The Driver (1978.)

Piše: Danijel Špelić

The Driver (1978., 91 min)

Redatelj: Walter Hill

Glume: Ryan O’Neal, Bruce Dern, Isabelle Adjani, Ronee Blakley

 

Koliko je važna naracija u filmu? Pojašnjenje radnje, uputstva gledatelju što se događa kroz dijalog junaka? Nekako mi se čini da je danas to postao sastavni dio filmova, ne dopustiti da nešto ostane nepojašnjeno te isključiti mogućnost da se gledatelj uključi u samostalno stvaranje zaključaka o onome što gleda. Što ako se ode jedan korak dalje i likovima koje gledamo oduzme nekakav identitet kroz koji bi ih bolje upoznali? Ne radi se o lošoj karakterizaciji, već o činjenici da likovi kao takvi nisu važni, već priča koju iznose. Bio bi to, priznajmo, odvažni postupak, nimalo tipičan za klasično pričanje radnje. Ali, može li vizualno biti dobar nadomjestak za dijalog i pojašnjenja? Koliko god zvučalo nevjerojatno, može.

Sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su pravi rasadnik filmova koji su za pokretač radnje imali aute i automobilske potjere, ali to nikako nije loša stvar jer se stvorilo nekoliko kultnih klasika koji i danas imaju svoj krug poklonika, kao i visoke ocjene kritičara. Ako ih i usporedimo s nekim recentnim izdanjima, tipa Fast Five, odnose pobjedu ne zato što su bili toliko dobri koliko inovativni. CGI nije postojao, potjera autima mogla se snimiti samo na jedan način: da se upali auto i da se zaozbiljno nabije gas kroz gradske ulice. Kada u takvo okružje postavite redatelja sklonog inovacijama, pa priču ogoljenu od svega nebitnog, dobijete nešto tako dobro da još uvijek, čak i nakon trideset i pet godina, bez konkurencije sjedi na tronu the best filmova potjere. Čovjek iza kamere: Walter Hill, autor koji svojim radovima nikad nije dobio priznanje kakvo su dobivali neki redatelji iz njegove generacije, ali ono što Hilla izdvaja iz gomile onih koji su mu bili za leđima jest činjenica da nikad nije radio kompromise te da je uspio stvoriti prepoznatljivi stil u uvjetima koje si je sam odredio. Dobro, tu se radi i o gledateljevom senzibilitetu, načinu na koji će se uspjeti uključiti u priču, ali svejedno govorimo o jedinstvenom načinu pripovijedanja, koji uvijek izdvaja talentirane od onih koji to nisu.

Za razliku od svojih srodnika, npr. Gone in 60 seconds (1974.) , Driver ima jednostavan zaplet. Vozač je čovjek koji vozi auto za bijeg, ako tražite najboljeg, on je taj. Nakon što ga jednom prilikom zapazi Igrač, zgodna djevojka, Vozač će se pronaći jako blizu toga da bude uhvaćen od strane Detektiva. Da bi ga i uhvatio, Detektiv će morati smisliti svoj najbolji plan, ali se ni Vozač neće povući; dva muškarca zaigrat će opasnu igru lovice kroz ulice američkog velegrada, pokazujući zašto je svaki od njih najbolji u svom poslu.

Možda ste zapazili jednu stvar, likovi su definirani po onome što rade. Koliko će to čudno zvučati, nijedan od njih nema imena, kroz cijeli film. Hill ih je ogolio od svega nepotrebnog, ostavljajući samo esenciju onoga što rade. No, to nije baš i nekakvo iznenađenje, kako sam to već negdje spomenuo, Hill i karakterizacija likova nikad nisu bili na zajedničkoj cesti, draži su mu mitovi preko kojih predstavlja likove, a ovdje je to dovedeno do samog vrhunca, čime ime (profesija) predstavlja lika. Oba lika, i Detektiv i Vozač, su the best of the best unutar svojih profesija, obojica su hladnokrvni profesionalci koji znaju pravila igre te ih prihvaćaju ne iz potrebe, već iz puke činjenice da su njihovi poslovi ono što ih definira. A time dolazimo i do dijela s pojašnjenjima radnje. Ukoliko do sada niste shvatili – toga nema.

