The Fountainhead (1949.)

Piše: Izabela Laura

The Fountainhead (1949., 114 min.)

Redatelj: King Vidor

Glume: Gary Cooper, Patricia Neal, Raymond Massey, Robert Douglas, Kent Smith

 

‘You can’t hope to survive unless you learn how to compromise.’

Možemo li zaista uspjeti bez pristanka na kompromis?

Glavni protagonist Fountainheada – Howard Roark (Gary Cooper) – ne pristaje na kompromise ni koje vrste. On je arhitekt i njegov rad je jedina svrha njegova postojanja, jedini cilj i jedina nagrada. No njegove su ideje „suviše originalne“’ da bi ih široka masa prihvatila, kao što veliča one njegova kolege Petera Keatinga (Kent Smith), koji javnosti daje ono što ona želi. Točno takvoga čovjeka poput Howarda Dominique Francon (prekrasna Patritia O’Neal), Bannerova kritičarka arhitekture – žena koja želi ništa ne željeti, ne trebati i ni o čemu ne ovisiti – bojala se da će sresti: čovjeka s integritetom kojeg će poželjeti, a onda morati uništiti, kao kip grčkoga boga, prije nego ga zavoli.

Još jedan kritičar arthitekture koji radi za Banner, Ellsworth Toohey (R.Douglas) – čovjek po kojemu pojedinac postoji samo da bi služio društvu – bez ustručavanja izražava svoju netrpeljivost prema Howardu Roarku. Isfrustriran jer on sam ne može ništa stvoriti, Ellsworth  koristi svu svoju moć kako bi uništio Roarka, a Gailu Wynandu (Raymond Massey), uredniku Bannera, nepravedno srozavanje nečije karijere ne smeta dokle god to pogoduje najvažnijem postignuću njegova života, The Banneru.

Sve je to, naravno, previše za hipersenzibilnu Dominique.

Unatoč tome što Howard voli nju i njezinu kritiku, a ona  njega i njegov rad, ljubav nije dovoljna jer je strah od svijeta prevelik. Dominique je snažna žena, ali nedovoljno hrabra da gleda Howardov talent kako propada u svijetu koji za njega nema razumijevanja, a arhitektura je neodjeljiv dio Howardove osobe kojeg se ne može odreći ni zbog čega i ni zbog koga, pa tako ni zbog nje. Rastaju se – dok se ona ne nauči nositi sa svijetom, a on ne uspije pod vlastitim uslovima.

Atmosfera postaje napeta – ili bi barem trebala biti – kad Howard pristane projektirati Gailu Wynandu kuću za njegovu novopečenu suprugu – Dominique Francon, koja, kako vrijeme odmiče, sve teže podnosi novonastalo prijateljstvo između dvojice muškaraca.

Ali pravi test za sve njih dolazi tek kada Howard prijeđe granicu dopuštenog u svrhu očuvanja svojih ideja, a Gailov NY Banner se nađe na rubu propasti zbog ideala koje nikad nije bio dovoljno hrabar nositi.

Glavno obilježje ove drame Kinga Vidora (War and Peace, The Champ, Hallelujah, The Citadel) iz ’49. svakako je njegov scenarij – spisateljica Ayn Rand pristala je na ekranizaciju svog najuspješnijeg romana isključivo pod uvjetom da film prati knjigu u stopu. Zato i jest Gary Cooper prigovarao za svoj završni monolog koji je do tada bio najduži u filmskoj povijesti i koji je tvrdio da ne razumije. Što se tu ima ne razumjeti, pitam se, kad svaka rečenica  u filmu obrazlaže – krajnje promišljeno i britko – snažan spisateljičin stav o beskompromisnom očuvanju čovjekova integriteta i borbi pojedinca za ostvarenjem.

Postojanom Roarku ona suprotstavlja dva neuspjela čovjeka: Gaila Wynanda, čovjeka koji se, prihvativši beskrupoloznu igru moći, obogatio i stvorio The Banner, te Petera Keatinga, nepostojećeg čovjeka, marionetu  i potrkalo Ellswortha Tooheya, arhitekta bez osobnosti i ponosa, bez vlastitih ideja i želja. Obojica su, po Randinu mišljenju, promašene egzistencije: Keating koji pravo rečeno ništa ne stvara i Wynand koji stvara, ali na krivi način. Njihove vrijednosti su izvrnute i u tome leži glavni problem. Zbog slabića kao što je Keating društvo trune, a zbog Wynanda kreće u krivom smjeru.

Roark je, rekla bih, pravi Carl Moore, vjeran sebi i svojim principima; zna što želi, a što ne želi i svoje odluke nikada ne dovodi u pitanje, štoviše, što ga javnost više pritišće, on je, čini se, sve jači i sigurniji u ono što zastupa. On mora uspjeti – zato što vjeruje – a ako i ne uspije, ostaje nedodirljiv; ovo je onda svijet u kojem on sebi ne može dopustiti da živi.

Četrdesetosmogodišnji Gary Cooper nije bio, rekla bih, najsretniji izbor za vatrenog mladića u svojim dvadesetima; i kad je izgovarao svoje najsnažnije rečenice, izgledao je kao da će pasti s nogu od umora i iscrpljenosti.

Ali zato je Robert Douglas kao zlobni Ellsworth Toohey upregao snage za njih obojicu te zabljesnuo publiku suviše teatralnim izljevima mržnje i gorčine, baš kao pravi zlikovac. On je nepokolebljiv, on je ustrajan – u svojoj zloći, on je, kako kaže Roark na kraju filma, parazit koji želi vladati ljudima, neznatan i zamjenjiv, kao što mu to Roark naglašava u jednoj od boljih scena u filmu:

Ellsworth: Why don’t you tell me what you think of me in any words you wish?

Roark: But I don’t think of you!

I evo je – Roarkova tajna koja je, koliko god vam se ovi romantičarski kreirani likovi puni opreka i krajnosti ne svidjeli, itekako dobar savjet. Uspjet ćeš jedino ako budeš slušao sebe, i bio usredotočen  na svoj rad, a zanemario kokodakanja sa strane, nešto slično kaže u jednoj sceni stari Enright Roarku. I tu je u pravu.

Rand kolektivu suprotstavlja pravo pojedinca da ostvari sebe i svoje ideje onakvima kakvi jesu, bez obzira na to hoće li se ili neće svidjeti zajednici, a još manje hoće li od njih biti koristi. Film je zanimljiv upravo zbog ideja i pitanja postavljenih u njemu, ali bi mu neki mogli zamjeriti upravo njihovo eksplicitno iznošenje i dramatičnost  izvedbe koja je dodatno potpirena glazbenom podlogom majstora takve, Maxa Steinera.

Zanimljiv za jednom pogledati, mada suviše plastičan,The Fountainhead stoga nije ništa što ne smijete propustiti, ali ako ste ljubitelj gorljivih lineova i off-screen ljubavnika Coopera i O’Neal – za koje se po partnerstvu na ovom filmu to ne bi reklo – mogli biste ugodno provesti dva sata i provjeriti je li vaš odgovor na pitanje s početka teksta ostao isti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.