Oslobađanje (1972.)

Piše: Vanja

Oslobađanje (Deliverance, 1972., 110 min.)

Redatelj: John Boorman

Glume: Jon Voight, Burt Reynolds, Ned Beatty, Ronny Cox

 

„Right there’s the town hall. Right over there’s the old fire station. Played a lot of checkers over there, sure did. All this land’s gonna be covered with water – best thing ever happened to this town.“

Ne mogu se prisjetiti na ovako grub i brutalan način predstavljene sub-kulture koja u nekom svom obliku postoji ne samo u zabitima gorja Appalachian ili bilo gdje drugo, gdje nitko nije rekao laka noć jer tamo je oduvijek neka noć. Takva predstavljanja mi bojaju shvaćanja, no bilo bi prijetvorno reći kako su kriva, zaboga, pa čak i u civiliziranim prostorima žive divljaci. Možda su u pitanju potomci davnih kopača zlata koji su se na putu do zlatne Kalifornije zagubili i ostali zauvijek zatočeni u djelićima netaknute prirode, ne komunicirajući, ne razumijevajući, rađajući se i odrastajući bez dodira sa civilizacijom, koja nužno ne znači dobro, no izolacija, u kombinaciji s potrošenim i oboljelim genima, uvijek rađa neko zlo. Ne može čovjek očekivati da će se u takvim zabitima, ma kako nam otimala dah obiljem fanstastičnih pejsaža, daleko od ukroćenosti modernog doba, primjenjivati ista pravila kao i u našem svijetu. No upravo ta različitost, čistoća i želja za udisajem jednog kutka prirode i rijeke koju će modernizacija uskoro pretvoriti u jezero, privlači četvoricu urbanih poslovnjaka da se okušaju u borbi s prirodom – u strahu da će u modernom svijetu izgubiti svaki urođeni poriv za opstankom, odlučuju se na spuštanje kajakom niz rijeku, više željni pustolovine, a manje svjesni rizika.

Deliverance nije za gledatelje nježna srca. Brutalan je i nasilan i onda kad to nije očito, od grubog prelaska kamere preko kamenoloma i kamiona do šuma i voda od kojih zastaje dah. Ovo je vrsta filma koji gledate kao što neki ljudi stanu i gledaju sa strane užasnu prometnu nesreću. Nažalost, iako se čovjeku na trenutke gotovo povraća, film ima neku snagu da gledatelja usiše i ne da mu van. Unatoč tomu ili upravo zbog toga, ovo će djelo, bez obzira na neke propuste i mogućnost da bude još veće, ostati sinonimom za vrsno urađen film. Četiri su prijatelja (različitih sklonosti i zanimanja) naumili osjetiti prirodu u njenom punom sjaju i okrutnosti, na koju nisu računali. Testosteronski avanturist Lewis (seks-ikona toga doba, Burt Reynolds) je – muškarčina. On nema životno osiguranje jer u tome „nema nikakvog rizika“. Tihi Ed (Jon Voight) živi udobnim životom, s lijepom suprugom i finim djetetom, dobrim poslom, dimi svoju lulu i nije posve siguran u svrhu ovakve avanture. Drew (Ron Cox), dobrodušan je i odan slovu zakona, svira gitaru i posve je nedužan. Zadnji no ne i manje vrijedan dio kvarteta je Chubby Bobby (Ned Beatty), gradska maza koji prodaje osiguranje, pokušavajući također prodati svoju nesigurnost farbajući je velikim riječima.

Ono što se događa već je klasika bacanja protagonista u posve nerazumnu i nerješivu situaciju, bezrazložno s naše točke gledišta, no vrlo razložno i praktično onima koji obitavaju u divljinama. Sirova snaga filma usmjerena je isključivo – prema kraju. Napetost bubnja uporedo sa strahom gledatelja dok se našim eko-vikendašima adrenalin puši iz ušiju kako kajacima prelijeću opake brzace rijeke Cahulawassee. Scenarist (autor romana) James Dickey jasno razrađuje likove, čini jake slabima, slabe jakima, a umne – i dalje umnima. U biti, upita se čovjek često, kojeg šarenog patka ljudi idu kajacima niz posve nepoznatu rijeku, a mogu to isto raditi nasigurno, no opet – gdje je tu izazov, jel’, pa se prestane pitati. (Osobno, ta misao upućivanja u sličnu ekspediciju poslije ovog filma mi nikad neće pasti napamet, ma gdje bila.) Uigrani Lewis i Ed su uravnoteženi, Drew pomalo zagubljen u svom svijetu, dok se Chubby Bobby u kajaku s Edom pokušava držati dostojno zadatku – i uspijeva. No, prešavši tek nekoliko brzaka, pada odluka za predah, čime se film u valjda tri sekunde katapultira u sfere istinskog horora. Osim par vrlo bitnih trenutaka, u ovoj psihološkoj borbi ima vrlo malo stvarnog kontakta između zatucanih gorštaka i gradskog bijelog mesa, gdje jasno dolazi do izražaja umijeće redatelja da stvori jezivu napetost praktično ni iz čega, oslanjajući se na iznimnu fotografiju i suradnju gledatelja, koju je već osigurao neosjetno začinivši film već u ranim trenucima bendžo dueta i nekih čudnih faca koje nitko ne bi poželio sresti na šumskoj stazi.

