Svjedok (1985.)

Piše: Vanja

Svjedok (Witness, 1985., 112 min.)

Redatelj: Peter Weir

Glume: Harrison Ford, Kelly McGillis, Josef Hommer, Lucas Haas, Danny Glover

 

Nekad sam bila zdravoseljačkog uvjerenja kako svaki naredni odgledani film mora biti najbolji na svijetu, ne samo bolji od prethodnog. Priznajem, pokazalo se često istinitim, iako zbog toga danas imam masu vrsnih, tristo dobrih i sto najboljih filmova, što uvelike otežava izbor pri pisanju. Odlazak u kino bio je ceremonija čekana cijeli tjedan, uz najnovije zvjezdane vijesti iz nezaobilaznog „Bravo“ magazina (iako nam se znanje njemačkog svodilo na paletu ex-Yu ratnih filmova) ili proučenih kaktusa i vijenaca Bogdana Tirnarića u tjedniku „Studio“, a u džepu nepotrošen novac za užinu („Eurokrem“ pločica, kifla ili čokoladno mlijeko…) kako bi pokrio razliku između karte na šalteru i onih, koje bi mahom pokupovali takparoši. Uvijek bi se nekako zadesila hladnoća dok bi i mi sami tapkali, čekajući svoj red kod tih spretnih momaka kojima smo zavidjeli jer oni su ključ od stana imali oko vrata, njima roditelji nisu nikad bili doma, oni su… oni su uvijek mogli gdje su htjeli i radili su što su htjeli. A mi… mi, kućni miševi, samo smo htjeli pogledati film. Mislim, pa to je bilo must. Moje su prijateljice slinile nad Markom Hamillom, a ja sam htjela biti Han Solo. Još uvijek se živo sjećam kad je Zijo-izbacivač odvalio šamarom nekog mangupa dolje u parteru (da, plaćalo se dodatno za mjesta na balkonu, jasno) jer je zaurlao od smijeha kad se prvi put pojavio Chewbacca. „SW“ fazu nikad nisam prevazišla pa sam se odlučila saživjeti s istom (whooooom, whooooom), a u međuvremenu se, na moju sreću, desio karizmatični profesor sa šeširom i bičem kao utjelovljenje mojih snova o putu oko svijeta, otkrivanju starih grobnica i zakopanih blaga. Zakačio me i taj čudni Deckard, meni tada a možda i danas još uvijek misteriozan i neodređen lik, s kojim sam se poistovjećivala u nekoj našoj „zajedničkoj“ dimenziji. Ili sam to radila s Fordom? Ups. Kad će sreća, naišao je zatim upravo Peter Weir i doveo Johna Booka (Harrison Ford), istražitelja za kojeg sam mislila da je najdomišljatiji na svijetu! Od mnogih premoćnih scena, silos za kukuruzom nikad neću zaboraviti. Nikad. Što reći o Svjedoku? Kad se Harrison Ford igra policajaca i lopova, to je zbilja prava stvar.

U mirnoj amiškoj zajednici nedaleko Philadelphije, Rachel Lapp (Kelly McGillis) upravo je ispratila supruga u vječna amiška lovišta i ostala s malim Samuelom (Lukas Haas). Život se nastavlja, pa iako njen dragi nije znao kupiti konja, bio je dobar čovjek i dobar Amiš. Iz tko zna kojih razloga krenut će sestri u veliki grad (leglo raznih poroka) i zadesiti se na stanici, čekajući zakašnjeli vlak. Samuel ima fizičke potrebice, nek’ izvine vaše lice, i upravo će u muškom WC-u postati naslovom filma – svjedokom umorstva. Samuel je Amiš. Samuel nema pojma što je moderna slavina. No, Samuel je dječje domišljat kad treba umaknuti strašnom čovjeku koji je zapovjedio smaknuće! No za Rachel i njega tek počinje mora, čiji je bitan segment spretni no naprasiti istražitelj John Book, kojega je zapalo razriješiti umorstvo jer žrtva je undercover istražitelj za narkotike. Iako Lappovi ne žele imati ništa sa zakonima, izolirani kakvi jesu, John Book gotovo je bezobrazno ležeran.

Rachel:  You have no right to keep us here.

John:  Oh, yes I do. Your son’s a material witness to a homicide.

Rachel:  You don’t understand. We want nothing to do with your laws.

