Plavi baršun (Blue Velvet, 1986.)

Piše: Vedrana Vlainić

Plavi baršun (Blue Velvet, 1986., 120 min.)

Režija: David Lynch

Scenarij: David Lynch

Glume: Kyle MacLachlan, Isabella Rossellini, Dennis Hopper, Laura Dern, Jack Nance, Dean Stockwell

 

Provodeći malo pozadinsko istraživanje, koje uvijek volim napraviti prije pisanja recenzije, naišla sam na komentar jednog zadovoljnog gledatelja koji je filmove Davida Lyncha opisao kao apstraktnu sliku: nije uvijek lako pratiti priču ili uhvatiti smisao, ali je pravi užitak pokušati.

Budući sam si i sama postavljala pitanje kako najlakše predstaviti ovog redatelja, moram priznati da je taj moj inozemni kolega kritičar-amater s nekog tamo filmskog foruma odlično uhvatio srž Lyncha kao takvog. E, sad, koliko god ta zgodna metafora lijepo zvučala, smatram da je potrebno napomenuti kako se ona odnosi samo na relativno ograničen krug ljudi. Lynch nikako neće biti režiser prema svačijem ukusu. Možda sam ja imala tu sreću da sam zaredala nekoliko njegovih najkvalitetnijih uradaka, iz doba dok je još bio relativno suvisao (Mullholland Dr, TV uspješnicu Twin Peaks, a zatim, u vrlo kratkom razmaku, Blue Velvet i Eraserhead) te mi je ostao u „dobrom“ sjećanju kao intrigantan režiser, koji iz posve nadrealnih situacija te pokatkad teško gledljivog perverziteta i najprimitivnijih ljudskih poriva izvlači neku bizarnu ljepotu koja prikuje gledatelja za ekran i, još važnije, natjera ga da kasnije satima promišlja o odgledanom.

Zvuci poznatog šlagera Bobbyja Vintona žele gledatelju dobrodošlicu u Lumberton, idilični gradić u Sjevernoj Karolini, poznat, kako mu i ime sugerira, po drvosječarenju i drvnoj industriji. Kućice okružene bijelim ogradicama, njegovani cvjetnjaci, savršeni susjedi koji raspoloženo ćaskaju dok skupljaju jutarnje novine s praga i srdačno odzdravljaju lokalnom vatrogascu koji im, uz širok osmijeh, veselo maše sa svojih vatrogasnih kola. Ako vam do sada sve ovo sliči na uvodnu špicu za „Vatrogasca Sama“, strpite se još malo. Kroz nekoliko trenutaka čovjeka će udariti kap prilikom zalijevanja travnjaka i prava radnja napokon može početi.

Nesretnikov sin, mladi Jeffrey Beaumont (MacLachlan), dolazi kući sa studija kako bi posjetio oca u bolnici i bio podrška majci i teti. Tijekom jedne od prvih šetnji nakon povratka u rodni grad, u obližnjem polju nailazi na poluraspadnuto ljudsko uho. Kao pravi uzorni građanin, predaje slučaj policiji, ali prilikom razgovora sa Sandy (Dern), poznanicom iz djetinjstva i kćerkom detektiva zaduženog za slučaj, budi mu se avanturistički duh te odlučuje sâm malo pronjuškati po stanu misteriozne i fatalne Dorothy Vallens (Rossellini), koju je policija privela na ispitivanje zbog navodne povezanosti sa zloglasnim psihopatom Frankom Boothom (Hopper)…

