Shane

Piše: Vedrana Vlainić

Shane (1953.)

Režija: George Stevens

Glume: Alan Ladd, Jean Arthur, Van Heflin, Brandon De Wilde, Jack Palance

Divlji zapad. Misteriozni stranac jaše pustopoljinom. Iscrpljeni i on i konj mu klipšu prema nekoj random farmi u potrazi za okrepom. Nailazi na idiličan prizor: dječarac se igra u dvorištu, radišan otac cijepa drva dok kroz prozor vidimo nježnu domaćicu koja kuha večeru. Taj prostodušni farmer u kompletu sa ljupkom mu ženicom i iritantnim sinčićem je isprva kao skeptičan, ali misteriozni stranac se nepozvan upetlja u neki njihov lokalni sukob kako bi se odužio farmeru za džezvu ustajale vode te automatski osvaja apsolutno povjerenje farmera, njegove obitelji te pripadajućih im susjeda. Međutim, duhovi njegove traumatiče prošlosti ipak mu ne daju da se skrasi.

Zvuči poznato?

Bez sumnje, radi se definitivno o jednoj od najisfuranijih priča u svijetu filma, konkretno vesterna. Doduše, ipak ne bi bilo fer nazvati Shanea klišejem, kad se ipak radi o prvom filmu takve tematike. Eventualno mu možemo zamjeriti enormnu popularnost zbog koje su se svi masovno pomamili snimati filmove na istu foru te tako postavili tu šablonu klasičnog vesterna kakvu danas poznajemo. I, just like that, utemeljen je osnovni lajtmotiv koji su kao klišej uspostavila spomenuta kasnija ostvarenja (Eastwoodov Pale Rider, na primjer, koji, ne samo da dijeli spomenutu tematiku, već je i pun referenci na upravo ovaj film): lik tajanstvenog, gotovo anonimnog revolveraša koji dolazi u grad upravo u trenutku u kojemu je najpotrebniji, ispunjava zadatak koji mu je sudbinski predodređen i zatim odlazi jednako tiho i iznenadno kao što se i pojavio.

Dakle, sve je već više-manje rečeno. Nakon što mu je nepozvan priskočio u pomoć protiv gramzljivog Rykera (Emile Meyer), koji silom želi otkupiti njegovu zemlju, farmer Joe Starrett (Van Heflin) poziva tajanstvenog pridošlicu Shanea (Alan Ladd) da ostane na njegovoj farmi neko vrijeme. Čista je slučajnost da je upravo Starrett alfa-farmer koji već dugo nagovara ostale kolege mu iz struke na revolt protiv čangrizavih djedica koji ih godinama tlače te se nada da će mu i Shane u tome pomoći (iako se njega ništa od toga, u biti, uopće ne tiče). Ali Shane ne bi bio Shane da se ne petlja tamo gdje mu nije mjesto i tako nam naslovni junak svojim mučaljivim šarmom osvaja sve po redu, počevši s farmerovom ženom i sinom (Jean Arthur i Brendon De Wilde), koji su valjda već na prvi pogled ostali osupnuti odbljeskom popodnevnog sunca na savršeno začešljanim mu zlaćanim kovrčama, a zatim i ostatkom sela koji samim boravkom u istoj prostoriji s njim već dobiju volju za suprotstavljanjem svojim tlačiteljima Rykerima.

Međutim, pravi problemi počinju kada Shanea počinje sustizati njegova prošlost u obliku unajmljenoga revolveraša Wilsona (Jack Palance), kojega Ryker dovodi kako bi se riješio nepredviđenih poteškoća i natjerao farmere na suradnju…

Osobni dojmovi? Prvo što me bolo u oči (i uši) čitavo vrijeme, osim zagelirane kose Alana Ladda koja se blještila više od Edwarda Cullena na dan ljetnog solsticija, bila je sveprisutnost malog Joeya Starretta, hiperaktivnog i dozlaboga napornog klinca, i koji je u mogućnosti čovjeku ubiti želju da ikada ima djecu.

Druga stvar koju sam primjetila kao majušnu nebulozu (iako ne u potpunosti neočekivanu) je tretman Shanea od strane ostalih likova. Ovdje se radi o filmu gdje apsolutno svi automatski prihvaćaju pridošlicu. Čak ga i negativci, kad prokuže kakva je Shane, u biti, faca, zovu da pređe ‘to the dark side‘ (iako ga ne vabe keksima, jer je naš Shane ipak veliki dečko, već ženskom).

