Rondo

[Z. Berković, 1966.]

10

REŽIJA

Zvonimir Berković

SCENARIJ

Zvonimir Berković

GLUME

Stevo Žigon, Relja Bašić, Milena Dravić

SAŽETAK

Berkovićev ljubavni trokut zatočen u rutinskim ciklusima zagrebačkih nedjeljnih popodneva.

9,6

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

10

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Luka Resanović

Sredovječni sudac Mladen Bakran (Stevo Žigon) svake nedjelje dolazi na partiju šaha u stan mladog bračnog para- umjetnika Feđe (Relja Bašić) i studentice Nede (Milena Dravić). Iako isprva udubljeni u šah, s vremenom između Mladena i Nede dolazi do ljubavnih trzavica.

Film indikativna naziva, Rondo je redateljski prvijenac Zvonimira Berkovića, jednog od trojice prvaka hrvatskog modernizma 1960-ih (uz Antu Babaju i Vatroslava Mimicu), te rad kojim Berković maestralno demonstrira svoju ljubav prema glazbi koju je savršeno ukomponirao u ideju i strukturu filma. Kao što je u jednoj sceni u filmu verbalno definirano, rondo je glazbena forma sklona ponavljanju, a upravo je takav i život troje likova u filmu- svake nedjelje sudac Mladen dolazi na partiju šaha što ubrzo postaje rutina iz koje nema izlaza. Uporaba glazbe je modernistički sugestivna- često svira upravo rondo koji pojačava ambijent urbane bezvremenosti utonule u zatvorenu formu periodične navike. Shodno tome, kadrovi su uglavnom statični, uz povremene lagane pokrete kamere ili uporabu zoomova. Za razliku od horora ili psihološkog trilera, interijer u filmu ne odiše klaustrofobičnom jezom, već ispraznošću koja je u službi psihološkog stanja likova, naročito Mladena i Feđe. Njih dvojica se tako mogu svrstati među one likove koji portretiraju tzv. bolest osjećaja, tematski interes kojim se tih godina često bavio talijanski redatelj Michelangelo Antonioni. Kao i kod Antonionija, i Berkovićevi likovi su prilično bezosjećajni ili ih, u slučaju Nede, proganja grižnja savjesti. U tom smislu, Berković se uspješno pridružio klubu europskog filmskog modernizma 60-ih, ali na sasvim unikatan način- potpomognut glazbenom formom ronda, pokazavši tako svu raskoš svog autorskog talenta.

vlcsnap-2015-03-26-17h11m23s74

Neda je zapravo jedini lik u filmu koji pokazuje neke osjećaje, bilo da se radi o spomenutoj grižnji savjesti, bilo da je posrijedi istinska tuga zbog emotivne hendikepiranosti ljudi oko sebe. Feđa je mladi entuzijast vidno oduševljen figurom i karizmom suca Mladena, ali mladić čiji zaneseni umjetnički duh ne primjećuje suštu realnost i događaje u neposrednoj blizini. Mladen je neoženjen, praznodušan, pomalo i umoran sudac srednjih godina kod kojeg se na momente javljaju znaci nostalgije za vlastitom mladošću, ali i znaci urođene težnje za kontrolom. Tako se stvara Berkovićev ljubavni trokut zatočen u rutinskim ciklusima zagrebačkih nedjeljnih popodneva.

Dijaloški, film je ispunjen zgodnim metaforičkim dosjetkama i zagonetkama, te usporedbama šaha i ljubavi, ali njegova bitna značajka su i dugi periodi tišine. Redukcija dijaloga i majstorska primjena filmskih izražajnih sredstava (primjerice uporaba detalja, krupnih planova i ponekih dvoplanova ili pragmatične montažne dionice praćene glazbenom kulisom ronda) vjerno stoje u službi zamišljenog ambijenta, ali i ukazuju na moć filmske forme. Upravo u tome leži sva moć ovog filma- radi se o modernističkom filmu čvrste forme, ali i o filmu snažnog intermedijalnog dometa s obzirom na spomenutu koheziju glazbe i filma. Skladba koja se pojavljuje na uvodnoj špici i kasnije u filmu je Mozartov rondo u a-molu koji mu je dao svoj snažni audio pečat. Osim glazbe, važno je spomenuti i šah kao igru oko koje se odvija fabula. Šahovska ploča je primarni fokus Mladena i Feđe, ali i sredstvo manipulativnih igara te testiranja strpljivosti i koncentracije, što ga čini usporedivim s ljubavi.

vlcsnap-2015-03-26-15h22m37s51

Svoj je vizualni potpis u Rondu ostavio slavni snimatelj Tomislav Pinter (Breza, Skupljači perja,Tri) čime je sam film dobio prepoznatljivi vizualni imidž. Rasvjeta je u funkciji sumorne atmosfere, a osvijetljenja i izoštravanja pojedinih likova često u funkciji naglašavanja trenutnih ”odnosa snaga”.

Umjesto nabrajanja nagrada koje je film dobio, za kraj ove recenzije se valja osvrnuti na stanje u kojem je film danas. Budući da još uvijek nismo doživjeli zasluženu DVD restauraciju ovog bisera domaćeg filma, gledatelji su osuđeni na TV rip koji kruži internetom i nudi se kao jedina dostupna verzija. Kao i u slučaju drugih klasika iz arhive domaćeg filma kao što su Ne okreći se sine Branka Bauera, H-8 Nikole Tanhofera ili Lisice Krste Papića, i Rondo je pokazatelj nemara prema vlastitoj kulturno-filmskoj baštini.

3 komentara za “Rondo

  • ivana raos says:

    “Rondo” je doista izvanredan film, i doista je šteta što se nema tko pobrinuti na pravi način ga (tehnički) revitalizirati. Utoliko je tekst koji sam upravo pročitala vrijedan pažnje. No, ozbiljno mi je zasmetalo što je autor napisao – “s vremenom između Mladena i Nede dolazi do ljubavnih trzavica”. Potpuno pogrešan izraz – do ljubavnih (bračnih) trzavica moglo je doći između Nede i njezina muža, tamo gdje nekakva emocionalna, bračna itd. veza već postoji. “Trzavice” označavaju neslaganje, probleme, začetke kidanja nekog odnosa (braka, ljubavi). Između Nede i Mladena stvara se neka čudna kemija, počinju reagirati jedno na drugo, ali nikako “trzavicama”.

  • Luka R says:

    U pravu si, trzavica je krivi izraz. Ubuduće više pažnje pri pisanju kratkog sadržaja radnje.

  • Strašilo says:

    Remek-djelo. Primjer što troje pravih glumaca pred pravom kamerom i pravim redateljem, naoružani pravim scenarijem s odgovarajućom glazbenom podlogom mogu napraviti. Uzgred, jedini film kod kojeg se šah zaista igra. Bez onih holivudskih glupiranja kada negativac kaže “šah” a pozitivac ga značajno pogleda, izgovori “šah-mat”, ustaje i odlazi. Film koji se smije u lice budalaštinama koje koštaju 100 milijuna dolara, a nemaju snagu zadržati gledateljevu pozornost ni 5 minuta. Film koji se snima jednom u životu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.