Blue Velvet je mnogo više od onoga što se čini na prvi pogled. Teško ga je svrstati u neku od uvriježenih žanrovskih kategorija, jer je istovremeno i drama i crna komedija, krimić, neo-noir i društvena satira te mračna i senzualna misterija, a sve to prožeto nečim izvorno „linčevskim“. Ovaj film sadrži toliko iskonske Lyncheve vizije da bi se lako mogao nazvati arhetipom njegova cjelokupnog stvaralaštva. Njegov nadrealni pogled na svijet ovdje je fokusiran na naizgled posve tipičan srednjeamerički gradić. Iako je i to klišej sam po sebi i svakom prosječnom gledatelju je odmah jasno da nešto ne štima s tom ljigavo idiličnom slikom, ono što ne očekujemo jest potpuna pomrčina svih najbazičnijih ljudskih moralnih vrijednosti, jer to je ono što se događa kada Lynch krene istraživati mračnu stranu ljudskog karaktera. Mnogo je filmova o zločinu u malim sredinama, ali niti jedan baš posve poput ovog. Početna metafora je prilično jasna: idiličan all-american gradić, slowmotion kadrovi veselog vatrogasca koji vjerojatno hita spasiti kakvog mačića s drveta, a nije teško zamisliti niti nasmiješene policajce koji jedu krafne u policijskoj postaji te uzorne srednjoškolce koji pijuckaju milk-shakeove poslije škole i izlaze u kino (na rane predstave!) vikendima. Utisak je opasno na granici s jezivim čak i prije no što zbunjeni studoš (jedna od onih specifičnih faca za koju ti ne bi bilo čudno da na kraju ispadne masovni ubojica) naiđe na truli dio ljudskog tijela u polju. Već tu imamo oštri kontrast: infestaciju odvratnih crnih kukaca koji se roje tik ispod zelenila savršeno podšišanih travnjaka, predstavljajući individue na samom dnu društvene ljestvice, pervertite i moralne hendikepe koji se kriju iza ušminkanih fasada srdačnih žitelja Lumbertona, a okupljaju se noću po zadimljenim barovima i opskurnim kućnim tulumima. Takva je „tipičnost“ ovdje s ciljem – da dodatno naglasi kontrast „svjetla“ i „tame“ u gradu, koji je uspješno balansirao oboje, svako u svoje vrijeme i mjesto, sve dok znatiželjni Jeffrey nije došao i poremetio tu ravnotežu. Velik dio genijalnosti ovog filma leži upravo u tom početnom prividu „normalnosti“, koji postepeno otkriva tamu zabrinjavajuće blizu površini. Blue Velvet personifikacija je moralnog rasula u kojemu se nalazi naš svijet. Iako se čini kao da gledamo film kroz neku poremećenu prizmu koja daje iskrivljenu sliku, to nije slučaj i gledatelj je svjestan toga, iako je teško pobjeći osjećaju da su neke nadnaravne sile upletene u radnju na ovaj ili onaj način.

Oku naviknutom na njegove filmove lako je prepoznati Lyncheve tipične motive: crvene zavjese, barske pjevačice maznog, sanjivog glasa (uloga koju je ovdje sjajno odradila Isabella Rossellini) te sumnjive lokale u kojima se kreću opskurni likovi, sve jedan bizarniji od drugoga. Vizualni dojam je, kao i uvijek u Lynchevim filmovima, vrlo lijep do te mjere da su čak i najodbojniji prizori dotjerani do estetskog savršenstva, obojani fantastičnim bojama te naglašeni zanimljivim kontrastima i egzotičnom igrom svjetla i sjene. O cjelokupnoj atmosferičnosti jazzy pozadinske glazbe da ni ne govorim (prva od mnogih redateljevih suradnji sa skladateljem Angelom Badalamentijem i izuzetan vokal Julee Cruise koji čeznutljivo uzdiše na stihove samog Davida Lyncha). Film je također poslužio kao svojevrsni revival karijerama Bobbyja Vintona (najpoznatijeg po pjesmi iz naslova) te Royja Orbisona, no nakon gledanja ovakvog nečega, ti klasični šlageri šezdesetih više nikada neće zvučati isto. Osobno mogu reći da simpatičnog starog Orbisona, s njegovim nezaobilaznim tamnim naočalama i drhtavim glasom, više ne doživljavam na isti način (čak niti dok pjeva Pretty Woman).

Kyle MacLachlan, kojeg gledatelji vjerojatno najbolje pamte kao ekscentričnog FBI agenta Dalea Coopera u hit seriji Twin Peaks, poput Jacka Nancea, svojevrsno je Lynchevo „otkriće“. Rich Cohen, kolumnist časopisa Rolling Stone, opisao ga je ’94. riječima: „boy next door, if that boy spent lots of time alone in the basement“, tako da čovjeka i ne čudi previše što ga je Lynch odabrao za fizičku personifikaciju svog alter-ega. Debitirao je u ekranizaciji SF-avanturističkog romana Franka Herberta Dina, upravo pod Lynchevom redateljskom palicom, uslijedile su glavne uloge u Blue Velvet i Twin Peaks, a u međuvremenu i uloga u hitu Olivera Stonea The Doors, gdje je utjelovio klavijaturista benda Rayja Manzareka. No, do kraja devedesetih, karijera mu je krenula nizbrdo te su jedine zapaženije uloge bile one u nekoliko sezona Seksa i grada te Kućanica. Šteta, jer se radi o kvalitetnom glumcu, koji je protratio potencijal u niskobudžetnim šund filmovima (Showgirls, primjerice). Ovdje se odlično uklapa svojim izgledom urednog studenta koji malo pomalo dolazi u dodir s onom mračnijom stranom svog karaktera, koju svatko od nas nosi u sebi, te se nepovratno mijenja nakon što vidi i učini određene stvari.