Nije potrebno prikazati antologijsku scenu „sqeel like a pig“ niti šest puta pogledati sumanute krezube likove – strava je tu, dešava se neminovno, sodomija u takvih čudaka nije čudna stvar, čemu će posvjedočiti posjet svakom zatucanom selu… Jasno, ako su se luk i strijele pojavili u prvih desetak minuta filma, nešto će se istima i gađati. Ed je vrstan je strijelac, kao i Lewis, no zadrhti mu ruka na srnu. U situaciji u kojoj se našao s neobuzdanim, opakim luđacima s planine, nema izbora – ostavljen je kao svjedok patnje svojeg suputnika/supatnika kojega u biti niti ne pozna.

Nekom ludom srećom, na isto mjesto će se iskrcati i drugi kajak, a Ed i Chubby biti spašeni od gotovo sigurne smrti. Chubbyjeva golgota pada u sjenu dok četvorka moralizira i sukobljava se po pitanju zakona, prava, što uraditi s tijelom, no i taj je trenutak potreban kako bi se razlučila kako različita stajališta pojedinaca u grupi, tako i različitost zakona koji vladaju ovdje i tamo. Gorštacima zakon prirode nalaže da iskoriste što god mogu, momcima iz grada – da to istrpe, izglasaju rješenje te se skupa sa svojim dubokim traumama pokušaju vratiti u civilizaciju. Drew, sa svojim uvjerenjima o demokraciji usred hilly-willy-landa koja su mu kolegu upravo skupo koštali, ne može izdržati neizbježno rješenje. I to je to. Ona „strava“ je gotova, no film i dalje drži nategnuti tempo, gdje prijatelji nastavljaju Odiseju niz nepoznatu rijeku koja im je umalo došla glave.  Vrlo autentično urađeni kadrovi s jurnjavom u kajacima bizarno su nategnuti, gledatelj očekuje sve i svašta, od čega se ponešto i desi, naravno, ništa osobito ugodno. Lomovi, bolovi, smjena glavnog lika, mountain climbing za život, drhtava ruka na luku i gotovo nerealno okruženje koje pratimo uz Eda dok se vere uz stijenje nosi dosta jezivog u svojoj prirodnoj ljepoti.

„It is the matter of the law!“

„The law? The law? What law? Where is the law, Drew?“

Ono što je vjerojatno najjači adut Deliverancea je sam način sklapanja filma u jednu cjelinu. Savršeno je organski i blagoslovljen je desecima nevjerojatnih close-up scena, gdje za susret s protagnostima (čak te neke ’72. god.) ne trebaju 3D naočale. Mek hod kamere i savršeno pretapanje lica/tijela u predjele, kontrasti, „Duelling Banjos“ koji su već ikona glazbene podloge u filmu, te ta nerečena no neizmjerna okrutnost na koju čovjek može naići upravo i isključivo na najljepšim (netaknutim) mjestima, vjerojatno su utabali staze i dali ideje raznoraznim „U-Turn“ filmovima i sličnim manje-više glupostima, s tim da je ovdje redatelj napravio ustupak i dozvolio „život“. No nije ni to bez razloga, jer kakav život je ostavljen ljudima poslije ovakvog iskustva? Bez obzira na činjenicu što je objektivno mogao biti još jači, mislim da je ipak do kraja filma uspio u naumu da kroz napet i neizgledan povratak u civilizaciju pronese neprekinutu nit užasa i onog osjećaja u želucu „evo ga, nešto će se desiti“. Taj osjećaj užasa i prisjećanja malo koga ostavljaju ravnodušnim i čine film neodoljivim, pomažući mu biti takvim kakav jest, na nekoj u svima nama prisutnoj razini instinktivnih osjećanja.

Pri prvom sam gledanju (bilo je to davno) bila sam dosta ljuta na film, ne shvaćajući pri tome namjeru samog redatelja da nam i bez suviše očitoga predoči kako se užas stvori u trenu, iz ničega, upravo kako ga i on stvara u ovom filmu, poput mađioničara. Nema tu mnogo objašnjenja kakve traume je ovo putovanje ostavilo i kakvo (ako ikakvo) izbavljenje je proizašlo iz toga, no u njihovim pogledima, osobito u izvanrednim zadnjim scenama, prisutna je neka katarza, koja se da naslutiti već i kad Voight praktično visi na stijeni i kao usput veli: „Christ! What a view!“. Činilo mi se deplasiranim, no pri drugom mi se gledanju sve to tako lijepo složilo u kristal uz meni vrlo bitan moment – nevjerojatnu fotografiju Vilmosa Zsigmoda, koja je tako precizna, prepuna, prebogata, prečista i pre-sve, da visi na samom rubu kiča. Rijeka koja je uhvatila protagoniste u svoje ždrijelo također je i sama protagonist ovoga filma, uhvaćena u svim mogućim raspoloženjima, mirnim uvalama, bujicama, kobnim vodopadima, stijenama poput ajkulinih zuba i drvećem dostojnim horora. Ljepota je u ovom filmu smrtonosna, rijeka u svojoj neizmjernoj divljini ljuta, borbena i tek povremeno pitoma, poput kakve neshvaćene Sirene koja se odlučila na kopno pa joj je kriv cijeli svijet.

O glumačkim postignućima ne bih imala mnogo reći, osim da ovaj „muški“ film zbilja daje uvida u manhood i kako i čime se mjeri, kako se dokazuje ili ostaje bez nje, bori za istu kroz borbu za goli život. Zbog nekog razloga, najviše me se ipak dojmio Jon Voight, mada su mu suigrači izvanredni. Degenerici iz raznoraznih Krivih skretanja danas su već stereotip, no Oslobađanje je – unatoč tome što bi ga mnogi željeli vidjeti s mnogo više akcije – ipak daleko od toga. Ako vam nekad zbog nečega nije sjeo, dozvolite mu da vam drugi put pruži mnogo više, jer to može.

Leave a Reply

Your email address will not be published.