The Haunting (1963.)

Piše: Vida Starčević

Svi filmovi o ukletim kućama nalik su jedan na drugi, svaki film o ukletoj kući drugačiji je na svoj način. Kao i kod svih žanrovskih filmova, pogotovo horora, postoji rizik da će se radnja sapleti o stereotipe, sasvim se podati klišejima i samim time u potpunosti izgubiti bilo kakvu šansu da vas prestraši ili zabavi. The Haunting Roberta Wisea, snimljen između njegova dva mjuzikla Priča sa zapadne strane i Moje pjesme, moji snovi, baziran je na romanu The Haunting of Hill House Shirley Jackson, koji slovi kao jedna od najboljih priča o duhovima 20. stoljeća. Nemojte ga nikako zamijeniti s istoimenim remakeom iz 1999. (kod nas prevedenim kao Progonjeni) s Liamom Neesonom i Catherine Zetom-Jones, koji je, najblaže rečeno, najgore mokro smeće u koje možete nehotično zagaziti bosom nogom.

4

Radnja filma započinje relativno formulaično. Antropolog doktor Markway okuplja nekoliko ljudi u staroj, grandioznoj kući kako bi rastjerao glasine da je ukleta i kako bi je nasljednik posjeda mogao lakše prodati. Najbolja stvar kod kuće Hill House jest da na prvi pogled izgleda kao sasvim obična zgrada, unatoč gotičkom eksterijeru, nečuvenoj količini zrcala i ekstravagantnim kipićima prisutnim u dekoru interijera. Ne radi se o ruševini obavijenoj paučinom gdje sva vrata škripe i kapci klepeću na vjetru, ali unatoč tome što se čini običnom, iako grandioznom, Hill House će vas dobrano prestrašiti. The Haunting pokazuje kako je mnogo strašnije ono što ne vidimo nego najgrotesknija čudovišta koja možemo zamisliti. Strah i napetost postiže se odličnom upotrebom svjetla i sjene, zvukova i rada kamere te crno-bijele fotografije, što je sve u kombinaciji toliko efektno da će vas vjerojatno biti strah prevaliti minimalnu udaljenost od spavaće sobe do zahoda po noći.

Unatoč elementima horora, žanrovski je teško reći da li bi se The Haunting mogao smjestiti među horore. Svakako, tu su hladne točke, pulsirajući zidovi i čudni zvukovi, ali mračne sile Hill Housea ponajviše se koncentriraju na Eleanor ‘Nell’ Lance (Julie Harris), neurotičnu i usamljenu ženu koja se unatoč nizu strašnih događaja u kući počinje osjećati kao da tamo pripada. Moglo bi se reći da je The Haunting bliži trileru nego hororu, zbog toga što ni likovi, a niti gledatelji nisu cijelo vrijeme sasvim sigurni radi li se o ukletoj kući, ili o ženi koja doživljava živčani slom. Intrigantne su i seksualne tenzije koje se javljaju u grupi gostiju. Posebno se ističe Theodora, zvana Theo (Claire Bloom), čija seksualna orijentacija ostaje neodređena u filmu, ali se vrlo nesuptilno pokazuje njezina naklonost prema ženama i kemija koju ima s Nell. The Haunting je rijedak primjer filma iz tog razdoblja koji prikazuje lezbijku (ili biseksualku) kao ženstvenu i ne kao seksualnu predatoricu. Napetost rijetko popušta, psihološka kako i seksualna, zahvaljujući uostalom i pretjeranim, ali unatoč tome jako dobrim, izvedbama glumačke ekipe.

2

The Haunting je film kakav bi Paranormalno želio biti – s boljom pričom, efektnijim strašnim scenama i likovima koji, iako tipizirani, mogu pobuditi naklonost kod gledatelja, a ne služe samo kao tabule rase koje su tu čisto da bismo vidjeli kakve sve strahote će pretrpjeti prije nego konačno odapnu. Nezaobilazan film za sve ljubitelje horora i ukletih kuća.

Leave a Reply

Your email address will not be published.