The Yakuza (1974.)

Piše: Danijel Špelić

The Yakuza (1974., 123 min.)

Redatelj: Sydney Pollack

Glume: Robert Mitchum, Ken Takakura, Brian Keith, Richard Jordan

 

Prije već oho-ho vremena kolega Dragonrage je u svojoj Blast from the Past rubrici predstavio jedan zanimljivi retro naslov za koji sam znao već od prije, ali koji nisam nikako sjeo i pogledao u komadu, s punom pažnjom, što bi se reklo. Ali nekako u isto to vrijeme sjeo sam i zapisao dojmove o jednom sličnom uratku pod nazivom Black Rain, a kad govorite o ovom drugom, ne možete ne spomenuti ovaj prvi i vice versa. Zašto? Osim što dijele glavnog glumca, Takakura Kena, pojmove istok susreće zapad, dva filma dijele i neke jako očigledne sličnosti (pod čime mislim da je Ridley Scott malo pokrao slavni prethodnik po pitanju identičnih scena), ali u konačnici dva su proizvoda dijametralno suprotna po pitanju kvalitete. Ne shvatite me krivo, Crna kiša je dobar, zabavan i posve OK film, ali je ujedno i čisti holivudski bullshit jer s realnim prikazom japanske kulture ima isto toliko veze koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca. Tamo jedan gajin (stranac) mora cijeloj japanskoj policiji pokazati kako se rješava slučaj tako što će se ponašati kao loose cannon? Aha, svakako. The Yakuza je pak suprotni primjer toga. Radi se o filmu koji je jako inteligentno predstavio japansku kulturu, poštujući je i prilagođavajući glavnog lika (Amerikanca) situaciji u kojoj se nalazi. Zadržao je izravnost njihovih pravila, ne osuđujući ih (iako nam mogu djelovati glupo) bez da pokušava pojasniti, jednostavno nam pokazujući kako funkcionira jedan posve drugačiji svijet.

Priču otvara razgovor između nekoliko japanskih kriminalaca o tekućim poslovima, nakon čega upoznajemo Harryja, Amerikanca koji je dobar komad svojeg života proveo u Japanu, gdje je doživio ono što se obično naziva najbogatijim iskustvom svojeg života. Kako je Harry nešto kao ekspert za tamošnju kulturu, frend ga angažira da se vrati tamo i pokuša vidjeti što može napraviti po pitanju otete frendove kćeri. Harry to i napravi, ali povratak u Japan znači i susrete s nekim ljudima koji su u dobu dok je tamo živio ostavili duboki trag u njegovu životu, djevojku Eiko (sada već odrasla žena) i njezinog brata Kena, tadašnjeg, a sada bivšeg člana yakuze koji ima potrebno znanje da pomogne Harryu. Njih dvojica, posve neobičan par, uspiju izvući kćer Harryjeva prijatelja iz ruku otmičara, ali to je tek početak problema koji će taj događaj pokrenuti, a razrješenje će ovisiti o tome koliko su njih dvojica različiti, tj. slični u pitanjima časti, odanosti i međusobnog poštovanja.

The Yakuza je film koji drugačijoj kulturi prilazi s povećim poštovanjem, bilo da se radi o nasilju, bilo da se radi o pravilima života. Pristup je promatrački, Harry je taj promatrač i mi kroz njegove oči gledamo, slušamo i shvaćamo ono što drugi likovi pojašnjavaju. Redatelj Sidney Pollack ni u jednom trenutku ne savija pravila kako bi odgovarala američkoj publici, a još manje pretvara cijelu japansku kulturu u skupinu idiota koji samo čekaju da se pojavi stranac da im pojasni neke stvari (što radi Scott u Crnoj kiši). Japanska kultura jedna je od najstarijih i najintrigantnijih koje postoje, što se osjeti u filmu, čak i onda kad se na ekranu ne događaju pojašnjenja već akcija. Akcija, već kad sam kod nje, je pristojna (iako možda malo drvenasto režirana) i za sve one koji očekuju da će veliki Mitch razriješiti stvari svojim postupcima, gledate pogrešan film. Robert Mitchum, veliki glumac, veliki zločesti dečko Holivuda (koji jednog Michaela Douglasa pojede za doručak), ovdje je nevjerojatno uvjerljiv lik i to smireni lik. On je netko tko je živio ondje, zna pravila i sudjeluje u svemu, iako ispada da je tek podrška odličnom Takakuri Kenu (koji je igrao skoro pa identičnu ulogu u Crnoj Kiši, gdje je opet pojeo američki cast bez da se oznojio) za kojeg vam je kolega Dragonrage već napisao da je svojedobno bio nešto kao istočni Clint Eastwood. Njih dvojica nisu klasičan buddy-buddy par (što je dobro), a scenarij im obojici pruža priliku (kao i gledateljima) da vide dva različita pristupa rješavanju problema. Mitch tako svoje dugove razrješava sa zapadnjačkim dijelom problema, koji je gotovo pa kaubojski, dok je Kenovo rješavanje istočnog dijela problema prava posveta klasičnim samurajskim filmovima. I to funkcionira bolje nego što biste mogli pomisliti na prvi pogled jer dodaje na raznolikosti i dinamici.

Teško da se moglo i promašiti sa scenarijem koji su složili vrsni profesionalci Paul Shrader (Taxi Driver) i Robert Towne (Chinatown), a koji su potegli dodatnu milju u istraživanju da dobiju potrebnu autentiku, što je danas gotovo pa izumrla vještina (vidjeti Crnu kišu kako prikazuje neke stvari) koja je nekad bila osnova dobrog scenarista. Režija je pregledna, smirena i upečatljiva (ali to je već zaštitni znak Pollacka) i konačni je proizvod zanimljiv film, za koji se može reći da ostavlja pun dojam, te čak ne djeluje ni zastarjelo iako već broji 40 godina na svojim leđima. Utjecaj? Pogledajte završnice Crne kiše i ovog naslova, oproštaji na aerodromu gotovo su identični, kao i neke od scena (razgovor u školi za Kendo, npr.), što samo potvrđuje pravilo da mali autori posuđuju, a veliki jednostavno kradu. Ako vas zanima film o drugoj kulturi, a da nije dokumentarni, skromno bih preporučio ovaj naslov. Zato što je dobar, pod broj jedan, i zato što je već postao zaboravljen, pod broj dva, a dobre stvari ne bi smjele biti samo tako zaboravljene. To bi bio broj tri. Domo arigato svima koji su ovo posve slučajno pročitali.

 

3 komentara za “The Yakuza (1974.)

  • 2shaq says:

    Odlična recenzija! Sve što bi me nagovorilo da pogledam film je unutra, a nije predugačak tekst. Uskoro ću baciti oko na ovaj film. Hvala na preporuci! :)

  • Danijel says:

    Uvijek na raspolaganju :) Nadam se da će uskoro biti i još koja :)

  • vanja says:

    <32shaq, obavezno :)(onaj tekst, kad se ja postidim, jer autor kaže sve što treba bez suvišnih riječi) 😀 Danijele, txs za ovaj podsjetnik.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.