I sad kad smo se već dotakli nježnijeg spola, toliko se odmjeravaju Starrettova zgođušna ženica i Shane da čovjek već počne smišljati moralno i etički prihvatljive scenarije po kojima bi se mogli riješiti dosadnog joj muža i spariti njih dvoje da, u maniri prave romantike i kozmičke ljubavi, mu ona smiri dušu nemirnu i skrasi ga na farmi gdje će zajedno gajiti čopor plavokose dječice.

Sa klincem, naravno, neće biti problema, jer ipak se ovdje radi o Shaneu pa mali nakon provedenih ravno pola minute u njegovom društvu već zaboravlja roditelje, širu rodbinu, prijatelje i poznanike, te se pretvara u vjernog mu sidekicka.

Međutim, k svemu tome valja još i istaknuti da je Shane apsolutna moralna vertikala ovdje, tako da se odriče ljubavi u svrhu časti i prijateljstva. Da pridodamo još nekoliko redaka na dug popis vrlina kojima je obdaren zlatni nam dečko sa srebrnim revolverom, valja istaknuti da Shane nikada ne predstavlja sebe kao revolveraša, to se jednostavno zna. On je ‘the fastest gun alive‘, ali karakterizira ga prvenstveno njegova suzdržanost u korištenju oružja. Već njegova odjeća sugerira da je ‘something else‘, iako nitko u biti ne zna za što bi stajao taj ‘else‘. Također je svjestan da mu se mali Joey divi iz pogrešnih razloga i, iako svojim ostankom na farmi pokušava promijeniti način života i pružiti mu drukčiji uzor, shvaća da nikada neće moći pobjeći grijesima prošlosti.

No, šalu na stranu. Unatoč svim gore navedenim primjedbicama, Shaneu se iznad svega mora priznati besprijekorna režija i vizualni perfekcionizam. Lokaliteti su u potpunosti usklađeni sa scenom koja se trenutno odvija, pogotovo je efektno izmjenjivanje perioda ‘svjetla’ i ‘tame’. Primjerice, sunčan dan i zelena livada za proslavu Dana Nezavisnosti u kontrastu sa kišnim i tmurnim danom u nevjerojatno moćnoj sceni u kojoj prvi puta vidimo Wilsona ‘u akciji’ ili, recimo, ako usporedimo dvije noćne scene: vedra atmosfera na večeri kod Starretovih u kontrastu sa mračnim i prljavim saloonom za posljednji obračun.

Fotografiju bih se usudila, u duhu vremena u kojemu je film sniman, naravno, nazvati gotovo savršenom. Jelen koji podiže glavu i uokviruje nadolazečeg jahača svojim rogovima; prekrasne planine u pozadini brda s kojega Shane silazi u dolinu (i prema kojima, na kraju, ponovo odjahuje u noć), odbljesak sunca na ulaštenoj dršci njegova revolvera; uprezanje zajedničkih snaga s farmerom Starrettom do duboko u noć kako bi iščupali golemi panj iz zemlje pred kućom te kontrast sa njihovom nesuglasicom pred kraj filma na istom tom mjestu, u sumrak, uz zaglušujuće rzanje uznemirenih konja. I naravno, izvrstan kut kamere koja prati Shanea na posljednji obračun, a potom iz grada i života njegovih stanovnika dok sveprisutni klinjo vrišti: ‘Shane, come back!

Što se tiče same priče, ona je, uglavnom, ispričana kroz simbole. Sukob farmera i stočara je samo background i potrebno je malo ‘čitati između redaka’ da bi se u potpunosti shvatio Shane i svrha njega kao takvoga. O njegovoj prošlosti se samo može nagađati. Iz čeznutljivih pogleda s gospođom farmericom dobijamo sliku o njegovoj nježnijoj strani, dok mu pak časni postupci prema njoj i ostalim likovima te preuzimanje odgovornosti na sebe da riješi aktualni lokalni sukob svjedoče o njegovoj moralnoj superiornosti. Međutim, ništa o Shaneu nikad nije konkretno rečeno. Nitko ne može efektivno procijeniti njegov karakter i, unatoč iskazanom mu povjerenju, ipak nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da je on tog povjerenja uopće vrijedan. Pojavio se ‘from nowhere‘ i na kraju i odlazi ‘no-place‘. Ne znamo čak niti je li mu Shane pravo ime! Međutim, upravo ta njegova tajanstvenost, gotovo do granice nerealnog, je jedan od osnovnih aduta ovog filma.

