Rebecca (1940.)

Piše: Izabela Laura

Rebecca (1940., 130 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: Laurence Olivier, Joan Fontaine, George Sanders, Judith Anderson

 

‘To je čovjek za kojeg ću se udati’, komentirala je Vivien Leigh, navodi BBC-jev dokumentarac o Vivieninu životu, dok je sjedila u kazalištu i gledala budućeg najvećeg glumca svog doba kako debitira. ‘Ali ti si već udana’, odgovorio joj je prijatelj koji je sjedio do nje, a oženjen je bio i Laurence Olivier, no to nije spriječilo Vivien da ga osvoji. Kemija između njih bila je pogubna jer je ‘Larry’, kako je inzistirao da ga prijatelji zovu, odlučio Vivien učiniti svojom drugom ženom. Zato je taj britanski glumac – više sklon teatru nego filmu, osobito zapamćen po ulogama u Shakespeareovim dramama koje je često prenosio i na platno, kao redatelj i kao glumac – inzistirao da upravo ona igra glavnu ulogu u ekranizaciji romana spisateljice Daphne du Maurier Rebecci, pa se, kad je uloga dodijeljena Joan Fontaine, okomio na dotad gotovo nepoznatu glumicu te se vrlo grubo odnosio prema njoj. Kako bi je utješio, brižan kakav je bio (‘Nikad nisam rekao da su glumci stoka. Rekao sam da se prema njima treba odnositi kao prema stoci.’), redatelj Alfred je rekao Joan kako se ne bi trebala zabrinjavati zbog Laurencea jer je na setu svi mrze. Joan je, naravno, obuzela nelagoda – baš to što joj je bilo potrebno za ulogu druge gospođe de Winter koja je bila njen veliki breakthrough među holivudske zvijezde.

Teško je povjeravati  da nekome u Monte Carlu može biti dosadno, pogotovo onome tko odsjeda u luksuznom hotelu, ali gđi Van Hooper vansezonski Monte, izgleda, nije nimalo zanimljiv. To će uskoro promijeniti dolazak grofa Maxa De Wintera (Laurence Olivier), barem njenoj plaćenoj družici (Joan Fontaine), čije lijepo mlado lice privuče pažnju bogatog (i naočitog!)gospodina grofa. Max možda vično izbjegava društvo brbljave starice, ali zato uživa provodeći vrijeme s njenom družicom. Zahvaljujući smirenosti i lakoći koju ona posjeduje, Maksim nakon dugo vremena uspijeva zaboraviti na nesretni događaj iz ne tako davne prošlosti koji je iz temelja potresao njegov život – smrt svoje prve supruge Rebecce. Ne želeći je izgubiti, prosi je i odvodi u svoj Manderley, veličanstveno imanje kojim još, kao da nikad nije ni otišla, vlada Rebecca De Winter. Možda nije prisutna tijelom, ali Rebecca neumoljivo živi u drugima, posebice u domaćici, gđi Danvers, za koju postoji samo jedna gospodarica Manderleyja, a to nije druga gđa De Winter – ako takva i može postojati. Sveopća opsesija lijepom, inteligentnom, savršenom Rebeccom i njena prisutnost u kući u stvarima, ljudima – Maxovim očima – izluđuje neiskusnu gđu De Winter, ali ne dovoljno da bez borbe Rebecci prepusti pobjedu koja je, čini se, neminovna.

Njihov prvi zajednički film i već sukobi na setu – završni prizor Hitchcock je priredio producentu Davidu O’Selznicku iza leđa dok je ovaj bio zauzet snimanjem Prohujalo s vihorom. Unatoč tome, film je ispao pun pogodak: nominiran za jedanaest Oscara, jedini je Hitchcockov film koji je osvojio kipić u kategoriji najboljeg filma. Radnja Rebecce odvija se polako, s naglaskom na prikazu karaktera likova i atmosfere mistikom okupanog Manderleyja i svega onoga što skriva voda oko njega. Napetost, tipična u Hitchcockovu stvaralaštvu, javlja se već od samog ulaska u Manderley, a ne jenjava ni nakon posljednje scene.

