Prozor u dvorište (1954.)

Piše: Vanja

Prozor u dvorište (Rear Window, 1954., 112 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: James Stewart, Grace Kelly, Thelma Ritter, Raymond Burr

 

Teško je napisati štogod novo o nečemu o čemu već i eseji postoje, no i tuđi dojmovi majstora suspensea mogu proći bar kao zanimljivi. Poslije (valjda) većini ljudi prve asocijacije na Hitchcocka (sad već izvikani no neosporno vrsni Psycho), teško mi je bilo zamisliti kako ću ikad neki drugi njegov uradak proglasiti najboljim. Najšarmantnijim. Naravno, Vertigo ne mogu mjeriti ni s čim jer bih za njega rekla da je prvi “mind-twist” koji sam ikad pogledala, Rope je najluđi, no Rear Window je onaj koji svaki put gledam unaprijed zadovoljna, s užitkom. Rear Window daje šakom i kapom – napetost, stravu, ljubav, presjek cijele jedne male zajednice i takav briljantan pogled na ljude koji žive ne jedni s drugima, već tek jedni pokraj drugih. Okruženi svojim stambenim kutijicama, raznoliki likovi na sebi svojstvene načine pokušavaju se izboriti s životnim problemima ili životom kao takvim – uz vrućine koje nose nesanice i tanje im granicu između jave i snova.

Uvodnom scenom nas maca prošeta dvorištem, katapultirajući nas riječima voditelja radio-emisije u užas Fahrenheita u termometru i svakodnevicu vrućinom ukomiranog L. B. Jeffriesa (James Stewart). Ni ne želimo niti možemo naslutiti kojim će putem majstor povesti svoje umjetnike, kamere, ideje i gledatelje. Po prvi put u životu gledam (valjda) prosječno njujorško dvorište ili dvorište stambene zgrade, koje je u mom rječniku imalo sasvim drugo značenje, izgled, oblik i težinu. Prozori svih stanova gledaju ka dvorištu. Svi stanari mogu vidjeti ono što ne bi trebali, no L. B. Jeffries, fotograf/dopisnik željan adrenalina, noge okovane gipsom, skoro i nehotice i iz dosade sve češće zaustavlja pogled na jednom, drugom, petom stanu i njegovim stanarima. Gledamo samo ono što gleda i on, a njegova nas mašta (ili ne samo ona?), videći svašta i tamo gdje ničega nema, časti hvalevrijednom paletom likova – svijet u malom – vidimo nezadovoljnog skladatelja, neku nazovi-kiparicu koja se sunča ispred ulaza, starletu koja uz jutarnju kavu isteže noge i ruke u ritmu kakve glazbe, par koji je bijeg od vrelih njujorških noći našao u spavanju na balkonu, dok psa korpom na užetu spuštaju u vrt; ostarjelu frajlu koja u svom filmu ugošćuje nepostojeće udvarače, novopridošli par i… gospodina Thorwalda (Raymond Burr) i njegovu suprugu, koja je iz nekog razloga vezana za krevet. Igrače upoznajemo u dosta kratkom vremenu, što nam, za razliku od ostalih filmova s dosta protagonista, ne predstavlja nikakav problem. Svi su tu kao dio seta i vežemo ih uz nešto njima svojstveno te ih lako pamtimo. Dvorište s tek jednim izlazom na ulicu i jednom lijehom cvijeća koje uzgaja Thornwald (jedino njemu znamo prezime i ime) poprima višestruki značaj, ono je provodnik kojim će dosadom ubijeni Jeff početi upoznavati susjede. Iz stolice, izdaleka, siguran s dvogledom i moćnim lećama foto-aparata. U razgovoru s urednikom:

„Listen, (uredniče…) if you don’t pull me out of this swamp of boredom, I’ll do something drastic. I’ll… I’ll get married. Then I’ll never be able to go anywhere.“