Isabella Rossellini ima podjednako kompleksnu ulogu koju solidno odrađuje i plijeni pozornost kao zavodljiva Dorothy, iako možda ne onako apsolutno kao majka joj svojevremeno, nedvojbeno jedna od najljepših žena ikada, nenadmašna Ingrid BergmanLaura Dern, još jedno Lynchevo uobičajeno ime, kao slatka i nedužna Sandy i nema neku ulogu osim da sa svojim plavim kovrčama i pastelnim haljinicama bude antiteza tajanstvenoj Dorothy, koja svojim nastranim sklonostima u paketu sa srnećim pogledom punim boli traumatičnog života, naprosto odiše mračnim seksipilom.

No, onaj koji krade svaku scenu u kojoj se pojavljuje jest glumačka legenda Dennis Hopper, uz eventualno Jacka Nicholsona, svakako najbolji izbor ako vam treba netko za odglumiti potpunog psihopata. Njegov je Frank jeziv i odbojan, najgori od najgorih, svirepi bolesnik s Edipovim kompleksom i fetišem na baršun i grubi seks, kojega bi malo koji glumac uspio ovako vjerno dočarati. Bez ikakve sumnje, Frank je nastrani monstrum i sama pomisao da bi zaista mogao postojati netko poput njega u stvarnom svijetu je prilično uznemirujuća.

Ako nikada niste gledali Lyncha, Blue Velvet je dobar uvod u ono što vas čeka, budući da ga osobno smatram njegovim „najnormalnijim“ filmom. Relativno je lako uživjeti se u njega, priču nije teško pratiti, negativci su ljudi od krvi i mesa koje je moguće nadvladati, a završetak (bajkovit, u tonu s onim idiličnim početkom) je vrlo jasan i ne zahtjeva neke dodatne interpretacije, usprkos surealnoj atmosferi koja prevladava. No, to ne znači da je lak za gledanje. Radi se o svevremenskoj kontroverzi, upotrebi seksualnosti kao načina da se razotkriju one najbolje ili najgore odlike ljudskog karaktera, i film koji se ne zaboravlja tako lako te zaslužuje gledateljevu punu pozornost, ako već ne pohvalu. Voajerizam, silovanje, mučenja i ubojstva su ključna za radnju, koliko god odbojna bila, a scene poput one s Rossellini u noćnom klubu ili Deana Stockwella koji na playback pjeva Orbisonovu In Dreams dok Hopper sluša u potpunom mentalnom kolapsu, pravi su mali masterpiece elementi.

Iako smatram da se u zadnje vrijeme počeo spoticati o svoj vlastiti stil i izbacio nekoliko ne baš reprezentativnih ostvarenja, David Lynch za mene i dalje ostaje jedan od interesantnijih redatelja unazad tridesetak godina, a svakako jedan od najvećih holivudskih ekscentrika. Ovo je film koji je napravio kako spada, šteta što je protratio dobar dio svoje kasnije karijere pokušavajući ga iznova snimiti.

13 komentara za “Plavi baršun (Blue Velvet, 1986.)

  • Tomislav says:

    Showgirls baš i nije niskobudžetan film, a o šundu nek odluči komisija za šund :)

  • Gjuro says:

    Uvijek je gušt čitati Vedranine tekstove iako se ovaj put radi o filmu koji me ni na jedno gledanje nije uspio oboriti s nogu. Da se razumijemo, dobar je to film, ali preferiram one u kojima se Lynch “spotiče o vlastiti stil” i gdje nema Laure Dern koja mi je ženski ekvivalent Nicolasu Cageu (mislim na “Mulholland Drive” i “Lost Highway”). 😛 Kad je bal, nek je maskenbal.

