Rio Bravo

Piše: Danijel Špelić

Rio Bravo (1959., 141 min.)

Redatelj: Howard Hawks

Glume: John Wayne, Dean Martin, Ricky Nelson, Angie Dickinson, Walter Brennan

 

Zamislite scenu: dva producenta sjede u udobnim foteljama u nekakvom bezličnom uredu i na vrata im dolazi dugokosi tip s bizarnim prijedlogom. Ima jako želju napraviti remake starog vesterna. Producenti ga gledaju kao da je jučer sišao s mjeseca, pa mu pogledaju filmografiju i vide da se sve što je do tada napravio svodi na opaku SF treščinu o ekipi na svemirskom brodu koji koriste lopte za plažu kao glavne negativce. Odgovor je: hell no, Johnny boy, hell fucking no. Dugokosi tip se ne da smesti i već ima drugačiju ponudu na stolu. Policijska postaja, banda koja je napada, grupa policajaca mora usko surađivati s grupom kriminalaca ako žele preživjeti noć. Cijena produkcije? Prava sitnica. Kako će se, dovraga, zvati takav film, pitaju producenti, zaintrigirani idejom. Čemu komplicirati već kad radnja sve govori, neka se zove Napad na policijsku postaju. U isto vrijeme, sedamnaest godina ranije, Gary Cooper, taj usamljeni šerif koji je dobio pedalu od vlastitih sugrađana dok čeka da dođe podne, izlazi iz kina i prvom novinaru govori svoje dojmove: taj film koji sam upravo gledao je takva bedastoća da to nikad neće pronaći svoj put do publike, a kamoli da će netko shvatiti zaozbiljno. Ispalo je, međutim, da ljudi nisu baš previše slušali starog Garyja i film koji je on upravo pogledao pretvorili su dok kažeš draw u jedan od najvećih hitova svojeg doba, nakon čega su se kritičari gurali koji će mu dati veće hvalospjeve. Zanimljiv razvoj situacije kako god da okrenete.

Između ta dva događaja smjestio se kultni vestern provjerenog majstora Howarda Hawksa o šerifu koji s pijancem, zelenim klincem i invalidom mora obraniti gradski zatvor od najezde opasnih desperadosa koji iz istog žele izvući svoga šefa. Da u svemu tome bude malo ironije, Rio Bravo nastao je djelomično i kao odgovor na Cooperov High Noon, jer je John Wayne uvijek mislio da je prikaz šerifa u tom filmu tragičan te da prava muškarčina nikad ne bi druga uvlačila u opasnu situaciju. Budi svoj i sam vodi svoje bitke, priče koje je The Duke jako volio, a kako su stvari stajale, volio ih je i Hawks. Iako se na prvi pogled može učiniti da je ovo još jedan izdanak duge i plodne loze vestern filmova koji su u ’50-ima i ’60-ima nicali kao gljive poslije kiše, malo detaljniji pogled otkriva neke zanimljive stvari. Ponajprije su tu inovacije u samoj priči. Hawksa baš i ne zanima revolverašenje kao takvo, već izgrađivanje napetosti koja se kroz mali grad širi poput šumskog požara. Također, neprijatelji nisu jasno vidljivi, kao ni smjer iz kojega će naići.

Nadalje, nije bježao od dodatne karakterizacije likova, iako je u tom procesu najviše profitirao Dean Martin kao alkoholičar koji kroz tijek radnje nanovo izgrađuje svoj karakter i ponovno postaje osoba kakva je bio. Upotreba tadašnje teen zvijezde (pjevačke, da ne bude zabune) Rickyja Nelsona bio je ustupak studiju koji nije imao previše povjerenja u priču bez klasičnog obrasca radnje (danas bi u njegovoj ulozi bio Justin Bieber) i Hawks nikad nije bio oduševljen time. Otišao je tako daleko da je dečku dao minimalni broj rečenica samo da ga nema previše u filmu, koncentrirajući svu pažnju na odnos dva suprotna karaktera. Doduše, tri, jer je tu i legendarni Walter Brennan, ali njegova je pojava svedena na komični predah (koji zna ispasti poprilično iritantan, ako ćemo iskreno) te film svoju minutažu uopće ne gubi na prikazivanje neprijatelja, pretvarajući ih u nevidljivu prijetnju općenitog značenja.

