This Is Spinal Tap

Piše: Matej Lovrić

This Is Spinal Tap (1984.)

Režija: Rob Reiner

Glume: Christopher Guest, Michael McKean, Harry Shearer, Rob Reiner

Volite li 80-e? Ako je odgovor „da“ ili „o da!!!!!“, zašto? Muzika, styling, pretjerivanje u svemu, kič, radikalno pomaknute moralne vrijednosti? U slučaju da vam kombinacija svega navedenog zvuči privlačno, sigurno ste barem malo vezani uz hair metal, još jednu od bezbrojnih grana rocka i čedo losanđeleskog Sunset Stripa (iako je bilo i europskih primjera, poput faza Whitesnakea i Scorpionsa), nastalo kasnih 70-ih, a popularizirano početkom spomenutog desetljeća. Doista, te godine, gledajući ih iz današnje perspektive, djeluju pomalo magično u nekom trashy i sleazy obliku i mnogima će, koliko god se pravili fini, neki dio ikonografije činiti povremeni slatki grijeh. Uz nenadmašan electro-pop, s još nenadmašnijim Culture Clubom, Baltimorom, A-Haom ili Frankie Goes to Hollywood, baš su natapirani, našminkani, često netalentirani i kriminalno obučeni predstavnici spomenutog kosatog metala najčešći trademark tog razdoblja, uglavnom zasnovanog na prepoznatljivom zvuku genijalnih momaka iz benda zvanog Van Halen. Dokken, Motley Crue, WASP ili Skid Row s poznatije, Wet Cherry, Cowboy Prostitutes ili London s one opskurnije strane, uveseljavali su hrpe neprilagođenih i promiskuitetnih tinejdžera, plašili njihove roditelje te činili glazbene kritičare, navikle na revolucionarne 70-e, vrlo nostalgičnim.


Krajem prve polovice 80-ih, tada poprilično nepoznati Rob Reiner (kasnije će snimiti jedan od najljepših filmova o odrastanju – Stand By Me, jezivi psihološki horror Misery, kvalitetnu sudsku dramu A Few Good Men itd.) se odlučio narugati brojnim klišejima žanra i razdoblja, snimivši jedan od najboljih mockumentaryja svih vremena i, ako vas stilom pogodi, jedan od najsmješnijih filmova ikad snimljenih.

Spinal Tap (točkice na slovu N čine odličnu foru i prije početka filma) je polupropali, iscijeđeni, gotovo zaboravljeni i odavno neoriginalni britanski bend, kojeg na američkog turneji prati filmska ekipa predvođena Martyjem DiBergijem (Reiner). Kroz sat i pol druženja s čudnovatim članovima, gledatelji će biti bombardirani gotovo svim mogućim konvencijama neuspješnog benda, koji nastoji povratiti nešto kredibiliteta s tragikomičnim rezultatima. Vokal David St.Hubbins (McKean) i solo-gitarist Nigel Tufnel (Guest) neosporni su vođe benda i, naravno, prijatelji od malih nogu, dok basist Derek Smalls (Shearer) te plejada bubnjara (naime, Spinal Tap je poznat po „prokletstvu bubnjara“ – svi su pomrli na krajnje bizaran način) čine tiši i manje eksponiran dio. Tijekom turneje, sve, ali baš sve, će poći po zlu. Efekti na stageu će se pokvariti, David i Nigel će se posvađati, menadžer će dati otkaz, bend će se izgubiti na putu do pozornice, bubnjar će eksplodirati, nekadašnja rock-atrakcija će nastupiti uz kazalište lutaka, a genijalnu foru sa modelom Stonehenga (inspiriranu stvarnim problemima Black Sabbatha) ipak neću do kraja otkriti.

This Is Spinal Tap spada u predivnu kategoriju filmova koji postaju sve bolji s novim gledanjem i koji svaki, ali baš svaki put nude nešto novo, što dosad niste zamijetili ili parodiju koju dosad niste shvaćali. Komičan i stereotipan, ali i pomalo romantičan svijet hair metala prikazan je krajnje realno, ali i ismijan s velikim razumijevanjem teme. Šoubiz, kao najgora od svih kurvi, također je razrađen genijalno i gledatelju doista ne treba mnogo kako bi počeo potpuno suosjećati s likovima. A glumci, predvođeni nevjerojatnim trojcem McKean-Guest-Shearer, jednostavno briljiraju. Poput tolikih stvarnih rock-zvijezda, oni su nesigurni, naivni, razmaženi i poprilično izgubljeni kad god ozbiljne teme dođu na raspored, dok su simpatije publike neizbježne. Jednostavno, u kojoj god se situaciji nalazili, od druženja s groupie-djevojkama, kroz pregovaranja s promotorima, svađanja unutar grupe, do razmišljanja o životu kroz pitanja DiBergija i nastupa na sceni, djeluju toliko prirodno, samouvjereno i uigrano, da jednostavno postaju svoji likovi (uz apsolutno besprijekoran britanski naglasak), što je ionako najveće glumačko dostignuće. Treba pohvaliti i razradu kompletne povijesti benda, od „dečki iz susjedstva“ faze u 60-ima, preko hippy-ere i fantazmagoričnih 70-ih, do divljih 80-ih. Brojna sprdanja raznih glazbenih kritičara („Vaš album Shark Sandwich recenziran je s dvije riječi – „shit sandwich“), ali i aluzije na razuzdani seksizam i šovinizam tadašnjih bendova samo pridonose ugođaju i stvaraju dojam kompletnog djela. One-lineri i ostali quoteovi iz sjajnog scenarija su toliko urnebesni da polako postaju dio opće kulture („this goes to 11“) te podižu film u sferu nezaboravnog.

Sve u svemu, i srce i mozak kažu kako se radi o jednoj od najboljih komedija 80-ih i mockumentaryju koji je postavio mnoge temelje tog žanra. Budući da je riječ o neospornom klasiku, tražiti mane je bogohulno, no glavne vrline ćemo još jednom istaknuti. Predivni scenarij kao karoserija u kojoj gledamo savršene nastupe ultrakomičnog i, još bitnije, ultraraspoloženog trojca te veliki trud i razumijevanje kompletne ekipe, koja je jedan kompleksni svijet savršeno prikazala, ali ga i parodirala s mnogo stila i osjećaja stvorivši komediju uz koju se mogu ugušiti i oni inteligentniji. Ako niste fan razdoblja i glazbenog pravca, vjerojatno se nećete toliko vezati uz likove i atmosferu, no kvalitetan humor bi vas svakako mogao privući. Na kraju, treba naglasiti i kako je bend Spinal Tap, zbog iznimne popularnosti, nastavio s glazbenim radom (sve pjesme u filmu su njihove) i nakon snimanja te zadržao privlačnost do današnjih dana, održavši koncert u Londonu prošle godine. Polivalentni umjetnici očito nisu izumrli u renesansi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.