  • Vanja says:

    Osobno jako volim Lyncha, no isto tako (osobno) sam mišljenja kako i neki drugi njegovi filmovi mogu biti “uvod”, za one kojima se da gnjaviti s Lynchom, mislim, izvrsna recka, ako ćemo iskreno, nije lako uživati ni u jednom njegovom uratku ako već znaš da će se i sam redatelj pogubiti negdje u sredini.

    Meni je favorit “Wild At Heart” no “Velvet” je poseban, odista. Prvi sam gledala “Mulholland” i odgledala ga do kraja valjda iz trećeg puta. Ali kad volim …

  • 18:38 says:

    blue velvet mi je kao simpatičan rani pokušaj, koji tek nagovještava potencijal redatelja, ali nije mi među njegovim najboljim filmovima

  • Valentino says:

    Ne bih baš rekao “najnormalniji”, ali definitvno “Lynchovski” film, iako ja volim za uvod u nekog redatelja njegov prvi film, u ovom slučaju još uvrnutiji i isto tako totalno lynchovski Eraserhead, no blue velvet će savršeno poslužit 😉

  • Danijel.82 says:

    Nedavno su se na nekim portalima pojavila šuškanja da Lynch pregovara sa NBC-em o snimanju 3. sezone “Twin Peaks-a”. Wow, baš bih voleo videti taj nastavak, ali i da barem MacLachlan opet navuče “face” legendarnog Dalea Coopera. Uh, on je mnogim gledaocima pravio zazubice zbog velikog gušta u prokleto dobroj kafi i krofnama:-)

  • Sven Mikulec says:

    Osobno je, nažalost, opovrgnuo glasine.

  • Danijel.82 says:

    Ah, Sven, šta mi reče :-(

  • swvi says:

    Twin Peaks je nešto najbolje što je Lynch napravio, meni osobno najbolja serija ikada. Ovo je drugo najbolje.

  • Vedrana Vlainić says:

    Twin Peaks je meni fenomenalan prvu sezonu i prvih par epizoda druge (do kad se otkrije tko je ubio Lauru Palmer). Poslije kreće sapunica. Međutim, svi likovi su toliko simpatični (pogotovo MacLachlan kao agent Cooper – po meni njegova najbolja uloga <3) i sama serija toliko duhovita, kvalitetno režirana i odglumnjena da me to nimalo nije smetalo. Lynch ih je sve maksimalno sjebao sa zadnjom epizodom druge sezone, negdje sam pročitala da je imao dosta nesuglasica s Markom Frostom tijekom snimanja druge sezone, jer se nije slagao sa tim sapunica-đirom u koji se krenulo pa je odbijao pisati nove epizode. Onda je drastično počela padati gledanost, propali su im planovi za treću sezonu, pa su ga nagovorili da napiše season finale i on je napravio takav otvoreni kraj (totalno u svom stilu doduše). Poslije je izbacio i film da kao zaokruži priču i rekao da je to sve od njega što se tiče Twin Peaksa. Iako mi je serija savršena baš takva kakva jest, i mene su razveselile glasnije o trećoj sezoni. Taman je MacLachlan u godinama da bude "stari" Dale iz svog sna, to bi bio odličan storyline…
    Još jedan fun fact – prva verzija scenarija za Mullholland Drive bila je spin-off serija o Audrey Horne (nešto što bih definitivno voljela vidjeti da se ikada realiziralo u tom obliku!).
    [imala sam opsesivnu Twin Peaks fazu prije par godina, za slučaj da se ne vidi… :D]

  • Vanja says:

    Ne vidi se, nikako 😀

  • Džudžan says:

    Tko nije gledao neka pogleda Blue Velvet deleted scenes. Radi se o 50 min.izbačenih scena. Nekada je bilo na you tube-u , ali je uklonjeno, ali srećom postoje torrenti. Film je inače trebao trajati 3-4 sata.

  • dosada says:

    Izvrstan tekst. Dovljno objektivan da bude informativan, a opet dovoljno subjektivan da bude autorski. Sve napisano apsolutno stoji. Lynchevi počeci kao uvod u njegovo filmsko stvaralaštvo i TP kao nastavak Velveta, A MD kao nastavak samog TP-a. Sam TP je ipak dijelo dvojice autora, kako Lyncha tako i Frosta (što se na žalost često zaboravlja).

Leave a Reply

Your email address will not be published.