Još preciznije, dijalog je, kao i likovi, sveden na minimum potreban da radnja ide. Hill se ovdje uopće nije opterećivao da gledateljima pojasni tko, što, gdje i kako, to su ustvari nebitne stvari, ali nisu zaboravljene jer od gledatelja se očekuje da sudjeluje u procesu, da razmišlja ili, što je točnije, zamišlja kakvu bi ti likovi mogli imati pozadinu. A i film se sastoji od skoro sedamdeset posto jurnjava nabrijanim autima, čime ponuđeni dijalog postaje još dragocjeniji jer odlično popunjava rupe u priči koje su glavni pokretač za dotične jurnjave. Mala kvaka u tome jest da glumačke izvedbe nisu ni mogle ponuditi najbolje od aktera, ali umjesto banaliziranja i pojašnjenja, Hill svoje junake predstavlja izgledom (pa donekle i minimalnim dijalogom), što je tehnika koju je često koristio, no ovdje je, zamalo, i najbolje iskorištena.

Ryan O’Neal ovdje ima vrhunac svoje karijere kao hladnokrvni profesionalac od malo riječi, što više govori o Hillu kao redatelju koji je uspio sakriti njegove glumačke slabosti, nego o njemu kao glumcu, a ne skriva se ni činjenica da je u tim danima jako dobro izgledao, čime je savršeno pojašnjeno zašto je privukao pažnju Igrača (zgodna Isabelle Adjani) bez da se ulazilo u sentimentalnost i pojašnjenja zašto postoji ta kemija između njih. Hillov kućni glumac Bruce Dern može se pohvaliti kako je dobio i najveću govornu ulogu, no i njegovu pojavu je Hill iskoristio kao vizualno predstavljanje lika, s time da je Dern i bolji glumac, pa je njegov žestoki Detektiv i najjače predstavljen lik, što je dobar kontrast preostalim likovima. Ali, ono što je ovdje najbitnije: film koji govori o vozaču vozila za bijeg ne može proći bez scena potjera, tako je jednostavno.

Gledajući s povijesne distance, Driver nije podcijenjen film, dapače, ali gotovo nikad ne ulazi u vrh filmova potjere, što je donekle i nepravda. Radi se o uratku koji ima možda i najbolje napravljene scene potjera uopće, ali u njima izostaje jedna vrsta spektakularnosti kakvu smo navikli dobivati u nekim drugim filmovima. Umjesto na razbijanju, prevrtanju i sličnim kaskaderskim vratolomijama, ovdje je težište na „sigurnoj“ vožnji. Vozač je profesionalac, ono što njega predstavlja jest brza, dinamična i efektna vožnja kojom uspješno izbjegava svoje progonitelje, pa iako je film doslovce nabijen vožnjom, postoji jako malo kikseva koji završe prevrtanjem ili vatrom. Iznimka od pravila, reklo bi se, ali i to služi u svojstvu predstavljanja lika kao takvog jer ne možeš biti najbolji i biti uhvaćen svaki put kad sjedneš za upravljač. Zato je uspješna brzina sastavni dio radnje. Hill je iskoristio sve moguće trikove tog doba, široke kadrove često praznih ulica, kameru montiranu na samo vozilo, prednje i stražnje poglede, a već kad se i dogodi sudar (točnije, prevrtanje), napravljen je tako da predstavlja nesposobnost druge strane da održi tempo. Pohvalna stvar: nema filmskih pogrešaka koje bi bile vidljive kao, recimo, u najcjenjenijem Bullitu.

Konačni zaključak? Vrhunski uradak nastao u dobu kad su klasični potjera filmovi bili sastavni dio kino repertoara, jedinstveni pristup portretiranju likova i pričanju priče, likovi koji su s jako malo stvari dovedeni do savršenstva te tehnička izvedba koja još uvijek dobro izgleda na bilo kojem ekranu. Kultni film s jako dobrim razlozima kojemu visoko godište nije nimalo naškodilo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.