Između stanki za masažu u kojoj ga pameti pokušava dozvati pragmatična fizioterapeutica osiguravajućeg društva, Stella (Thelma Ritter), te posjeta brižne djevojke Lise (Grace Kelly), Jeff promatra, ustrajno pletući priču u glavi i uvjeren, dosađuje bliskim mu ljudima čudnim događanjima u stanu Thorwaldovih. Unatoč početnim odbijanjima da ih se uvuče u tu ludu mrežu nagađanja, Stella i Lisa svejedno postaju pridružene i opsjednute članice Jeffova voajerskog kluba, kojemu ne podliježe samo prijatelj iz ratnih dana, detektiv Doyle (Wendell Corey), koji Jeffa, bez obzira na ‘činjenice’ kojima ovaj uvuče u vrzino kolo i mnogoga gledatelja, pokušava spustiti na zemlju. Je li g. Thorwald u lošim odnosima sa suprugom? Zašto izlazi u 3 sata ujutro, noseći kovčeg koji je pri izlasku očito teži (naginje ga u stranu) a pri povratku lakši? Zašto ga riba? Zašto pretura po ženinoj torbici? Zašto su rolete spuštene? Zašto su dignute? Gdje je gđa Thorwald?

Unatoč osnovi koja leži u Jeffovom voajerizmu (jasno je da on ipak nije lud ili ovisan o takvom nečem, to iz njega govori avanturistička duša), potka je vrlo fino i nenametljivo no jasno protkana ljubavlju, idejom braka i zajedničkog života, pluseva i minusa koji ga čine, a čemu se Jeff opire, uporno se izvlačeći na različitost sebe i Lise, njihovih životnih stilova i navika. Uz prepoznatljiv i neodoljiv Hitchcockov britak humor koji je karakteristika svih protagonista, Jeff i Lisa su u konstantnom (riječima blagom ali) dubokom sukobu oko toga je li brak prava stvar za njih ili ne. Tj., Jeff je u sukobu sa samim sobom jer njega ne odbija tek pomisao kako Lisa New York drži na dlanu, dama koja šeće haljine vrijedne njegovih tromjesečnih plaća ili slično. On je adrenalinski ovisnik i ne pada mu na pamet raditi bilo što drugo. Uz očitu naklonost svojoj prelijepoj plavuši, Jeff svejedno – ponekad i na granici neukusa – promatra susjede, no i takvo nehotično zabadanje nosa u tuđe stvari i u njega unosi neki osjećaj srama, osobito dok promatra zaluđenu susjedu usidjelicu, već i sam na rubu zbog opsjednutosti Thornwaldovima.

Osim filma o kojem se može ali ne treba mnogo toga pisati, već ga treba gledati, jednom, dvaput, pet puta, postoji sebičan razlog zbog kojeg ga volim: naravno, to je neizmjerna količina Jamesa Stewarta  gdje s lakoćom vlada oporim humorom, pametovanjem i samouvjerenošću, koja se, pak, polako rastače u skučenu stanu, s nogom u gipsu i općenito nemogućnošću da potkuje svoje tvrdnje.

No, Hitchock ne igra samo na aduta Jamesa. Kakav bi film bio bez plavuše, gdje gledatelj očiju skinuti ne želi s odista izvanserijske Grace Kelly dok leluja setom u raznoraznim lepršavim odjevnim predmetima kojima ni naziva ni namjene ne znamo. Kao primjer ženskoga roda, ona je meka i po propisu ženstvena, no oštra i jasna po pitanju svojih stavova i britka na jeziku, savršeno parirajući Stewartu kao Jeffu i njegovoj nepodnošljivo simpatičnoj mušičavosti, nezadovoljstvu i ironiji. Thelma Ritter je izniman odabir, uveseljava svojim narodnim mudrostima, a nije daleko ni Wendell Corey, jer, naravno, Hitchcock niti jednog lika neće prepustiti slučaju ili laiku.

Rekla bih kako osim nabrojanog, postoji nešto strahovito prijemčivo u ovom filmu: glavni protagonisti su zaokruženi i nama bliski, iako o njima znamo tek osnovno i ni izbliza dovoljno koliko o pojedinim Jeffovim susjedima, tj. njegovim teorijama. Skoro sam stekla dojam da su i Jeff i Lisa i Stella jednostavno produžeci Hitchcockove kamere u svijet onih drugih, u neko živo kino. U život i njegove raznolikosti.

