Taxi Driver

Piše: Matej Lovrić

Taxi Driver (1976.)

Redatelj: Martin Scorsese

Glume: Robert De Niro, Harvey Keitel, Jodie Foster, Cybill Shepard

New York, Grad koji nikad ne spava, Big Apple, najeuropskiji grad SAD-a, Glavni grad svijeta itd. . Svakako jedno od najzanimljivijih i najintrigantnijih urbanih lokacija i magično mjesto filmske kulture koje nam je podarilo tolike velikane i nezaboravne lokacije. Pradavne 1976., rođeni Njujorčanin Martin Scorsese snimio je veliki film koji nam je na vrlo osebujan, pomalo sirov, a definitivno nezaboravan način, s velikom predanošću, ali i frustracijom, približio grad koji jednostavno odiše nekom kultnom i specifičnom atmosferom. Sredinom 70-ih, procvjetala je nezaboravna suradnja spomenutog redatelja s jednim od najvećih glumaca svih vremena. Tandem sa sugrađaninom Robertom De Nirom, u vrijeme snimanja Taksista svježim oskarovcem (Godfather part II), stvoren je 1973., vrlo kvalitetnom krimi-dramom Mean Streets (također uz Harveyja Keitela) i već tada je filmski svijet polako shvaćao kako prisustvuje rađanju velikog glumačkog imena. Nakon Taksista, sve je bilo jasno: viđena je uloga genija.

Gorka, sumorna, antijunačka, ali i bizarno romantična priča je osvojila fanove sedme umjetnosti. Travis Bickle, plahi i povučeni vijetnamski veteran, pati od nesanice, te se zapošljava kao vozač famoznog njujorškog Yellow Caba, odmah spomenuvši kako „može voziti bilo kada, bilo gdje“. Takva ravnodušnost odvlači njega i njegovo vozilo u mračne, prljave i opasne kvartove velikog grada te ga upoznaje s najrazličitijim ljudskim šljamom, koji tumara asfaltnom džunglom. Sve osjetnije razočaran ljudskom pokvarenošću i sa sve manje nade u bilo kakav pozitivni pomak, pokušava zadržati ljudskost druženjem s anđeoskom Betsy (Shepherd), no nakon bolnog iskustva katastrofalnog datea, biva povučen još dublje. U rezigniranom stanju, stavivši sebe u ulogu svojevrsnog križara i pravednika, odlučuje „očistiti grad od prljavštine“, a likvidacija ljigavog svodnika „Sporta“ (Keitel) i spašavanje 13-godišnje prostitutke Iris (Foster) postaje mu misija.

Kada bi sve trebalo sažeti u nekoliko riječi, vrlo lako bismo mogli zaključiti kako je Travis Bickle jedna od najvećih bravura karakterne glume u povijesti filma. Uz šutljivog, asocijalnog stidljivka vrlo se lako vezati, osobito u prvoj polovici filma, kad je na rasporedu seciranje svog tog društvenog smeća koje zagađuje ulice New Yorka. Njegova pojava djeluje poput savjesti koju nam film tiho pokušava usaditi, a njegov polagani prelazak iz ravnodušnosti u divlji bijes jednostavno mora izazvati fascinaciju. De Niro briljira u svim fazama razvoja njegovog lika i suvišno je spominjati kako ni u jednoj sceni ne možemo maknuti oči s njegovog „performancea“. Iako je ritam filma polagan i nenametljiv (tako različit od festivala energije u ostalim Scorsesejevim velikim djelima), brutalna socijalna kritika postaje očita u trenutku kad i sami osjetimo neizdrživo gađenje prema svemu s čim se siromašni vozač taksija mora suočiti. Nitko nije pošteđen, od viših slojeva poput korumpiranih političara i degutantnih biznismena, državnih organa poput nepravedne policije i, naravno, parazita poput svodnika, uličnih lopova i propalih ratnih veterana. Film se ne boji prikazati najcrnju stranu grada i, uz Travisov hipnotizirajući monolog, koji iznimno pridonosi atmosferi, baciti gledatelja u  odvratnost javnih kuća, poluraspadnutih porno-kina i prljavih slijepih uličica, punih kriminala i raznih zabranjenih poroka. Ipak, unatoč pesimističnim tonovima, neki kadrovi sadrže i blag poetski izričaj, poput kišom okupanih ulica i avenija te sjaja neonskih reklama za vrijeme noćne vožnje. Taksist je jedan od rijetkih filmova za vrijeme kojeg imamo osjećaj kako se omotao oko nas, povukao nas u svoj svijet te svakom scenom i svakom izgovorenom rečenicom omogućio potpuno uživljavanje.

Film koji je primijenio estetiku ružnog i prljavog na instituciju poput New Yorka i svojim hrabrim, beskompromisnim pristupom, kao i suptilnim prikazom razornih posljedica ratnog sukoba na psihu običnih ljudi (koja će do kraja biti razrađena u još jednoj De Nirovoj bravuri, The Deer Hunteru), istovremeno zapanjio i oduševio. Iako je Scorsesejevo djelo izgubilo od Stalloneovog Rockyja u utrci za Oscarima, iako su De Niro i Jodie Foster također ostali praznih ruku, kod publike i kritičara ono će biti jedan od favorita 70-ih. Oni koji su navikli na nešto agresivnijeg i vulgarnijeg Scorsese će vjerojatno biti pomalo iznenađeni umjerenošću tempa, no rijetki u Taksistu neće uživati.

Jedan komentar za “Taxi Driver

  • maxima says:

    Za ovakvo remek djelo je oduvijek bila rezervirana jedna od najjačih desetki :) a recenzija – podsjednik, vrijeme za gledati opet.

    Txs! Krasno!

Leave a Reply

Your email address will not be published.