Psiho (1960.)

Piše: Izabela Laura

Psiho (Psycho, 1960.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: Anthony Perkins, Janet Leigh, Vera Miles, John Gavin, Martin Balsam

Kada je tridesetih godina prošlog stoljeća David O’Selznick u Ameriku doveo redatelja Alfreda Hitchcocka, nitko nije ni pomišljao da će taj 1.70 m visok Englez ostaviti neizbrisiv trag u povijesti filma. Kako su oboje tvrdoglavo zahtijevali kontrolu nad cjelokupnim stvaranjem filma, Hitchock i O’Selznick često su raskidali i ponovno sastavljali svoje partnerstvo, svakog se puta iznova sukobljavajući. No ipak, mogućnost odlučivanja omogućila je Hitchocku da nesputano oslobodi svoje talente i postane jedan od najboljih – a možda i najpoznatiji redatelj svih vremena.

Pedesete su definitivno bile desetljeće koje je obilježilo vrhunac njegova stvaralaštva, tada nastaju , između ostalog, Nazovi M radi umorstva, Čovjek koji je previše znao, Uhvatite lopova, Sjever sjeverozapad, Vrtoglavica i konačno, 1960. godine, famozni Psiho. Njegovi su filmovi ostvarili toliki utjecaj na filmsku industriju da je uveden i pojam ‘hitchcockian’ koji označuje humoristično sablazno ili bizarno zlo kao glavno obilježje njegovih filmova. Općenito, ostvarenja ovog majstora kriminalističkog žanra lako su prepoznatljiva zbog nekoliko specifičnih karakteristika, primjerice, njegovo kratko pojavljivanje u svakom filmu, tzv. cameo postalo mu je zaštitni znak .

Ovaj veliki redatelj i inače tzv. ovofob (panično se plašio jaja) , iako 5 puta nominiran, nikad nije nagrađen Oscarom za pojedinačno ostvarenje, već je 1968. postao vlasnikom počasnog Oscara.

Za jednu od nominacija za najboljeg redatelja zaslužan je kultni Psiho. Priča je temeljena na romanu Roberta Blocha iz 1959. godine koji je pak bio inspiriran stvarnim čovjekom, i to serijskim ubojicom, Edom Geinom.

Marion Crane (Janet Leigh) mlada je ljepotica nezadovoljna svojim životom. Naime, njena veza na daljinu i nemogućnost ženidbe sa Samom Loomiesom, čovjekom kojeg voli, zbog slabe financijske situacije, inače lojalnu Marion tjera na nepromišljene postupke koji će je koštati i više nego što misli. Kad joj šef povjeri 40000 $ gotovine da ih položi u banku, Marion ih odlučuje ukrasti te odlazi na put u Kaliforniju, kod Sama. No put je dug i Marion treba odmor. Stoga se zaustavlja u motelu Bates i tamo odlučuje provesti noć. No, stajanje u motelu zadržat će Marion nešto duže od jedne noći. Norman Bates vlasnik je motela i izrazito pristojan mladić vrlo vezan uz majku, zapravo toliko vezan – da se  ponekad odijeva, govori, ponaša kao ona. Ali to nije sve. Jer njegova majka ne voli zgodne žene u prisutnosti svoga sina, a kao takva, Marion se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Nakon njenog misterioznog nestanka, vlasnik nestalih 40 000 $ unajmljuje istražitelja da pronađe Marion, a potrazi se priključuju i Marionina sestra Lila i ljubavnik Sam…

Psiho je jedan od onih filmova nakon kojeg ćemo svakako paziti jesmo li zaključali vrata kupaonice prije nego što navučemo zastore i krenemo se tuširati. Ovaj horor triler, po mnogima najbolji ikad snimljen, vjerojatno je najpoznatije Hitchcockovo ostvarenje, a zasigurno i najnapetije.

Crno-bijela tehnika, neupitno umijeće kadriranja, legendarna glazba Bernarda Hermana, intrigantna i pomalo sablasna fabula, izvrsna glumačka postava čine ovaj film nadasve zanimljivim, a gledatelja napetim, i to od prve do posljednje minute filma.