Već kad smo kod te iskrenosti, određene prigovore možemo uputiti i rastegnutim dijelovima koji nemaju baš nekakvu uvjerljivost te Wayneovo nadmudrivanje s Angie Dickinson (najbolje noge južno od Texasa) nema baš nekakve posebne kemije kojom bi se predstavili kao potencijalno pamtljiv par (ni blizu Coopera i Grace Kelly) pa na njihove scene možete gledati kao na još jednu polukomičnu predigru kojom se ublažavaju napeti dijelovi. Wayne kao John T. Chance nije ništa drugačiji od svih drugih likova koje je dotad i poslije igrao, što je polu-mana, ali čovjek je imao tako samouvjeren nastup da nas za takve sitnice uopće nije briga. Dean Martin je komad iznenađenja, koliko se to može biti u ovakvoj vrsti filma, a pripomoglo bi da je Hawks dao koju riječ više mladom Nelsonu jer bi onda barem znali na čemu smo (i dečku je trebao razbarušiti onu kokot-frizuru jerbo ona i vesterni nikako ne idu zajedno). Sve ostalo je na zavidnoj kreativnoj razini, pri čemu prednjači već spomenuto pretvaranje negativaca u bezličnu prijetnju, ali i na zanimljivom, skoro pa štedljivom, ubacivanju akcije kao sporednog sredstva da se održi radnja dinamičnom, ali da ista ne bude dominantna. Završni je obračun brz, zadovoljit će sve one koji vole klasično repetiranje vinčesterki, ali ne bi bio ni upola tako efikasan da mu ne prethodi pažljivo izgrađena atmosfera. Iako je Hawks snimio još nekoliko vestern filmova koji koriste sličnu premisu (El Dorado je gotovo pa i remake), Rio Bravo ostaje najbolji u tom nizu, ali čak i da nije, svakako je vrijedan komad povijesti koji bi bila prava šteta ne pogledati barem jedanput da se vidi kako su to nekad davno radili pravi majstori filmskog stvaralaštva.

6 komentara za “Rio Bravo

  • Anonymous says:

    Filmčina. http://www.youtube.com/watch?v=7IpEnsdXwFMMeni je uvijek ovo bila scena koja je bila i ostala prva asocijacija. Vjerojatno jer sam preveliki fan jednog od najboljih baritona ikada, ali definitivno ima nekog šarma to oldskul razbijanje napetosti pokojim glazbenim brojem i Stumpyjevim gunđanjem… 😀

  • Vedrana Vlainić says:

    Anon sam ja. :) Nisam skužila da nisam prijavljena… I kaj je ovo s komentarima u zadnje vrijeme, totalno mi izvitoperi postove… :(

  • Dude says:

    Najdraži vestern ikada. Dean i pjesma, savršena scena! 😀

  • Danijel says:

    Istina za pjesmu :) Tri dana nakon filma mi se motala u glavi, a čak ni ne slušam Martina. :)

  • vanja says:

    mislim kako uopće nije bitan nečiji ukus, ili sam to samo ja, ali uvijek sam vjerovala da je ovo jedan od “onih” filmova, pravih osvajača, koji se tako lako zavole i ostaju u glavi … a pjesma je ludilo, kad se sjetim samo kako me prvi put poharala, takav dobar, neočekivan začin :) ja čak i ne volim Johna Waynea ali njegovo mjesto u westernu je neosporno, one marame i košuljice na čudno kopčanje, prekrasno, Dean, ah :) Izvrsna recenzija. Gledat ću ga skoro. Opet.

  • vanja says:

    Zašto ovaj program uporno ignorira paragrafe i općenito razmješta sve po svojoj volji? :(

Leave a Reply

Your email address will not be published.