Pet lakih komada (1970.)

Piše: Jelena Djurdjic

Znate onaj osjećaj kad gledate film, koncentrirani i obuzeti, ali dovoljno svjesni da pomislite ‘to je to što mi nedostaje ovih tjedana (mjeseci)’ pa vam se ta rupa nedostajućeg napuni i prepuni pa siti i važni šetate par dana? Pa nećete reći nikome? Pa davite ljude čija seksualna tenzija s fontanama gradskim raste iz dana u dan?

Režirao ga je Bob Rafelson (Crna udovica, Poštar uvijek zvoni dvaput), jedan od pripadnika američkih filmskih revolucionara, čovjek koji ozbiljno tvrdi da film nije njegova najveća ljubav. Snima ih jer je odgojen da radi nešto korisno, da doprinosi. Bitno mu je da film bude jeben. Treba mu po tri-četiri godine da skupi lovu, napiše scenarij, shvati što želi, snimi… jer je, kaže, nesposoban. Doduše, jednom i jer je bio u sukobu s direktorom nekog studija i pod čak optužbom za pokušaj ubojstva.

2

Film, može se reći, počinje malo naopačke, ili iz sredine nečijeg života, prati sadašnjost, u kojoj ne možemo mrdnuti dok se s prošlošću ne isudaramo, da bi, bar to po redu, došla i budućnost. Jack tumači lik radnika na naftnim poljima, Bobbyja Eroica Dupea. Živi jednim od onih života za koji i sam misli da ne postoji , ali djeluje nam da nema teorije da će nešto mijenjati. Ostavlja dojam cool zgubidana, preljubnika, inteligentnog, zgodnog, uplašenog, rezigniranog i totalno nervoznog tipa. Kući ga čeka treba Rayette, konobarica (Karen Black) koja sanjari da postane country pjevačica. Ona je tu kao paradigma onih ne baš najbistrijih djevojaka, koje kroz filmove par puta glavnog frajera spuste na zemlju, nenametljivo ali jasno ističu i problematiziraju klasne razlike i obavezno ispale po par ubitačnih replika, kojima ogole besprizornost i laž pripadnika (ovdje) akademske buržoazije. Mogu imati i neku osobenost – Rayette  je malko psiho i opsesivno ljubomorna. Kada Bobby od sestre (divna Lois Smith) čuje da im je stari bolestan odlazi ga posjetiti. Tad kapiramo od čega je pobjegao.  Laki komadi ipak nisu ribe nego kompozicije klasične muzike iz knjige za učenje klavira za početnike, a nadalje gledamo  obiteljsko okupljanje, neku mješavinu Čehova i Woodyja Allena.

Može se reći i da Pet lakih radi kao mozak na speedu. Istovremenost je riječ dana.  Istovremeno nam je nenametljivo omogućen uvid u život Amerikanaca  početkom sedamdesetih, negdje na raskrižju dakle, razlike u razmišljanjima, kvalitetu života na jugu i sjeveru, obrazovanih i neobrazovanih… upućivanjem i sukobljavanjem dosta uspješno skiciranih karaktera, čak i kad su sasvim usputni (djevojke koje imaju problem s automobilom). Istovremeno se svakom liku daje priča i ličnost. Istovremeno  film ima (bar) još dvije ideje vodilje – da prikaže zajeban odnos oca i sina, minimalistički, suzdržano i precizno, i zaokruži portret glavnog lika, bolje od Rembrandta.  Alkemijom, luđačkim radom,  sretnim okolnostima zahvaljujući…  tek dva prijatelja, Rob i Jack, neponovljivo su prikazali kako izgleda boriti se sa svojim unutrašnjim demonima. Udahnuli su ideju i o drugačijem ponašanju kao jednako dragocjenom – u šezdesetima bi Bobby bio sporedna uloga, sada bi pobijedio đa’ole uz zgodnu terapeutkinju. Pokazali što je nemir. Nemoć. Iznevjerenost. NELAGODNOST. Snimili su kamerom apstraktnu imenicu. Kao, čini se,  i redatelj, kao i glavni glumac, Dupea se nigdje ne osjeća ugodno, nikada, i jedino što je sigurno je da će on otići negdje dalje.

1

Sad se vraćamo kod onog momenta kad biste poslije filma (pričom) davili ljude. U recenziji je najdopuštenije prepričavati onu kronološki prvu scenu na koju ste digli ruke u vis, tako da ovo nije scena iz zalogajnice. Neće mi uspjeti, ali na autoputu je nepregledna kolona vozila. Vruće je. A zarobljen si. Trube sirene, Dupea bijesno izlazi iz kola, viče, tj. urla, ne kao što je to radio samouvjereni Jack u svakom filmu poslije, nego kao Jack koji još nije siguran smije li. Penje se na branik tuđeg auta da vidi što se to naprijed dešava. Prelazi na prikolicu nekog kamiona. Tu pronalazi klavir i oduševljen mahnito počinje svirati. Jedan od ovih lakih komada (Chopinovu Fantaisie in F minor) . Radnik s bušotina. Nadrealno je i bučno do zla boga. Gužva se raščišćava, ali on ne prestaje i kamion ga odvozi do grada…  Tarkovski film kao umjetnost smješta negdje između glazbe i poezije. Tu je ova scena.

2 komentara za “Pet lakih komada (1970.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.