Paklena naranča (1971.)

Piše: Matej Lovrić

Paklena naranča (A Clockwork Orange, 1971.)

Redatelj: Stanley Kubrick
Uloge:
Malcolm McDowell, Patrick Magee, Warren Clarke

Promatrajući djela i razvoj nove generacije redatelja, mladih i, vjerojatno, ambicioznih ljudi, umjetnika s kojima bi se članovi naše generacije zainteresirani za takvu djelatnost trebali mahom poistovjetiti, uzor i utjecaj su riječi koji mi rijetko padaju na pamet. Ima li netko tko se doista ističe po fascinantnoj originalnosti ili touchu koji dokazuje ogromni talent, po sposobnosti da nas zadrži na rubu stolice svaki put i učini da slinimo kad god počne s novim projektom? Ima, Christopher Nolan. Ostali? Nekima se sviđaju pomaknuti stilovi Wesa Andersona i Darrena Aronofskog, neki se kunu u budući zvjezdani status Zacka Snydera i Matta Vaughna, no sve je to nekako premalo, prečesto tek solidno i ziheraški odrađeno, a o nekakvom pokretu ili redateljskoj revoluciji nema ni govora. Jesam li prekritičan? Možda, no za to slobodno možete u velikoj mjeri okriviti jednog od najgenijalnijih redateljskih luđaka u povijesti filma, čovjeku koji je specifičan i preko mjere dobrog ukusa, no obožavan s prepunim razlogom, neponovljivog Stanleya Kubricka.


Teško je odrediti koje je djelo, ustvari, odredilo uspon i lansiralo veliku karijeru starog Stana. Ako kažemo da je to Space Odyssey (1969), teško ćemo uvrijediti fenomenalnog Dr Strangelovea (1964) i Lolitu (1962) . Početi od Spartacusa (1960) također je kontroverzno zbog njegovih najranijih kultnih uradaka, dok se neki usuđuju proglasiti tek Barryja Lindona (1975) ili Shining (1980) prvim pravim remek-djelima. Kako bilo, svaki filmofil ima o Kubricku nekakvo mišljenje, ravnodušnost je tu gotovo nemoguć pojam, a oni koji ga doista vole i shvaćaju su u velikoj prednosti, jer im je na pladnju nenadmašan i ni sa čim usporediv opus.

1971.g. ekranizirana je jedna od najbizarnijih distopija književnog svijeta, kultna Paklena naranča Anthonyja Burgessa. Napadana zbog eksplicitnih opisa nasilja i okrutnih, nemilosrdnih likova, bila je predložak kojemu je kubrickovska vizija mogla samo osigurati vječnost.

U nekom nedefiniranom budućem vremenu, tinejdžer Alex DeLarge i njegovi druzji provode noći u raznim vandalizmima. Opijaju se pojačanim mlijekom, mlate i mrcvare svakog tko im stoji na putu, a ponekad zakorače i u najteže zločine, poput pljačke, silovanja i ubojstva. Ipak, zahvaljujući nelojalnoj ekipi, Alexa uspiju uhvatiti prilikom jedne provale te mu odrapiti poveću zatvorsku kaznu. No, zbog dobrog vladanja i popularnosti kod zatvorskog svećenika, mladić nakon samo 3 godine služenja završi u vladinom novom projektu preobraćivanja kriminalaca. Tajni i nedorađeni projekt sastoji se od ispiranja mozga i stvaranja gađenja naspram bilo kojeg oblika nasilja, te se Alex uskoro nađe na slobodi kao dijametralno suprotna osoba onom gadu s početka priče. Nažalost po njega, svijet oko njega na njegovu tamnu prošlost nije zaboravio.

