Queimada: Otok u plamenu (1969.)

Piše: Vedran Guštin

Queimada: Otok u plamenu (Queimada/Burn!, 1969., 115 min.)

Redatelj: Gillo Pontecorvo

Glume: Marlon Brando, Evaristo Márquez, Norman Hill, Renato Salvatori

 

„Sentiments, obviously, play no part in economics,“  izjavio je sir William Walker, glavni lik Queimade, četvrtog od samo pet cjelovečernjih igranih filmova koje je u svojoj karijeri snimio proslavljeni talijanski redatelj Gillo Pontecorvo. Iako je riječ o vrlo kratkoj rečenici izvađenoj iz konteksta, ona savršeno opisuje životnu filozofiju glavnog lika kao i svega onog što on predstavlja. No, krenimo redom.

Smješten u 19. stoljeće, film započinje dolaskom bogatog i uglednog Britanca Williama Walkera na Queimadu, nevelik otok u Malim Antilima. „Queimada“ na portugalskom jeziku znači „spaljen“. Sjećanje je to na prošlost u kojoj su portugalski okupatori bili prisiljeni spaliti cijeli otok. Bio je to, naime, jedini način da se uguši pobuna domorodaca. Budući da nakon takvog krvavog raspleta više nije bilo domorodaca koji bi radili na plantažama šećerne trske, Portugalci su počeli dovoditi robove iz Afrike. Takvo je stanje zatekao William Walker kada je sišao s broda i stupio na otok. Ubrzo saznajemo da je na Queimadi prisutno i ponešto fine engleske gospode i da između njih i Portugalaca postoje, u najmanju ruku, napeti odnosi. S tim je odnosima povezana i mračna priroda zadatka koji je Williama Walkera doveo na otok. Taj je zadatak, dan od strane britanskih vlasti, pružiti pomoć robovima u organizaciji revolucije i tjeranju Portugalaca s otoka, a sve u svrhu jačanja britanskog utjecaja na tom području. Važan je taj otok Britancima baš zbog obilja šećerne trske i povoljnog prometnog položaja.

Vrlo rani događaji u filmu daju naslutiti kako će se film dalje odvijati. Naime, već u prvoj akciji protiv Portugalaca, koju uz Williama Walkera predvodi mladi rob Jose Dolores, manje selo završava u plamenu. Nakon toga William Walker pokazuje pravu bešćutnost svoje uloge. Prvo prijavljuje Josea Doloresa portugalskim vlastima, odajući im čak i lokaciju gdje se skriva, a zatim naoružava Josea Doloresa puškama kako bi se mogao obraniti od Portugalaca. Pozornica za krvavi obračun time je postavljena.

Film obiluje kontrastima, no vjerojatno je najveći onaj između još jedne sjajne uloge Marlona Branda i ukočenog Evarista Márqueza, koji glumi Jose Doloresa. Márquez je bio nepismeni pastir i, naravno, nikada prije nije glumio. Brando je, s druge strane, ikona američkog i svjetskog filma i često se navodi kao jedan od najutjecajnijih glumaca u filmskoj povijesti, a navodno je on sam tvrdio da mu je upravo Queimada najdraži film u kojem je glumio. Ono što je potencijalno interesantno jest da postoji i duža verzija filma sa scenama koje su izbrisane prije izlaska filma. To brisanje scena vjerojatno je odgovorno za određene probleme s ritmom od kojih ovaj film pati, posebno u prvoj polovici filma. Duža se verzija pojavila tek 2004. godine, samo dvije godine prije smrti redatelja, ali isključivo s talijanskom sinkronizacijom pa se na taj put vjerojatno ne isplati otići. Ostaje otvoreno pitanje što je bilo toliko provokativno u ovom, već dovoljno provokativnom, filmu, da nije prošlo kroz cenzuru. Glazbu za film, pak, skladao je fenomenalni Ennio Morricone i gotovo da se već samo zbog nje isplati pogledati film.

Pontecorvo je snimio Queimadu 1969. godine, tri godine nakon Bitke za Alžir, filma koji mu je osigurao besmrtan status u filmskoj umjetnosti. Oba se filma bave temom revolucije i borbe za slobodu i danas su aktualni čak i više nego u vremenu kada su snimani. Bitna je razlika između njih što se u prvom filmu Pontecorvo fokusirao na sam tijek revolucije, a u Queimadi je otvorio i mnoštvo drugih tema. I zato bih se usudio reći da, iako Queimada nije majstorski snimljena kao Bitka za Alžir, čak niti približno blizu, na sadržajnom je planu čak korak ispred. Najbolje, zapravo, funkcioniraju u paru, kao nadopuna jedan drugome.

