroz koju i Valiant konačno spoznaje istinu. Kreće ludo putovanje za spašavanje Toons Towna u kojemu zdušno surađuju Roger (osim kad nije u nevolji, što je rijetko), Valiant i kojekakvi ludi crtani likovi.

Jessica Roger? Što reći o prenaprednoj, prenazadnoj i lomnoj u struku, do ekstrema napucanoj divi, isforsiranoj skoro do granica dobroga ukusa? Jessica je, osmišljenje pojave u vječnoj svjetlucavoj crvenoj haljini, svejedno (p)ostala jedna od najseksipilnijih pojava na ekranu ikad, bila nacrtana ili ne. I što reći o takvoj kontradikciji? Rekla je ona sama:

 

Jessica Rabbit: You don’t know how hard it is being a woman looking the way I do.

Eddie Valiant: You don’t know how hard it is being a man looking at a woman looking the way you do.“

 

Ništa – pogledati je i poslušati video isječak „Why Dontcha Do Right“ i shvatiti Rogerovu zaluđenost. Tko je smjestio Zeki Rogeru niti u jednom segmentu ne popušta kvalitetom – izvedbe su snažne i autentične, scenarij s lakoćom skakuće od čiste komedije do drame, režija je moćna, a animacije i ukupni specijalni efekti zastrašujuće dobri čak i nakon više od dvije dekade. (Prvi su mi put oči bile na federima, hej, pa zbilja, kako su nalijepili te crtiće na stvarni film?) Iznimno autentični Bob Hoskins kao ogorčeni Valiant ne može odmaknuti od posla koji mu je u venama, Christopher Lloyd više je no primjereno užasan kao Judge Doom – upravo scene u kojima on dominira vode do nevjerojatnog klimaksa i pregršti događanja koje nas zastrašuju, uveseljavaju i uzbuđuju dugo nakon što se ovo vrelo fantazije završi. Manijakalnog Zeku Rogera glasom je prvoklasno odradio Charles Fleischer, a Kathleen Turner dala je sve od sebe i (uz već navedene parametre) učinila Jessicu sinonimom za senzualnost u animaciji. Način na koji je Robert Zemeckis uopće i režirao ovaj film zbilja je besprijekoran u segmentima kojih se dotaknuo, ne zaboravivši odati počast najvećim zvijezdama Looneyja – Donaldu i Daffyju Ducku u duetu za klavirima, zločestoj Tweety koja odbrojava Valiantove prste dok visi valjda sto metara iznad tla i, u samoj konačnici, mnogim drugima. Uvjerena sam da se (ne samo on) iznimno namučio, ali i zabavio do besvijesti.

Who Framed Roger Rabbit je poput lijeka s esencijalne liste – ključan, jednostavno ga se ne treba zaobići. On zauvijek ostaje dijelom gledatelja, a uz sve o što se uspješno očešao i vrsno umijesio konačni proizvod bez roka trajanja, zaslužio je biti (usuđujem se reći) i klasik. Britak, uvjerljiv i pametan, nadmašuje sam sebe u svakoj narednoj sceni. Trunčice parodije i nimalo falšavog a uvjerljivog noira ovdje su s ciljem i svrhom. Hoće li, neobično zamaman poput slasne no skupe šarlote iz izloga slastičarnice, ostati bezvremen (što je skoro i postao), ostaje za vidjeti. Cijenjeni kolega mi je pametno rekao, „Roger je toliko zabavan da uopće ne znam što bih napisao o njemu“ i bio je savršeno u pravu! O ovome ne može pisati ni recenzija kao takva ni preporuka ni bilo što…ozbiljno? Nemam pravu riječ, no savršena je sreća što Who Framed Roger Rabbit uopće i postoji.

Sve te cameo pojave slavnih Looneya, te mnogih decenija nadmetanja oko toga tko je bolji, luđi, pametniji, blesaviji predivan su potez, osobito u završnici u kojoj svatko na neki način dobiva svoj filmski homage. Barem na nekoliko sekundi. Film koji se uspio tako lako prodati publici godišta od 7 do 77, iskeširati u box-office u svoje vrijeme skoro 350 milijuna dolara, dobiti mnoge zaslužene nagrade, a svejedno u mnogim segmentima ostati podcijenjen, pravi je otok s blagom još sretno zaturen onima koji ga tek imaju otkriti.

4 komentara za “Tko je smjestio Zeki Rogeru (1988.)

  • Izabela says:

    klasik-apsolutno! i apsolutna preporuka onima koji ga još nisu pogledali-zeko roger osvaja na prvo gledanje(a teško da može biti samo jedno )
    može li biti savršeniji nego što jest? jedan pogled na jessicu i the answer is clear:D

  • Franjo says:

    Obožavao sam ovaj film ko klinac, obožavam ga i danas….Jessici jedino može parirati Holli Would iz Cool worlda, koja je malo ekstremnija verzija, ali ako ste voljeli Jessicu, obožavat ćete Holli 😀

  • Deckard says:

    Napokon da počnem odgovarati na neke stvari :)

    Neodoljiv film u svakom smislu, što god da mislili o Spielbergu i Zemeckisu, činjenica je da znaju pronaći ono nešto što će zabaviti skoro sva godišta gledatelja, a još mi je bila veselija vijest kad su nema dugo najavili mogući nastavak jer je sad tehnologija došla na svoje te da mogu realizirati ideje koje prije nisu mogli :) Odličan tekst. Jedan jako cool evergreen.

    P

  • Nomad says:

    Fantastično! Za povijest.

Leave a Reply

Your email address will not be published.