A Clockwork Orange (izraz koji bi označavao nešto nemoguće, nepojmljivo) remek-djelo je koje zbunjuje, šokira, ali i nevjerojatno zabavlja. Kad bismo redom secirali što to voćku čini toliko fascinantnom, ne bi bilo pogrešno krenuti od Malcolma McDowella. Tada tek 28-godišnjak, momak iz Leedsa opravdao je pomalo fatalističku izjavu samog Kubricka, kako bez svog prvog glumačkog izbora film ne želi ni snimiti. McDowell, koji odonda nije prišao ni blizu slično očaravajućem nastupu, toliko je savršeno sadističan i diaboličan, a istovremeno iznimno elokventan, profinjen i inteligentan (možda bi nas trebalo prestraviti i to što je iznimno mlad, no vjerujem da današnje društvo to može progutati), da u njegovoj ulozi doista ne možemo zamisliti nikoga drugoga. Dominantan u svim scenama, hipnotizirajućeg glasa i ultrauvjerljiv u svim fazama svog lika, predstavlja figuru koja u filmskom svijetu nikad neće biti zaboravljena.

A zašto je Naranča toliko kontroverzna i kultna? Nasilnih filmova bilo je uvijek, takvih likova također, sadizma i uživanja u tuđoj patnji još i više. Hah, nije stvar u ŠTO, nego KAKO. I baš tu vidimo što znači redatelj s vizijom i dodirom. Kubrickovo nasilje nije toliko potresno i uznemiravajuće zbog eksplicitnosti, baš obrnuto. Ono užasava zbog svog artističkog, koreografiranog prikaza, poput baleta u kojem bismo trebali uživati, a ne ga se plašiti. Kubrick moćnim oružjem (Alex) pogađa naša osjetila, zadire u naše mračne predjele u koje ne želimo vjerovati i tjera nas da se smijemo silovanju ili cipelarenju. Likovi umotani u bijelo i crno, detaljni i futuristični interijeri, glazba starog Ludwiga vana (stavio bih neki komplimentirajući atribut, no ne osjećam se dovoljno vrijedan) te sveprisutna, briljantno metaforična distopijska kritika društva samo pridonose općem uvlačenju pod kožu. Besmisleno je napominjati kako je scenaristička tortura (ako niste, pročitajte Burgessa) odrađena savršeno, kao i iz mog amaterskog kuta baljezgati o fenomenalnoj režiji. Uostalom, Stanley je oduvijek volio masakrirati vlastite glumce na snimanjima kako bi sve izgledalo savršeno i neponovljivo, i hvala mu na tome. Ostale glumačke izvedbe? Britanska škola, glumački fino iznijansirana i kvalitetna u sporednim ulogama, no kraj razarajućeg McDowella možda se sjetimo tek jokerastog nastupa Patricka Mageeja.

Zaključak? Ovo je tek analiza, i to od autora koji je svjetlosnim godinama daleko od stvarnog shvaćanja Kubricka i njegove filmske poezije. O ovom specifičnom filmu potrebno je stvoriti vlastito mišljenje, no, ponavljam, uvjeren sam kako ravnodušnosti neće biti. Futurizam na svom bizarnom vrhuncu, sjajna priča i opijajuća atmosfera, te, naravno, taj vražji kubrickovski touch koji će vas izluditi koliko i oduševiti. Hej, vi mladi redatelji! Riskirajte malo, nije to ništa sramotno.

4 komentara za “Paklena naranča (1971.)

  • 2shaq says:

    Uf još jedna dobra! :) Slažem se sa cijelim zadnjim odlomkom, ali moram reći da se rizik kod današnjih redatelja svodi na sve gnjusnije i nasilnije “horore” kojima žele pokazati da su inovativni i snimiti nešto potpuno drugačije. Ne vidim neku inovativnost, barem ne kod novih mladih redatelja, u drugim žanrovima koja bi donijela neke značajnije promjene tom žanru ili filmskom svijetu općenito.

    Fenomenalna recenzija yet again! Posebno mi se sviđa prvi odlomak i osvrt na “pomaknute” redatelje koje, moram priznati, iznimno volim, pogotovo Andersona :)

  • Deni says:

    Jako čudan film…kad ga pogledas, ostanes kao WTF sam ja to upravo gledo, ali čovjek ne shvati film kad ga pogleda, već kad kasnije razmišlja o njemu.

  • maxima says:

    Dočekah! :) Prejako, prejako odrađen osvrt, tu je očito ta pomaknuta Kubrickova magija…

    “It’s crazy how you can get yourself in a mess sometimes and not even be able to think about it with any sense and yet not be able to think about anything else.”

  • rale says:

    ssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssss

Leave a Reply

Your email address will not be published.