Prošle godine u Marienbadu (1961.)

Piše: Jelena Djurdjic

Nakon godinu dana ako se vratimo na isto mjesto, recimo mjesto ljubavi, hoćemo li moći prepoznati sebe? Jesmo li bili u Marienbadu ili Zagrebu ili gdje smo ono bili? Jesmo li to uopće bili mi?

Prošle godine u Marienbadu film je o muškarcu i ženi koji su se možda, a možda i ne, sreli prošle godine u, pogađate, Marienbadu, zaljubili, htjeli bježati zajedno (ona je, čini se, udata), zakazali novi susret. Sada su oni ponovno tu, samo što se ona ničega ne sjeća i negira sve, dok on pokušava njoj i nama ispričati kako je bilo onda. Je li njegovo sjećanje jednako istini, folira li se ona? Što se događa u sadašnjosti, što u prošlosti? Što gledamo – melodramu, fantazmičnu ljubavnu povijest, zombieland ili triler? U što čovjek može uvjeriti sebe i druge? Tko i kakvi smo ako mu ni mi ne vjerujemo? Postoji li ona uopće u sadašnjosti? Je li ovo Orfej našeg vremena? Je li sve san? Isprepletenošću se ne stvara konfuzija nego platforma za ozbiljan niz varijacija i promišljanja, divno iritantnih u svojoj moći nadražaja.

1

Resnais je uspon započeo kratkim dokumentarnim filmom (Night and Fog) da bi početkom ’60-ih snimio Hiroshima mon amour, Last Year at Marienbad i Muriel, filmove koji mu donose status, nagrade i slavu (čovjek još snima, inače). Nije sebe smatrao pripadnikom “novog vala”, niti avangardom – kaže da je svojim stvaranjem uvijek zapravo odgovarao na ono što je već snimljeno i polemizirao – recimo, objašnjava kako je ovaj film nastao i kao odgovor na Kurosawin Rashomon, na problem percepcije stvarnosti i kao pokušaj da se u Francuskoj tih godina snimi nešto što nema u fokusu problem Alžira. Sva tri filma bave se pitanjima sjećanja, imaginacije, pamćenja i zaboravljanja. Sva tri uspijevaju problematizirati linearnu naraciju korištenjem retrospekcije, prevodeći je tako iz knjiga (Proust, Dickens) u jednu novu i daleko težu formu za praćenje, ali i plodonosniju za umnožavanje potencijalnih kombinacija (dok se u pisanoj formi manipulacijja vremenom lako detektirala, ovdje je ona izazov i za redatelja i za nas) i stavljanja mozga u full speed. S druge strane, u jednoj od najupečatljivijih scena, kada se kamera iznova i iznova zalijeće u raširene ruke Seyrigove, mi smo, recimo, sigurni da je riječ o nečemu što dolazi iz prošlosti, ali pojma nemamo je li se scena desila, ili je sjećanje nečije želje, straha, ludila…

Biranje i postavke kadrova javljaju se u par dominantnih formi, uz ‘bolero efekt’ – beskrajno šetanje kamere zidovima, hodnicima, ogledalima zamka; pogled s terase; uvlačenje skulpture u kadar i priču; i neke zapravo dramaturške (npr. superiornost i dominacija mogućeg supruga nad mogućim ljubavnikom u svakoj zamislivoj igri). Odsustvo velikih gesta, riječi i zapleta dovodi nas pred redatelja i njegove zastrašujuće genijalne veštine koje ne možemo ne vidjeti u punoj ljepoti izraza jer se on svega drugog riješio. Druga stvar koja je također sasvim izvjesna je da svega ovog ne bi bilo da neodoljiva Delphine Seyrig nije utjelovila Opsesiju samu, za koju se ne vežu nikada lake emocije. Njene ekspresije i koreografske cake (položaj glave tijekom plesa) nisu unaprijed osmišljene već improvizirane na setu, a uz kostime Coco Chanel djeluju kao prekjučer snimljen retro spot Arctic Monkeys. Uz Marienbad Delphine čini cjelinu – mjesto na koje dolazimo da sve zaboravimo, da umrtvimo biće, otuđimo se, dobiva svoju ikonu.

0

Kroz film se počesto provlači glas naratora. U uvodnim scenama on nam pomaže da brzo, jednostavno a efektno, uhvatimo atmosferu mondenskog zamka/odmarališta. Kamera prati tekst koji je zapravo potpuno filmski neprilagođen – kao da čitate otvaranje nekog Tolstoja. Kasnije se takve scene kombiniraju s ‘običnim filmskim’, što ipak pokazuje da redatelj nije sebični snobovski gad. Ideja da se i na taj način, iz filma direktno, obraća nama posebno je bitna jer se već u startu ostvaruje potrebna konekcija. Muzika je vagnerovski mračna (Francis Seyrig), uz samo jedan, ali nevjerojatan, krešendo (‘povratak nakon polomljene štikle u vrtu i ples’ scena) – osjećaj je kao da vam netko konačno bar malo daje da dišete.

Protok vremena enigme Prošle godine u Marienbadu nije razmrsio nego učvrstio u neprolaznosti. Ljudi koji za film govore da je beznadno pretenciozan dobili su krila nakon otkrića da redatelj i scenarist imaju drugačije viđenje oko toga je li do susreta muškarca i žene prošle godine došlo – scenarist tvrdi da se nisu nikada sreli, redatelj da pod takvim uvjetima ne bi mogao ni snimiti film. Njihove komentare, Alaina i Alaina, pak vjerojatnije treba cijeniti kao osobene i iskrene, nezaboravno filmski jedinstvene, no na prizemljenom nivou sasvim nebitne za doživljaj svakog od nas, i prije su ozbiljan plus na strani slavljenja slobode i upitanosti, nego li ključni dokaz umišljenosti.

2

Film nije bio prikazan na Kanskom festivalu jer je redatelj bio jedan od potpisnika Sartreovog Manifesto 121, ali je pobijedio u Veneciji. I Donald Draper ga je gledao u drugoj sezoni.

Više je od filma i stvarno vrišti umjetnost. Zauvijek izazivački, originalan, moderan i nov.

5 komentara za “Prošle godine u Marienbadu (1961.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.