Dodatno, nenadmašno: gledatelju naučenom na jurnjave, spektakle, efekte i sve ono čega u ovom filmu nema otvara se poseban svijet na setu posebno izrađenom za ovaj film. Po romanu Cornella Woolricha, čija su mnoga djela doživjela adaptaciju na ekranu, Prozor u dvorište (za koji su mnogi rekli kako nije materijal za film u kojem se – po logici riječi i filmske trake, stvari kreću) uspjeh je koji je valjda samo Hitchcock još tada uvidio kao briljantnu ideju kako kroz glavnog protagonista prikazati film u filmu, ne bojeći se rizika (kao ni u Ropeu, uostalom, gdje je prekidao snimanje jer nije bio zadovoljan bojom zalaska sunca!). No, priča kakvu nam je predstavio majstor zapravo je priča o gledanju filmova, sigurni, zavaljeni u mraku, skriveni u krajnji kut sobe s dvogledom u ruci, bez straha da smo i mi sami „nečiji film“. Mi smo kamera, a stručno nas se vodi.

Dugo nisam znala za „5 izgubljenih Hitchcocka“, koji su decenijama bili nedostupni javnosti (Rear Window, The Man Who Knew Too Much, Rope, Vertigo i The Trouble with Harry). Redatelj je jednostavno otkupio sva prava na prikazivanje, te su ponovo ugledali svjetlost dana tek ’84. godine, kao dio ostavštine Hitchcockovoj kćeri.

Uz neodoljivog Jamesa Stewarta, boginju Grace Kelly i iznimno pametne dijaloge pune vrckavog no dubokog humora i doskočica, Rear Window je zasigurno jedan od najljepših i najomiljenijih Hitchcockovih uradaka, zabavan i napet, film u filmu koji svi mi gledamo točno kroz precizno usmjerenu majstorovu kameru. Besprijekorno, napeto, nadasve šarmantno i obavezno.

5 komentara za “Prozor u dvorište (1954.)

  • Deckard says:

    Meni sve neugodno priznati da ga još nisam gledao (je’l se računa i remake kao barem pokušaj?) ali planiram to ispraviti. Stvarno. Inače, jako dobra recenzija, oduševljen sam kad doznajem nove stvari te tako nisam ni znao za ovaj Hitchov lost package od 5 filmova. Well done! :)

  • Jelena Djurdjic says:

    ovakve filmove nikad ne mogu i ne trudim se objektivno da sagledam. jednostavno ih volim

  • Izabela says:

    koliko god mi james bio drag srcu, a i grace kelly , kojoj inače nisam fan, mi je i više nego omamljujuća, ovo je valjda jedini Hitch.film koji ne bih rado ponovno pogledala.
    inače, lijepa interpetacija, stella odista jest divna sa svojim ‘narodnim mudrostima’, životopisni likovi ‘Skoro sam stekla dojam da su i Jeff i Lisa i Stella jednostavno produžeci Hitchcockove kamere u svijet onih drugih, u neko živo kino. U život i njegove raznolikosti’, i za mene vrijedi, al nekako se ne mogu prestati vrzmati po stolici dok traje film.

  • vanja says:

    ah 😀 kako tko. velim ti, meni je Hiči bio znak jednakosti za “Ptice” i “Psiho” … no kad sam otkrila “ovakve” njegove filmove … ma to je bilo raspojasavanje … “Rope” mi je možda još neobičniji, no jasno, onako kratak i zbilja čudan da čudniji ne može u svojoj jednostavnosti biti …

    ali ovo? moja jjjjjjjjjubav <3 (jedna od mnogih …)

  • Izabela says:

    e sad rope mi je sasvim nešto drugo. možda je do tematike,ali taj film mi je odmah sjeo i ostao najupečatljiviji njegov film, uz nepoznatog iz nord ekspressa, što su mi ujedno i najstrašniji njegovi filmova. ma u biti sve volim njegove što pogledah dosada (a psiha sam moram priznati najkasnije i pogledala)jedino baš taj prozor mi nije sjeo. ali eto, tu sam jedna od rijetkih!

Leave a Reply

Your email address will not be published.