Thelma i Louise (1991.)

Piše: Vedrana Vlainić

Započnimo i ovu recenziju jednom reminiscencijom iz djetinjstva.

Mnogo je godina prošlo otkad sam prvi puta pogledala ovaj film. Bijah veoma mlada, dobar dio tematike nisam niti shvaćala, ali kužila sam dovoljno da bih znala da se radi o vrlo… anti-muškom filmu, i najveća enigma mi je bila neizmjerna ljubav mog tate prema njemu. Nemojte me krivo shvatiti, ne želim reći da je moj tata nabrijani macho frajer koji gleda isključivo Brucea Willisa u prljavoj potkošulji s odrazom plamena u zjenici kako spontano potiče lučenje testosterona čak i u onom dijelu populacije čija su muda samo proverbijalna. Daleko od toga. Ali ipak se radi o filmu kojeg mnogi prozivaju „ženskim“, a moj tata je tip osobe koji odbija nositi košulju ako ima „žensko“ kopčanje (ma što to značilo). Bilo zbog njegovog neprikrivenog obožavanja lika i djela Susan Sarandon ili prešutnog prihvaćanja pokoje „ženske“ stvari bez cinizma i kolutanja očima, ne znam. Niti je bitno, uostalom. Radi se tek o jednom mom osobnom izvoru zadovoljstva, što sam sada napokon dovoljno stara da Thelmu & Louise, kao i mnoge druge filmove ranije, zajedno s njim mogu doživjeti u cijelosti: tematski, sadržajno i kulturološki. Što me dovelo do moje vlastite procjene: Thelma i Louise su Butch Cassidy i Sundance Kid devedesetih, jedan od ponajboljih filmova ceste i, mogu iskreno reći, za mene ultimativni girl-power film.

1

Susan Sarandon je Louise, konobarica čiji oštri jezik i čvrst karakter prilično uspješno prikrivaju demone iz prošlosti. Geena Davis je Thelma, potlačena kućanica koja potajno žudi za slobodom. Na prvi pogled, priča je vrlo jednostavna: dvije prijateljice kreću na vikendicu, na žensko druženje i odmor od muškaraca u njihovim životima. Tipičan američki road-trip scenarij, u kojem, prije ili kasnije, neki obrat mora posve preokrenuti situaciju. Naivna Thelma se poput školarke zanosi laskanjima lokalnog ljigavca iz neke birtije uz cestu, a svoje besramno flertovanje umalo skupo plaća kada joj isti taj ljigavac na mračnom parkingu nasilno pokušava ući pod suknju. Louise se pojavljuje u pravi čas i, puna samopouzdanja, prisiljava ljigavca na povlačenje prijetnjom pištoljem, koji je Thelma spakirala „za svaki slučaj“ (ili možda, podsvjesno, nadajući se, maštajući o kakvoj uzbudljivoj avanturi). Par teških riječi kasnije, ljigavac je razvaljen na haubi auta na kojem je prije svega par trenutaka pokušao povaliti Thelmu, s rupom od metka posred prsa. Od tog trenutka, za Thelmu i Louise počinje njihov „road to hell“, ili „stairway to heaven“ – ovisno iz koje perspektive odlučite gledati.

00

Louise je neovisna, jaka žena, slobodna duha i spontana, ali istovremeno s obje noge čvrsto na zemlji i daleko razumnija od pasivne, neiživljeneThelme, kojoj je dovoljno da joj se muškarac osmijehne i uputi par laskavih riječi da bi totalno izgubila kompas. Priznajem, i ja sam je opetovano nazivala glupačom, svakim gledanjem to činim, ali u jednu ruku, njezino ponašanje je sasvim razumljivo. Onakva konstantno ponižavana i manipulirana, očajnički se grabi za svaku mrvicu poklonjene joj pažnje. Ono što interesira kultnog redatelja Ridleyja Scotta je temperament te dvije, suštinski vrlo različite, žene i njihova evolucija tijekom filma. Na početku, Louise je energična kraj krhke i osjetljive Thelme, ali kako radnja odmiče, Thelma malo pomalo otkriva novu stranu svog karaktera za koju vjerojatno ni sama nije znala da je posjeduje. Kako radnja napreduje, postaju prave odmetnice: plaha Thelma čak i više no žestoka Louise. Ali usprkos svoj njihovoj fantastičnosti, iz priče nije izostavljena ona doza sirove realnosti koja nam kroz oko sigurnosne kamere na benzinskoj pumpi sugerira da su one ipak samo amaterke; onaj glasić u dnu svijesti, koji šapće da nikako ne mogu dobro završiti. Svakako, radi se o filmu s dvije badass žene u glavnim ulogama, neosporivo je da će se nježniji spol osjećati posebno moćno gledajući ih, no činjenica je da one uopće nisu moćne. Thelma i Louise nemaju kontrolu nad situacijom, nisu imale kontrolu niti nad svojim životima još prije no što im se dogodilo to što se dogodilo. Jedino na čemu im se zbilja može diviti jest način na koji provode svoje posljednje dane, u potpunosti svjesne bezizlaznosti situacije u kojoj su se našle.

Susan Sarandon vrhunska je glumica, jedna od ponajboljih svoje generacije, i njezina Louise krije dirljivu nježnost i ranjivost ispod drske vanjštine. I koliko god teško bilo ostati uočljiv kraj nje, Geena ipak uspjeva doći do izražaja; kako nježnom, potlačenom sramežljivošću, tako i gotovo dječje očajničkim pokušajima pretvaranja da bude divlja i spontana. Oba lika lijepo su zaokružena i razrađena i ujedno su jedine s kojima se možemo saživjeti i suosjećati. Muškarci u filmu klišejizirani su i plošni; karikature poput Thelminog idiotskog muža, vulgarnog vozača kamiona ili Brada Pitta u mladim danima koji sunča torzo i reklamira levisice po prašnjavim cestama srednjeg zapada. No, upravo takva karakterizacija u neku ruku opravdava ono što im Thelma i Louise prirede i daje filmu jedan (vrlo potreban) laganiji, humoristični ton.

Tarantinov glumački inventar, Harvey Keitel i Michael Madsen, jedina su dva muška lika djelomično pošteđena takvog nemilosrdnog tretmana, što je, uostalom, jedino fer prema glumcima njihova kalibra. Keitel, kao detektiv zadužen za slučaj dvije slučajne odmetnice iz naslova,nije stereotip američkog policajca, već pokazuje suosjećanje i razumijevanje te ostvaruje poseban kontakt s Louise.

0

U stilu poznate američke tradicije putovanja autom kroz savezne države, film zadržava osnovnu tematsku liniju: likove umorne od učmalosti svakodnevice koji žude za nečim što bi ih na neki način „oslobodilo“. Radi se o filmu koji ostavlja topao osjećaj nakon gledanja, no istovremeno i gorak okus u ustima. Fascinantno je kako nešto može krenuti iz pizdarije, a završitijednom od najepic scena u povijesti filma; toliko epic, da čak niti činjenica da se, formalno, radi o tragediji, ne može izbrisati samozadovoljni osmijeh s lica niti ušutkati jedno, ponosnim tonom prošaptano, „you go girl“. No ono što ga čini uistinu posebnim njegova je ilustracija čistog, iskonskog prijateljstva.

I kao što se Butch i Sundance i dalje pucnjavom probijaju prema Australiji, tako i Thelma i Louise i dalje jure u svom zelenom T-birdu prema Meksiku, nekom cestom koju samo one vide.

Leave a Reply

Your email address will not be published.