The Deep (1977.)

Piše: Danijel Špelić

The Deep (1977., 123 min.)

Redatelj: Peter Yates

Glume: Jacqueline Bisset, Nick Nolte, Robert Shaw

 

Uvijek mi je zanimljivo kako započinje eksploatacija nečijeg rada kad se slučajno proslavi. Danas je to postalo drastično, filmovi se režu na dva dijela (posebice ako se radi o posljednjim nastavcima nekakve sage) kako bi se izvukao svaki cent dostupan na tržištu, marketing je takav da likovi i autor dotičnoga djela iskaču iza svakog ugla, više ne možete ni ulicom prošetati da vam na glavu ne padne nekakva reklama u vezi proizvoda koji se prodaje (kupite mobitel kakav koristi Eddy Cullen, ta-da). To nije stvar današnjice, da se razumijemo, to postoji od pamtivijeka, još od dana kad se Clark Gable pojavio u jednom filmu bez potkošulje, pa je dotičnom predmetu drastično pala prodaja (pa se opet popela kad ju je navukao Bruce Willis), no oni pošteni pokušaji kapitaliziranja nečije popularnosti znali su završiti čak i dobrim stvarima. Poznato vam je ime Peter Benchley? Ne? On vam je u sedamdesetima jedno vrijeme bio ono što je danas Stephenie Meyer (samo što je Benchley, za razliku od dotične, bio i dobar pisac) jer nakon što je Spielberg 1975. izbacio svoje Jaws te napravio masakr na box officeu, Benchley je postao tražena roba za ekraniziranje. To je bila dobra stvar s obzirom na to da je onda bio na početku karijere i imao je ideja zbog kojih je i prodavao romane u milijunskim nakladama. Kasnije više nije bio tako dobar jer su mu radovi bili svi na isti kalup (ogromna genetski uzgojena ribetina/neman/čudovište koje ždere ljude), ali nakon Ralja, sljedeće na spisku za ekraniziranje našla se i Dubina. Naravno da se očekivalo ponavljanje uspjeha (do kojeg, naravno, nije došlo) te je u reklami filma njegovo ime bilo važnije od imena glumaca koji su igrali u njemu, no lagao bih kad bih rekao da se radi o lošem filmu.

The Deep u svojoj cijelini spaja rasni avanturistički film, triler, misteriju, nešto malo akcije, a čak se našlo mjesta za malo vudua. Nije to ni blizu tako uspješno spojeno kako se čini, zapinje na par mjesta više nego bi trebalo, no, jednako tako, osjeti se ambicija da ne bude pretvoren u običan klon Ralja, s kojim su ga stalno trpali u isti koš. Mladi par ronilaca, Gale i David, nalaze se na medenom mjesecu/godišnjem negdje na Bermudama te, kao što dolikuje rasnim turistima, bacaju se na ronjenje i istraživanje. Obilazeći olupinu iz Drugoga svjetskog rata, Gale doživi bliski susret s nečim velikim (ribetinom koju vidimo tek kasnije u filmu), ali usputno pronađe dvije stvari: stari španjolski medaljon i moderniju ampulu morfija. Zaintrigirani, odlaze do lokalnog sakupljača umjetnina, koji ih informira kako su naišli na nešto vrijedno – tamo gdje vrijednoga ne bi trebalo biti. Ali, da ne bude sve sjajno, tu su i lokalni dileri koje zanima morfij iz olupine. Kako će se lov na drogu i lov na blago spojiti? Jednostavno. Vojni brod potonuo je točno na ostatke španjolske galije pa, da bi došli do drugog, trebaju proći kroz prvi. Da ne bude dosadno, tamo leži cijeli oružani inventar bombi, a živi i jedna big ass murina koja voli jesti ljude… Tek toliko da ne bude dosadno.

Danas se općenito prigovara filmovima da previše polažu na vizualno, a premalo na sadržajno, kao i da je CGI postao iritantni dio svakodnevice s kojim se mora živjeti jer se drugačije ne može ispričati priča. Ni to nije dio svakodnevice, počelo je to puno prije, samo što nije bilo ekstremno kao danas (čitaj svaki drugi film) te je The Deep dio tog malog društva koji je više polagao na lijepe kadrove nego na rječnik kojim će predstaviti likove. Ali, to nije loša stvar. Radnja se ionako odigrava pod vodom, skoro 70 posto radnje je potopljeno, te su kadrovi olupine i stvari u njoj dočarani realistično, znaju oduzeti i dah, a pripomažu pri uživljavanju u uzbuđenje lova na blago, te stvaraju osjećaj mističnosti i neistraženog područja. Na kopnu priča zapinje jer su likovi nerazrađeni, a ubacivanje trilerskog dijela ne ispada uvijek najsretnije rješenje (iako, vjerujem, da to u romanu izgleda bolje) i dovodi do krivudanja radnje. Glumački je popunjen poznatim imenima (iako je Nick Nolte onda bio na početku karijere), ali nitko od njih nije izveo nešto posebno upečatljivo, ni za dugo sjećanje. Jacqueline Bisset dobila je ulogu da izgleda dobro i taj je dio odradila savršeno (gotovo je zabavna činjenica da je film imao problema sa cenzurom jer joj je majica u par navrata djelomično prozirna), a Robert Shaw je, nakon Jaws, u radnu knjižicu upisao još jednu Benchleyjevu ekranizaciju, s time da je odigrao zamalo identičnu ulogu kao i tamo – iskusnog morskog vuka (s puno boljim izgledom) koji zna sve trikove, tajne i fore u vezi podvodnoga posla. Zaključak – nitko se nije maknuo dalje od skice.

Ali film uspijeva napraviti atmosferu iščekivanja, ima sasvim pristojnu dinamiku, pregršt vizualno atraktivnih scena, a sporedna je stvar da je nastao na osnovi stvarnih događaja (minus morfij i negativci) te zbog toga ima ono nešto što ga čini jednim od boljih avanturističkih filmova koji za radnju imaju lov na nestalo blago. U vrijeme premijere nije napravio neki ekstra učinak na blagajni (iako je bio daleko od flopa) i uz malo kontroverze (što napravi jedna providna majica) nestao je s radara, no nikad posve. Danas ima jedan mali kultni status, ocjena mu je porasla, a inspirirao je i jedan remake (Into the Blue) – što je, kad se zajedno uzme, ipak uspjeh. Velika bogatstva leže na dnu mora i, da biste ih pronašli, treba znati samo jednu stvar – gdje početi kopati. Ako već niste u stvarnosti skloni podvodnim avanturama, onda barem možete ublažiti zimu naslovom u kojem iste nema.

Leave a Reply

Your email address will not be published.