John:  Doesn’t surprise me. A lot of people I meet are like that.

Naravno, u policijskoj postaji dolazi do neobičnog otkrovenja koje pogledom podijele samo John i mali Samuel (i u dogledno vrijeme, Samov partner). No i najbolji rade pogreške. Uglavnom, nakon kratkoročnog smještaja kod Johnove sestre, Lappovi pod hitno moraju nestati jer maloga svjedoka ganjaju zli ljudi, a Johnu radi savjest – ta on ih je ostavio u velikom, zlom gradu. Odluka pada – vratiti ih u amišku zajednicu. On je prostrijeljen, ona ga njeguje, love is all around feeling je u zraku iako ga pri iznenadnu posjetu starješina sela, onako bolnog i grozničavog, umalo ne trefi srčeko pri pogledu na te šeširiće, brade, odijela i ozbiljne face. No ne mu preostaje drugo no kriti se, te ako je već kod Amiša… when in Rome (I’m not in Rome, I’m in a rush, moglo bi se i na Booka odnositi …), dobiva slatke i prekratke hlače Rachelina pok. supruga, šeširić i košuljicu na kukice, te kreće u boj sa svako…ranojutarnjim poslovima. Muze krave, pristojan je drvodjelac, useljiv skroz bi bio taj, da nije, jbg – Englez. Ali onako pogrdno.

Eli Lapp: As if you’ve never had your hands on a tit before.

John Book: Not one this big.

Zajednica ga zdušno prihvaća jer to tako treba, jer je pristojan, radi kao vol. Svo vijeme titra neodoljiva i gotovo opipljiva vibra između Rachel i njega dok izmoren i znojan ispija limunadu, a muški iz komune se dive njegovim vratolomijama po skelama i općenito, drvodjeljskom znanju – otkud Englez iz grada a da nešto raditi zna? Nema veze što je Harrison Ford radio s drvom prije no što je postao glumac, ali on je ipak čovjek koji je donio pištolj u njihovo selo, čovjek namlati ljude tek tako, što se nikakvim oprostom ili promjenom ne uklapa u amišku knjigu prihvaćanja. No srca ne pitaju i sve su očitija, doduše nehotična ali nabrijana pucketanja u zraku između njega i Rachel… ah. Netko od njih dvoje će očito morati otići. Ili oboje. Presudit će meni omiljena kukuruzna scena i neponovljiva iako ništa manje dominantna pojava Dannyja Glovera (instr. McFee).

Fotografija je, uz nenametljivu ali osjetnu napetost koja ovaj film vuče iz drame k akciji i obratno, dosta bitna u ovom filmu, što redatelju također nije strano. Witness je nešto gdje je Peter Weir, kako mu i priliči, bio luksuzan i više no što mu je to dozvolio raskošan scenarij Williama Kelleyja koji je ’96. godine dobio i Oskara. I u riječi i u slici, a s Weirom u redateljskoj stolici, takav scenarij prenešen na platno kao malo gdje dozvoljava da čovjek upozna glavnog lika (pa, recimo, hm, koga – ah, da, Johna Booka) za valjda dvije minute. Nema tu nekih uvoda, nema „dobar dan, kako ste, biste li…“, John Book i cijeli Svjedok bili su i ostali sinonim za blockbuster koji je možda i neočekivano ostao popularan i decenijama nakon što je zdrmao kina i gledatelje. I opet tipično za Weira, angažira gledatelja na drugi način. Kamera je ta koja priča dobar dio, dajući priliku našoj neizvjesnosti da razrađuje raznolike scenarije, da se nada ovakvom ili onakvom kraju. Scene se podvlače još jednim weir(d)ovskim trikom – izvrsnom glazbom, gdje je redatelj uposlio sina legendarnog Maurieca, Jean-Michella Jarrea. Iako nam je sve jasno, sretni smo nedovoljnim materijalom za sklapanje održivog rješenja. Kud ćeš bolje!