Nadalje, Anthony Perkins u ulozi Normana Batesa bio je naprosto fenomenalan. Način na koji se suživio s likom i njegovom dualnom ličnošću izaziva divljenje ili, bolje rečeno, strah. Norman Bates jedan je od onih likova čiji vas uzroci ‘psihičkih stanja’ iritiraju do nebesa (strogoća i konzervativnost njegove majke, otuđenje od ljudi) , a svaki slijedeći postupak apsolutno je nepredvidiv jer se radi o psihički poremećenom liku, koji ni sam ne kontrolira svoje postupke.

Normanova draga Marion, odnosno zanosna Janet Leigh, za svoju je ulogu bila nominirana za nagradu Oscar. Njena interpretacija pritajeno nervozne Marion bila je i više nego uvjerljiva.

I Marion i Norman (koji u potpunosti dominiraju filmom) likovi su koji su u sukobu, s tom razlikom što su Marionine ‘dileme’ malo manje radikalne od onih Normanovih. Vođena strašću, Marion krade novac, ali se cijelo vrijeme – hladno to skrivajući – panično boji da je netko slijedi, kao i da sa sobom osjeća neku nelagodu, nepravednost svog postupka.Tako na kraju ipak odluči vratiti novac, ali je u tome spriječi ‘mala nezgoda’ pod tušem. Norman je, u drugu ruku, posve poremećena ličnost, bolesna, ali unatoč svim njegovim ‘postupcima’ čovjek se ne može barem u jednom trenutku ne sažaliti nad njegovom sudbinom, kao i sudbinom svih onih koji su se našli u sličnoj situaciji. Jer imati posesivnu i konzervativnu majku (roditelje) koja te tjera da se sramiš vlastitog bića, nagona koji su ti prirodni, zabranjujući ti kontakt s okolinom i izolirajući te u potpunosti od vanjskog svijeta, ne može imati za posljedicu ništa manje strašno od ovoga što nam Hitchcock prikazuje.

Iako možda za današnje vrijeme njegovi filmovi djeluju prespori, njihova kvaliteta i napetost koju izazivaju u gledatelju ne može se osporiti. Hitchcockova sposobnost da se igra s ljudskom psihom i danas, nakon više od pedeset godina, ostala je na snazi. Koliko ćemo to moći reći za nekoliko desetljeća za današnje uratke – koji vrlo rijetko i sada u tome uspijevaju – upitno je, a samo ide u prilog umjetničkoj veličini filmova Alfreda Hitchcocka.

3 komentara za “Psiho (1960.)

  • Maxima says:

    “Psiho” je neosporno klasika, film koji je postao podloškom masi sličnih (uspješnih ili ne) ostvarenja. Nakon nekoliko gledanja, još uvijek tvrdim da mi radnja niti jednog njegovog filma nikad nije spora, no primjetila sam kako mi u posljednje vrijeme “Rear Window” ili “Vertigo” pomalo prestižu “Psiho”; no – ovo je već sfera rasprave o Alfredu :)

    Kad god ga ponovno gledam (Psiho), očekujem da mi ništa neće izmaknuti tepih ispod nogu, no svejedno… mi ne bude svejedno. Vječan je, odista.

  • 2shaq says:

    Konačno jedan Hitchcock u ovoj rubrici! :) I prvo pa žensko, odlična recenzija 😉 Stvarno fantastičan film i slažem se sa svime napisanim. Meni osobno su Vertigo i North by Northwest vrhunac, ali nisam ih stigao još sve pogledati, tako da tko zna što me sve čeka…I Rear Window i The Man who knew too much su mi stvarno predobri, ma taj Alfred je cijeli fenomenalan :)

  • Izabela says:

    Drago mi je da vam se sviđa film i recenzija! Prvotna mi je namjera bila recenzirati Rear window, ali me film razočarao. Ne u smislu filma kao cjeline, dapače, bila sam vrlo zadovoljna scenarijem,a li mi je nekako manjkalo one Alfredove poznate napetosti i misterije. Sve mi je davalo dojam jednog laganog ležernog ljubavnog filma u kojem je onaj krimi element ostao u sjeni.

Leave a Reply

Your email address will not be published.