Iako moram priznati da sam, počevši pisati ovu recenziju, bila odlučna iskritizirati crno-bijelu karakterizaciju likova, nakon pomnijeg razmatranja i nekoliko dana koliko mi je trebalo da mi film ‘sjedne’, shvatila sam da se ta kritika može primijeniti jedino na Shanea i njegovu potpunu antitezu, revolveraša Wilsona. Već pri njihovom prvom susretu, iako niti jedna jedina riječ nije izgovorena, gledatelju je apsolutno cijeli njihov odnos jasan iz načina na koji se odmjeravaju. Njihova suprotnost naglašena je i u fizičkom izgledu tako da je odagnana svaka sumnja koji je na kojoj strani. Shane, u svijetlom odijelu, plave kose i uredan, zrači snažnom karizmom, a suprotstavljen mu je Wilson odjeven u crnu kožu, taman do te mjere da čak i pije crnu kavu iz crne posude te izaziva jezu svojom prijetećom pojavom. Iako Jack Palance ima jedva dvije i pol rečenice u filmu, tekst mu skoro pa niti ne treba. Sam vizualni dojam, on sav crn, sa dva pištolja i sadističkim izrazom uživanja u tuđoj patnji; a tek njegov polagani hod dok mu mamuze glasno zvekeću – uz to čak niti atmosferska muzika nije potrebna. Shane bi kao takav možda i mogao proći kao bljedunjavi poster-boy, ali tek u paketu s Wilsonom zaslužuje svoj status kultnog junaka.

Takve dvije krajnosti smještene u okruženje potpuno prosječnih likova uvelike pridonose dramatičnosti njihovog finalnog sukoba. Wilson je nemilosrdan, zao do srži i potpuno van bilo kakve mogućnosti iskupljenja i jedino je pravilno da Shane bude taj koji će ga na kraju poraziti u još jednoj ekranizaciji epske borbe dobra i zla koja se provlači kroz literaturu i film od pamtivjeka.

Ali i ostale ‘negativce’ (u širem smislu te riječi) valja još spomenuti kao primjer prvih naznaka složenog karaktera u filmovima ove vrste, jer se baš kod njih vidi ta fina granica gdje se dobro i zlo ponekad isprepliću. Koliko god da su Rykeri pohlepni i vode se za onom starom Macchiavellijevom ‘Cilj opravdava sredstvo‘, može ih se shvatiti do određene granice. Oni su stočari koji rade u interesu svojih krda (od kojih, uostalom, i žive) i žele povratiti pašnjake koje su slobodno koristili puno prije no što su ih ‘doseljenici’ (homesteaders) uzurpirali. Jednako tako, i društvance farmera pokušava sačuvati istu tu zemlju koju su teškom mukom obrađivali kako bi prehranili svoje obitelji. Ako malo bolje pogledamo, možemo i na jednoj i na drugoj strani razaznati cijelu paletu različitih karaktera koje nije teško usporediti sa bilo kojom skupinom ljudi u nekom selu, kvartu pa čak i čitavom gradu.

I na kraju, može li se Shane svrstati uz bok nekim od najvećih filmova svih vremena? Ne bih znala sa sigurnošću reći. To bi tako i onako svatko trebao procijeniti sam za sebe.

Ali unatoč svim zamjerkama, koje mi napredak filmske industrije u zadnjih pedesetak godina dopušta, radi se o filmu koji bi svatko tko se smatra istinskim filmofilom obavezno trebao pogledati.

A tko se malo potrudi i pokuša ga gledati u svjetlu vremena u kojem je sniman, garantiram da će mu biti teško ne protrnuti dok Shane odjahuje polako u noć, a u glavi mu odzvanja psihodelično Rundekovo šaputanje: ‘…dok jaše crven pored vatri na rubu grada, to je Šejn… to je Šejn…’

Leave a Reply

Your email address will not be published.