Prozor u dvorište [A. Hitchcock, 1954.]

Piše: Sven Mikulec

Unaprijed upozoravam da tekst, zbog malo opširnije analize, sadržava manje spojlere.

Nakon što na terenskom zadatku slomi nogu, uspješan fotograf L. B. Jefferies prisiljen je žestoku žegu provesti uz otvoreni prozor svoga stana. Svakodnevno ga posjećuje pričljiva njegovateljica, a tu i tamo društvo mu dolazi praviti i njegova lijepa, znatno mlađa djevojka, kad joj karijera uspješnog modela to dopušta. Njegov prozor nudi poglede na desetak drugih stanova u zgradi u čijem srcu leži veliko dvorište s vrtom. Gospođica Usamljeno Srce, kako je Jeffries zove, vrijeme provodi vodeći imaginarne razgovore s posjetiteljima koji joj nikad ne pokucaju na vrata. Gospođica Torzo dnevne sate provodi polugola vježbajući balet, a navečer zabavlja cijelu galeriju napaljene gospode, svake večeri u različitom sastavu, dok trgovački putnik slobodno vrijeme provodi dvoreći bolesnu suprugu koja mu stalno zanovijeta. Baš taj zadnji par Jefferiesovu će nevinu razonodu promatranja okoline pretvoriti u punokrvnu opsesiju – jedne noći probudit će ga ženski vrisak, a drugoga dana rolete na sobi bolesne trgovčeve žene bit će spuštene. Zašto trgovac, koji inače dvadeset puta dnevno posjećuje suprugu i nosi joj obroke, više ne ulazi u njezinu sobu? Zašto je susjedin voljeni pas nasred dvorišta pronađen zavrnuta vrata? Zašto trgovac u kuhinji pere svoju mačetu i pilu? Pitanja je nebrojeno, a Jefferies će dati sve od sebe da s prividno sigurne udaljenosti pronađe odgovore, usput svoje bližnje uvlačeći u voajersku groznicu koja ih uskoro posve zaokupljuje.

22

Da bi triler ili horor iskoristili svoj puni potencijal potrebno je da se gledatelj poveže s likovima koje prati na ekranu. Kako bi to postigao, Hitchcock je ovdje donio genijalno jednostavnu i jednostavno genijalnu odluku da protagonistu slomi nogu i smjesti ga uz velik prozor s pogledom na dvorište i stanove susjeda. Na taj način lik Jimmyja Stewarta potpuno se izjednačuje sa svima nama s „realne“ strane platna. Kako Stewart zaviruje u svakodnevne rituale i intimne trenutke svojih susjeda, njegov pogled pratimo i mi, narušavajući privatnost ljudi koji nam za ovakvu voajersku intruziju nisu dali nikakav blagoslov. Vezani za Jefferiesa, njegov stan i njegov prozor, susjede promatramo isključivo njegovim očima, i sami istovremeno povezujući tragove i u glavi formirajući priču. Tom lukavošću dodatno je pojačana voajerska komponenta ionako prisutna u baš svakom igranom filmu, a konačan efekt onaj je kompletnog zbližavanja sa situacijom glavnoga lika. Kako je pronicljivo zaključio Ebert, u trenutku kad Jeffries biva napadnutim, ugroženi smo i mi sami – jer i mi smo sagriješili gledajući bez dozvole.

Prilično mi je zanimljiv trenutak kad na primjeru depresivne i kronične usamljene susjede Hitchcock pokazuje da je čovjeku želja za spektaklom važnija od dobrobiti drugih ljudi. Sebično zaljubljen u priču koja ga je zaokupljala danima, Jefferies je spreman u ključnom trenutku potpuno zaboraviti na suicidalnu susjedu, okrenuti glavu od njezina prozora jednostavno zato što je akcija na „drugom programu“ kudikamo napetija. Da bismo vidjeli koliko je protagonistu napetost udaljenog fikcionalnog spektakla važnija od stvarnog života dovoljno je pogledati njegov odnos s djevojkom, prekrasnim modelom koji ga stvarno voli bez obzira na različite interese, svjetonazore i razliku u godinama. Dok mu ona ljubi vrat, miluje obraze ili mu ushićeno pokazuje haljinu koju je kupila posebno za prigodu druženja s njim, on iz ruku ne ispušta dalekozor, čeznući za tuđim vezama i avanturama, ignorirajući opipljivu prekrasnost koja mu doslovce sjedi u krilu.

3

Iako bi se nekima moglo učiniti pohvalnim ili hrabrim što je lik Grace Kelly orijentiran na uspješnu, samostalnu karijeru, za razliku od svih onih zatelebanih ženica psećih pogleda koje poput fikusa na koturaljkama manevriraju od bračnoga kreveta do štednjaka i natrag, cijela ta feministička teorija stropoštava se u vodu promatranjem razvoja odnosa para u centru pozornosti. Jefferies vezu unaprijed osuđuje na propast, odbijajući prinijeti ikakvu žrtvu, otpuhujući ideju kompromisa, držeći se fraza poput „previše smo različiti“, postavljajući promašena pitanja poput „kako bi ti u tim lijepim štiklicama mene pratila dok fotografiram po afričkoj divljini“. Njegova se djevojka pak iz petnih žila trudi prilagoditi mu se i njegove interese učiniti svojima. Njezina impresivna karijera i cijela ta poza uspješne, snažne žene u priči je svedena na funkciju poluge za dokazivanje njezine ljubavi prema muškarcu koji je ne zaslužuje, slično kao što je bilo s Doris Day i Stewartom u Čovjeku koji je previše znao.

33

Prozor u dvorište možda ne nudi revolucionaran uvid u ljudsku prirodu, ali me iznimno veseli što ispod njegove površine pronalazim neuobičajenu dubinu. Napet do krajnjih granica, izvrsnog koncepta koji nas u potpunosti stapa s glavnim likom, time omogućujući bezbolno učinkovit transfer njegovih emocija kroz platno, odlične glume tradicionalno pouzdanog Jimmyja Stewarta, zvijezde u usponu Grace Kelly i savršene Thelme Ritter, kraljice sporednih uloga klasičnog Hollywooda, Prozor u dvorište prokleto je učinkovit triler koji svrstavam u sam vrh Hitchcockova opusa.

Jedan komentar za “Prozor u dvorište [A. Hitchcock, 1954.]

  • jelena says:

    uvek me oduševi činjenica da je sve snimljeno u jednoj jebenoj sobi, a da mi to nikad u toku gledanja ne padne napamet

    između ostalog ovo je i jedinstven miks mizantropije, napetosti, glamura i doskočica. svaki deo slagalice potencijalno subverzivan za onaj drugi, kod hiča se pretvara u stub potpore. obožavam ga

Leave a Reply

Your email address will not be published.