Danas se Queimada može gledati kao proročanski film. Uzmimo u obzir Charlie Wilson’s War Mikea Nicholsa iz 2007. godine snimljen prema istinitom događaju, a tiče se rata u Afganistanu. Može se reći da je riječ o modernoj Queimadi ako se uzme da Williama Walkera igra Charlie Wilson, Engleze Amerikanci, Portugalce Sovjeti, šećernu trsku zamjenjuje nafta, i tako dalje, i tako dalje. Pontecorvo je, kao i njegov grčki kolega Costa-Gavras, posebno podbadao upravo Amerikance. Počevši od starih grijeha poput istrebljivanja domorodaca i robovlasništva pa do modernijih. Nikako ne treba zanemariti činjenicu da je film snimljen u jeku Vijetnamskog rata te da je William Walker, nakon Queimade, poslan upravo u Indokinu. No, Queimada je i danas aktualna, možda i aktualnija nego ikada. Pokret „Occupy Wall Street“ masovni je prosvjed koji je započeo u New Yorku, srcu „zemlje slobodnih“, a okrenut je prema financijskim institucijama koje su prepoznate kao centar moći, a ne formalnim vlastima. Upravo je na to ovdje ciljao i Pontecorvo kada je vratio Williama Walkera na otok desetak godina kasnije, no ovaj put u službi velike britanske korporacije. Pritom treba napomenuti da nas, kroz događaje koji su se odvijali u tih desetak godina koliko Williama Walkera nije bilo na otoku, vodi potpuno nepotrebni narator koji se odnekud pojavio usred filma i nakon toga se više nije vraćao. Volio bih vjerovati da je to bila nužnost zbog rezanja određenih scena. Korporacije su, dakle, zahvaljujući takvoj eksploatacijskoj politici, u međuvremenu toliko narasle da su nadjačale utjecaj vlasti i postale sposobne same provoditi zakon i red na svojim plantažama i zato su im bile potrebne usluge Williama Walkera. Sa sličnim se optužbama danas suočavaju čelnici zapadnih banaka kada je u pitanju nedostatak regulacije, a iz čega proizlazi i njihova uloga u tekućoj financijskoj krizi.

No, nije poanta Queimade ta da se povijest ponavlja koliko da se zapravo nikada ništa niti ne mijenja. Izmjenjuju se okupatori, izmjenjuju se režimi, izmjenjuju se ljudi na čelu režima, izmjenjuje se i formalni status običnog stanovništva, no u suštini se zapravo, još od robovlasničkih vremena, ništa nije promijenilo. Pod Portugalcima su stanovnici bili robovi, pod Britancima su „slobodni“ radnici, a status im je gotovo isti. Shvatio je to Jose Dolores tek kad su ga Britanci počeli pritiskati da potpiše trgovinski sporazum. Revolucija je bila samo privid, od prvog do zadnjeg koraka dirigirana s druge strane svijeta. Stanovništvo se više ne zove robovima nego radnicima isključivo iz ekonomskih interesa Britanaca. A kako je rekao i sam Jose Dolores: „If a man gives you freedom, it is not freedom. Freedom is something you, you alone, must take.“ Tu je poantu Pontecorvo podebljao genijalnom analogijom kojom je usporedio statuse roba i radnika sa statusom žene i prostitutke: „Ženi morate osigurati dom, odjeću i liječenje, brinuti se za nju čak i kad ostari i postane neproduktivna, a kad umre morate platiti pogreb. S druge strane, prostitutku ne morate niti hraniti, niti oblačiti, niti liječiti, niti brinuti se o njoj, a posebno ne plaćati njen pogreb. Vaša je samo kad vam treba i, što je najbolje, plaćate je po satu. Što je onda, gospodo, praktičnije, rob ili plaćeni radnik?“

6 komentara za “Queimada: Otok u plamenu (1969.)

  • Izabela says:

    upečatljiva završnica :)
    ja baš danas o brandu , kad ono ..nisam gledala,lijepo je znati, kad me uhvati raspoloženje!

  • francion says:

    Thumbs up za vrlo zanimljiv osvrt.

  • Gjuro says:

    Dobar sociološki osvrt, ali loša recenzija. Sad kad mi je Guštin otkrio maltene sve, neće biti gušta u filmu.

  • Vedran Guštin says:

    Priznajem da osobno volim čitati o filmu nakon što ga pogledam pa mi je i pisanje o filmu tome podređeno. No, pokušao sam više kružiti oko same radnje nego ju direktno doticati. Razvoj glavnih likova i njihove sudbine uopće nisam spominjao i mislim da u ovom osvrtu ne otkrivam ništa više nego što otkriva sam Pontecorvo. Citati s početka i kraja osvrta (dio su istog govora), koji su mi poslužili da zaokružim i osvrt i ono što sam smatrao poantom filma, se nalaze u prvoj četvrtini filma.

    Zapravo je sama pomisao da bih ja mogao otkriti “sve” o Pontecorvu poprilično nevjerojatna, ali to je i ljepota ovakvih filmova. Pogledajte film i recite mi da griješim i priznat ću grešku :)

  • Dario Posarić says:

    Najbolja Brandova uloga. P.S. V. javi se kad uloviš vremena, dugo se nismo culi :)

  • dosada says:

    Ima i zanimljiva verzija s isitim glavnim likom Alexa Coxa, po imenu “Walker”.

    @gjuro
    Pogledaj film pa buš se uvjeri da autor ovog zanimljivog osvrta nije ubil nikakav gušt onima koji još nisu film pogledali.

Leave a Reply

Your email address will not be published.