Od dolaska u Manderley, život druge gđe de Winter iz temelja se mijenja (njeno ime nije otkriveno u filmu). Od obične družice i priproste, jednostavne djevojke postaje gospodaricom ogromnog imanja i supruga čovjeka visokog roda. Ona postaje gđa De Winter, ali kako da to bude, kad je prva gđa De Winter još uvijek tamo? Rebecca je možda mrtva, ali sve u Manderleyju kao da govori suprotno; gđa de Winter bila je otmjena, poznavala je sve i svakoga, radila je savršene zabave, bila savršena žena Maxu, svi su je voljeli i žudjeli za njenim društvom, osmijehom, ljepotom. Njen i Maxov život djelovao je kao bajka. Zapravo, Rebecca je bila toliko savršena da je bila gotovo nestvarna, ali čak i kada druga gđa de Winter u povjerljivom razgovoru pita jednog od zaposlenika svoga supruga, Franka Crawleyja, kakva je zaista Rebecca bila, on joj odgovara:

‘I suppose, I suppose she was the most beautiful creature I ever saw.’

Rebecca je, jednom riječju, moćna. Odakle izvire ta njena snaga protiv koje se tako teško boriti čak i kad nje više nema? Opčinjenost Rebeccom ono je što nas fascinira, ali fascinira nas i sama Rebecca: njen hod, držanje, osmijeh, pogled, toplina njenog dodira, gotovo transcendentalna ljepota utjelovljena u kamenom tijelu žene od koje postajemo pijani – a nismo je ni dotaknuli, ni vidjeli. No još je nešto skriveno u nekoj ladici naše svijesti: znamo, negdje smo je vidjeli, i zaljubili se; prošla je pored nas na ulici, pogledala nas mrko u tramvaju, svojim dražesnim, zavodljivim smijehom natjerala nas da je zavolimo, zamrzimo, kao božica sišla s nebesa među nas smrtnike – božica kojoj je besmrtnost zamjena za osjećanje. A pokušamo li se približiti toj mitskoj figuri, bit će to kao da smo zagrizli jabuku u Rajskome vrtu. Dogodilo se gospođi Danvers, čija sklonost i opsesija Rebeccom prelazi prvotne majčinske sklonosti i prelazi u lezbijsku ljubav,  koja, implicira Hitchcock, možda i nije bila jednostrana. Rebecca je, naposljetku, voljela biti voljena.

Druga gospođa De Winter ne posjeduje apsolutno ništa što je posjedovala Rebecca i obiluje onime što Rebecca nije imala, i upravo zbog toga privlači usamljenog i razorenog Maksima. Možda rana udaja ili jednostavno vrijeme u kojem su živjeli, ali nedostatak iskrenosti u njihovom odnosu, njena bojažljivost i Maxova oklopljenost, u trenu su mogli srušiti i posljednje nade u uspjeh njihova braka prije nego bi to učinila razorna tajna Rebeccine smrti.

Možda je netrpeljivost bila razlogom tako dobre privlačnosti ozmeđu Oliviera i Fontaine na ekranu, no bilo kako bilo, svoje uloge su, kao i ostatak ekipe, izvrsno odigrali. Filmu se malo što može prigovoriti, jedna je to lijepo zaokružena cjelina, žanrovski raznolika (romantična drama/triler s elementima krimića), popraćena finom glazbenom temom Franza Waxmana. S Laurenceom Olivierom u glavnoj ulozi, trostrukim dobitnikom Oscara i osnivačem britanskog Nacionalnog teatra, Hitchcockom kao redateljem i intrigantnom fabulom kao materijalom s kojim ta dva genijalca manevriraju, na setu punom tenzija – ne možete pogriješiti.

4 komentara za “Rebecca (1940.)

  • Vanja says:

    Prvo moram ocijeniti štivo jer mi se ponekad sviđa više od filma a nerijetko i natjera da razmislim zašto neki film trebam pogledati. Ili ne trebam.

    Izabela, krasno odrađeno, kao i uvijek. Meni je Rebecca bila čista gotika. Iako nisam ljubitelj ovakvih Hithyjevih filmova, ne mogu reći da ju ne volim, no nije ni među onima koje ću uvijek imati pri ruci.

    Ne znam što je u pitanju. Film je izuzetan, totalno ne-hičkokovski (rekla bih…), a o ukusima … 😀

  • Vanja says:

    typo … hithy? :(

  • Izabela says:

    Hvala :)Mene je prvo zavela priča, a film je onda učinio svoje:D

  • unterwein says:

    Rebeccu sam gledao kao klinac,kad se vrtila na tv-u.Sjećam je se još uvijek i nezaboravnog Mandarleya(pogotovo na samom kraju:).Tadašnjem djetetu jedan od najstrašnijih i najupečatljivijih filmova!

Leave a Reply

Your email address will not be published.