Uz moj osobni i osobiti rešpekt prema Weiru kojeg zbilja volim, uz njega je Ford, kojeg također volim jer mi je jednostavno legenda. Interesantna stvar u scenariju – originalni se plot vrtio uglavnom oko Rachel, no Weir je, imajući na umu Forda, zamislio Svjedoka kao pogled na život Amiša kroz oči jednog poštenog, lako zapaljivog (ili se to piše zajedno?) istražitelja, čovjeka koji je donio pištolj u selo i voli mlatiti ljude. Nije Weir propustio iznimno realistično prikazati život te čudne zajednice, njihova ponosa, miroljubivosti, jednostavnosti i bogobojaznosti. Od Harrisona – zar ima boljega izbora za to? Njegov nenametljivi mačizam koji se uvijek uplaši i utekne u onih 358 izraza u očima urodio je fenomenalnim likom za pamćenje, iako ga mnogi i danas podcjenjuju. Weir je i od McGillisove učinio mnogo toga što ona sama više nije mogla (budimo realni, Top Gun je njen „top“… osim ovoga) – ona je čedna i ćudoredna, no i nadurena, nasmiješena, puna žudnje, nesvjesna ni odorom skrivenog seksipila, čak spremna i na izopćenje. Pa njen način života i njeni kriteriji su uzdrmani, dovode je u dilemu kako bi i neki drugi svijet osim njenoga mogao biti nastanjem ljudima, koji su dobri. Jer, kome će se John Book vratiti, kad nikoga nema?

Svjedok je uzbudljiv, šarmantan i topao film koji je iznimno uvjerljivo povezao dva nespojiva svijeta. I u neku ruku je postao klasik. A umjesto trailera, naravno, pratiti Bookove poglede:

Oh, this is great… this is the best!

6 komentara za “Svjedok (1985.)

  • Jelena Djurdjic says:

    Forda stvarno volim, iako u principu znam da je poprilični stunt actor; ovde je možda i najbolji ikad, i uopšte cela ekipa je odlična. film volim i zbog nekih sitnih momenata (scene kad žena lepo iz kade ustane i sl) ali msm da scenario u svojoj samoj suštini nema previše veze s mozgom

  • vanja says:

    meni je ford obilježio cijelu jednu eru, tako da … pa jako sam sentimentalna na ovaj film (i na njega, kakav god i gdje god, osim u …kristalnoj lubanji, zbljuv :) ), i krivo mi je što on nije dobio kipića za ovo umjesto scenarija. a to što nema veze s pameću, ne znam, nisam se zamarala, i većih sam stvari prosijala – u mene krupno sito 😉 :p

    da, kada, spužva —> pogled u ogledalu … nije spoiler, pa to je valjda skoro svatko gledao :) ali kad sam čula prvi put ovu pjesmu (u filmu, naravno, nikad prije), ja sam na tu scenu naprosto odlijepila. sasvim. balavica.

  • Vedrana Vlainić says:

    Na Forda sam i ja slaba (izuzetno) još od SW faze (Han Solo FTW, mali Luka nije mu ni do držača za blaster! 😉 ) pa kasnije Indiana, Witness, više manje sve kaj je radio. Je, stunt actor i u principu type-cast uglavnom, ali je frajer s onim svojim polusmješkom i sarkastičnim provalama.
    No, on topic. Krasan film, krasna recenzija, krasna scena, već se skida u pozadini! 😀 Hvala ti, Vanja

  • vanja says:

    hs faza mi je draga zbog… ma svačega … ne znam bi li ikad to savršenstvo od SW-a kupilo moju dušu zauvijek da nije bilo Han Soloa 😀

    Sad očekujem Deckarda! U faktografijama! Yey! Koji je to meni čudan film i kako mi je tu Ford … čudan ali imam dojam da sam ga tu najbolje shvatila iako nemam pojma što sam u biti shvatila :( – repetitio est mater? what’s the matter?

  • Gjuro says:

    Mene je ovaj film pomalo istraumatizirao. Kad sam ga prvi put gledao (s desetak godina života) jako me šokirala ona scena rezanja grkljana. Brrr. A i ono žitno ukopavanje. Sve u svemu zanimljiva smjesa (naizgled) idiličnog i brutalnog. Još jedan film koji bi trebalo pogledati opet.

    K vragu i te dobre preporuke i recenzije koje stvaraju glad za gledanjem. Kako da čovjek sve to stigne? 😀

  • vanja says:

    hahaha… da, žito malo koga nije istraumatiziralo, nekako počneš osjećati onu prašinu i sve, ali zato Ford stručno nađe … hmda… spoiler, ali da – ta glad. 😀 ja praktično sve što tu pročitam moram odgledati, a priznajem da je to mission impossible poduhvat, al’ ej … 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.