The Taking of Pelham One Two Three (1974.)

Piše: Danijel Špelić

The Taking of Pelham One Two Three (1974., min.)

Redatelj: Joseph Sargent

Glume: Walter Matthau, Robert Shaw, Martin Balsam, Hector Elizondo, Jerry Stiller

 

Moram Vas pitati tri stvari. One – jeste znali iz kojeg je filma Tarantino popalio imena za svoj Reservoir Dogs? Niste? Odavde. Čovjek ipak zna pogledati nešto drugo osim trasha iz sedamdesetih i to mu stvarno jako dobro dođe. Two – Jeste znali da Pelham zamalo nije snimljen jer autori nisu mogli dobiti odobrenje iz straha uprave da bi film mogao inspirirati pravu otmicu? Nikad se nije dogodilo, ali nisu bez veze imali taj strah jer drugi film slične tematike, Money Train, jest (nepotvrđeno, doduše). Three – Znate zbog čega remakovi uvijek ispadnu slabiji od originala? Zato što autori vide original, ali uvijek nekako uspiju propustiti vidjeti u čemu je draž njegove privlačnosti. Originalni je Pelham jedan od onih žestokih, beskompromisnih krimića koji su u roku odmah dobili kultni status zahvaljujući odličnoj priči, jakim  glumačkim izvedbama i tijekom radnje. Remake ima ponešto od toga i možda će neki reći da je i to dobar film (složit ću se tek u nekom manjem postotku), ali tamo je propušteno vidjeti jednu stvar – original nije igrao na to da zadovolji širi spektar gledateljstva. Jednostavnijim rječnikom rečeno – to je muški film.

I kad kažem “muški”, ne mislim da je remake dobio nekakvu značajniju žensku ulogu jer nije, dapače, John Travolta je odigrao jednu zgodnu bad ass ulogu koja mu je malo vratila financijsku isplativost, već govorim o tome da su svi likovi profesionalci, zaključani u svoj svijet te nema ustupaka u prikazu njihovih karaktera (kao što je Denzel postao kućni tip i radni čovjek, netko tko nema nikakvog iskustva u razračunavanju s takvim tipovima i kojeg ženica zove da joj donese mlijeko dok ide razriješiti potencionalnu lošu situaciju s jednim zagubljenim vlakom) ma koliko god da se oni činili odbojni, hladni i proračunati. Oba filma imaju podjednak tijek radnje, ali vidljive su razlike u kvaliteti i tu ne mislim na dinamiku novije verzije već na glumačke izvedbe, kojima original duguje debeli komad svoje privlačnosti. Negdje u svemu ovome trebao bih reći i nešto o radnji filma, ali to je već, vjerujem, svima poznato – grupa otmičara otme podzemni vlak i zahtijeva određenu količinu zelenih dolara ili će početi putnike lišavati života. Osoblje željeznice i policija trebaju smisliti kako im stati na rep.

Walter Matthau izgleda kao sve samo ne još jedan žestoki murjak koji će spasiti dan (ja čovjeka ne mogu doživjeti ozbiljno u ozbiljnoj ulozi), ali izgleda kao mudri lisac koji će stati na kraj drugom liscu. Drugi lisac je pak Robert Shaw, profesionalac kakav je Travolta trebao biti, hladan, proračunat i neumoljiv, tip kojega boli briga hoće li neka žena ili dijete poginuti dok on podiže svoj teško zarađeni milijunčić. Zanimljiva stvar, glavnu okosnicu glumačke postave čine glumci koji su svoj kredibilitet dokazali u komedijama (izuzev Shawa), što ovo čini jednim zanimljivim iskorakom u njihovim karijerama. Tu i jedan Hector Elizondo, kao i Jerry Stiller, tata Bena Stillera. Ako vas ponegdje uhvati osmjeh dok ih gledate, znam kako vam je, pomalo refleksna radnja. Ipak, svi su oni odigrali podijeljene karte kako bog zapovijeda, ali sam film ima žestok ritam koji također drži pažnju, a dobra mu je i narativna strana jer često to ne zna biti slučaj u sličnim uratcima, posebice kad se odvijaju na jednom mjestu.

Karakterno, glumački, vizualno, narativno i tehnički film je na svom mjestu, sve su kockice posložene na prave pozicije i ako ste slabi na kriminalističke filmove koji ne šmekaju želje publike već imaju svoje JA, ovo bi vam trebala biti obavezna lektira za pogledati. Ne samo zato što je film ispao odlično u svim segmentima, već i zato da se vidi kako se u drugačijim filmskim vremenima više gledalo na to da se ispriča priča, ali i da se svima uključenima dopusti poneka improvizacija ne bi li doradili ponuđeni materijal. Zato do dana današnjeg nije izgubio ništa od snažnog naboja rasnog kriminalističkog filma kakvi se danas uistinu rijetko snimaju. A dobar je i kao predložak na koji su se neki jače, a neki manje referirali, što njegovu ostavštinu čini još uvjerljivijom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.