Plivač (1968.)

Piše: Marin Mihalj

Westport, Connecticut, posljednji dani ljeta. Kroz krošnje ukrasnoga drveća kreće se intrigantna, gotovo u potpunosti razgolićena pojava naočitoga Neda Merrilla. Jedini je odjevni predmet tamnoplava preteča šorca za kupanje. Sunce obasjava spokojnu sredinu u zelenilu. Grije ženu sa sunčanim naočalama, koja leži pored bazena. Iz sna je budi Nedov dolazak i subsekventni skok u bazen; Ned graciozno otpliva par krugova, a po izlasku iz bazena čeka ga suprug spomenute žene s osvježavajućim pićem. To su Nedovi prijatelji, jasno nam je. Razmjenjuju slatke općenitosti. Ned im izlaže svoj plan: posjetit će sve prijatelje na putu do svoje kuće, otplivati jedan krug u njihovim bazenima. Rutu će nazvati Lucinda’s River, u čast gospođe Merrill, njegove supruge. Pothvat obilježavaju tipični trenuci u Nedovom životu: žene njegovih prijatelja jedu mu iz ruku, žele ga u svom krevetu, dočim ga muževi vole i mrze podjednako; nadaju se da će, ako mu budu što bliže, pokupiti gdjekoji Nedov manirizam, time i naklonost žena. No krije li se tu još nešto, pitat ćete se cijelo vrijeme.

Ljudi vole lagati. Drugima, no najviše samima sebi. Istina, možda ljudi laži ne vole, ali svejedno lažu. S godinama se laži isprepliću sa zbiljom, pa se laži – prilikom zapljuskivanja sjećanja valovima nostalgije – čine kao stvarni događaji. Uostalom, nije li nas još George Constanza naučio da laž nije laž, zapravo, samo u nju treba čvrsto vjerovati. Ned Merrill laže samom sebi. Idealizira sliku prošloga i sadašnjeg sebe. Nikomu nije slomio srce tko to nije tražio. Odgojio je dvije savršene kćeri. Supruga ga voli. Neće mu zamjeriti ako je i prevari. S najboljom prijateljicom. S bilo kim. Najbliži prijatelji i suradnici neće primijetiti da ih on ne sluša. Sluša, ali samo buku i žamor, jer kad isti prestanu – njegov je red došao, a on najviše voli slušati samog sebe. Njegov je život naslovnica časopisa American Dream, ali ispod blještavosti iste kriju se stranice i stranice istine. Bolne, srceparajuće istine.

2

Redatelj Frank Perry i njegova supruga Eleanor, scenaristica uratka The Swimmer, baš do istine pokušavaju doći. Zajedno sa svojim protagonistom razotkriti laž. Prokazati sve faličnosti američkog sna. Predstavljaju Neda kao atletu, premda je u godinama. Vitak, plavokos i plavook, sve s pobjedničkim osmijehom. Početkom nas priče časte iskričavim suncem, ali ni to sunce ne sja onim sjajem tipičnim. Kao da mu nešto nedostaje. Riječi koje izgovara naš protagonist zvuče kao nešto što bi rekla osoba u njegovom položaju, a i replike su onih koji ga okružuju na mjestu. Ali, sve je izvještačeno; gdjegdje snoliko, gdjegdje apsurdno. Kao san nad kojim počinješ gubiti kontrolu. Kao da nešto, a ne znaš što, vreba iz prikrajka. Mi, recipijenti, osjećamo to, a kako se priča bliži kraju, isto osjeća i protagonist. Sunce zamjenjuju oblaci. Dojmljiva Nedova figura blijedi. Isti je, ali se svakom minutom sve više svija, ramena nisu uspravna kao prije; djeluje bolesno, onemoćalo. Razgovori s ljudima postaju sve neugodniji. On se bori, zadnjim atomima snage, da uvjeri ljude kako je to onaj isti, pouzdani Ned Merrill, snaga u koju mogu vjerovati.

Perry, sin tih izgubljenih godina američke kinematografije, nakon smrti noira i povijesnih spektakla, revizionizma klasičnog westerna, a prije no što će se zakotrljati novoholivudsko kamenje, diskretni je autor-stilist. Koristi čari plutajuće kamere i niskoga kadriranja, no najviše iskorištava odnos čovjek-vrijeme. Iako su postupci ljudi koje naš sveamerički heroj sreće sve čudniji i čudniji, njegov je odnos s vremenskim prilikama najzanimljiviji; naime, Merrill u početku koristi snagu sunca, crpi energiju iz istog, da bi ga kasnije to isto sunce počelo umarati, i Merrill je zapravo taj koji priželjkuje oblake i kišu, jer tek bi ona, kiša, mogla oprati blato u njegovim očima. Tek bi tada mogao spoznati sebe.

1

No prije svega, prije sjajnog Perryja i supruge mu Eleanor, prije Johna Cheevera, koji je napisao kratku priču po kojoj je nastao film, prije Sydneyja Pollacka koji je u jednom trenutku zamijenio Perryja u redateljskoj stolici, prije svih njih postoji samo on: Burt Lancaster. Idealan izbor. Junak, i na filmu i u privatnom životu. Čovjek čiju avanturu želimo pratiti. Želimo ga voljeti, i što ga više volimo i pokušavamo razumjeti, što se više poistovjećivamo s njim, sve nam teže pada njegov pad u bezdan. Jer, on je mi, mi smo on. Sva ljepota svijeta staje u njegov stas i glas, njegov osmijeh, a sva ta ljepota je neiskorištena, jer je samo fasada. Prekriva taj intrinsičan strah od neuspjeha. Od bojazni da nećemo biti prihvaćeni. Od istine. Da smo samo zbroj svojih uspjeha. Da je svijet čovjek koji krvari, a mi smo vrlo rijetko liječnik koji zna svoj posao. Da će svijet slušati naše laži dok od nas ima koristi, jer kad postaneš nekoristan – najčešće završiš sam, u kutu napuštene kuće, u fetalnom položaju.

Uloga života, film desetljeća.

Leave a Reply

Your email address will not be published.