Oldboy (2003.)

Piše: Marko Pačar

Oldboy (Oldeuboi, Južna Koreja, 2003., 120 min.)

Režija: Chan-wook Park

Scenarij: Chan-wook Park, Jo-yun Hwang, Chun-hyeong Lim, Joon-hyung Lim

Glume: Min-sik Choi, Ji-tae Yu, Hye-jeong Kang

 

Postoji nešto divno i primamljivo u osveti. Koliko god ljudi moralizirali o oprostu, većina bi se odrekla brojnih životnih užitaka samo da se mogu osvetiti bivšim ljubavima ili debelom dječaku iz sedmog razreda koji ih je redovno mazio šakama zbog, tada popularne, frizure na gljivu. Kako izgleda osveta u zemlji minijaturnih ljudi obojane kose i prosječnog IQ-a od 170 najbolje je pokazao Chan-wook Park u prvom dijelu svoje trilogije o osveti – Sympathy for Mr. Vengeance. Film je postao instant hit, a milijunima je poslužio kao uvid u bogatu korejsku kinematografiju. Tema osvete također je obrađena i u nastavku, izvedena tako eksplicitno da se pored Oldboyja i Hamurabijev zakonik počesto doima poput “Koka u Parizu”. Prije nego što ridikulozna figura imena Spike Lee u pauzi između izvođenja pizdarija na utakmicama Knicksa svojim najavljenim remakeom upropasti ovo remekdjelo, a mene natjera na ritualno samoubojstvo, bilo bi, s moje strane, korektno napisati koju o filmu koji je s potpunim razlogom postao integralan dio popularne kulture 21. stoljeća. (Napomena: matematički ne postoji šansa da ni Spike Lee niti itko drugi napravi dostojan remake.)

Film prati Oh Dae-sua, koji, nakon što je (naizgled bezrazložno) proveo 15 godina zaključan u sobi, biva nenadano pušten s rokom od pet dana da pronađe svog otimača. Sada, kada je napokon pušten, dobiva priliku za izvršenje svoje dugoplanirane osvete. Niste ni otvorili svoju limenku piva i pripremili kokice, a jadni Oh Dae-su upast će u takav krešendo krvi, nasilja i emocija da će vam se na trenutak činiti kako vam se mozak pretvara u magmu. Radnja je, ukratko, baš poput prvog seksa – krvava, brza i mučno ju je pratiti, no ostaje u sjećanju za čitav život. Chan-wook Park nas uvodi u epsku dvosatnu priču koja, u maniri književnih klasika, secira unutarnji svijet protagonista dajući nam ogromnu životnu lekciju, i to na način na koji samo genijalci to mogu, a Chan-wook Park je, bez imalo sumnje, genijalac.

Teško je opisati sve osjećaje koje gledanje Oldboyja izaziva. Vizualni identitet filma, upotpunjem kvalitetnim soundtrackom, samo dodatno pojačava frenetičnu radnju i na trenutke će vam se činiti kako je 20mg Prozaca pametniji izbor od kokica. Apsolutno svaka sekunda filma garantira padanje vilice kao da se gledatelj upravo vratio s trodnevnog rave partyja s kilogramom ecstasyja u krvi. Riječ je o filmu koji je toliko anksiozan i uznemirujuć da to na trenutke postaje umjetnost. Iako obiluje nasilnim scenama, one nisu implementirane u sadržaj kako bi proizvele mučninu kod gledatelja. Ne, redatelj ne pribjegava tim jeftinim zapadnjačkim trikovima. Poput brojnih drugih filmova istočnjačkih kinematografija (anime je eklatantan primjer), Oldboy nasilje dovodi do granice apsurdnog, do točke gdje krv prestaje biti krv a postaje stilsko sredstvo. I u čitavom tom košmaru, ni sam ne znam kako, Oldboy ostaje nenadjebivo, apsurdno “cool”, bez problema ulazeći u društvo filmova koje možemo opisati samo kao “veći od života”, jer filmovi koji se ne liše grebati po najtamnijim dubinama ljudskosti te, nimalo pretenciozno, raspravljaju o moralu zaista jesu veći od života.

Posebice je dojmljiv način na koji je Park prišao motivu osvete. U Oldboyju je osveta živa, gotovo personificirana, ima svoju osobnost, a u određenim trenucima se doima kao da je i sama ideja osvete glavni lik. Ozbiljnost kojom Park pristupa višeslojnosti likova je impresivna, a ideja o konstantnom sukobu između dvije strane osobnosti uvjerljiva je i kvalitetno ilustrirana. Hladnoća i objektivnost kojima Park pristupa unutarnjem sukobu glavnog lika na trenutke podsjećaju na “Zločin i kaznu”. U Parkovom svijetu ne postoje ni heroji niti anti-heroji. Svi likovi pažljivo su umetnuti u filmski eksperiment, a gledatelj, poput kakvog znanstvenika, može sa sigurne distance promatrati sirovost ljudske prirode. Glavni likovi, ma koliko god bili nošeni emocijama, djeluju gotovo animalistički, vođeni svojim primarnim nagonima, mimo svake racionalnosti.

Uz sve navedeno, nimalo ne čudi činjenica kako je Oldboy u međuvremenu postao globalno najprepoznatljiviji južnokorejski film. Hvaljen od strane publike i kritike, Oldboy je zapaljena petarda koju je netko zabio u vaš mozak. Film je to koji ne oduševljava svakoga, ali apsolutno nikoga ne ostavlja ravnodušnim, što ga čini toliko grandioznim i učvršćuje u sigurnoj ulozi klasika jer osveta je tema koja ne poznaje starenje. Najbolji dokaz tome je i činjenica kako je nedugo nakon izlaska Oldboyja snimljen još jedan film koji na još maestralniji način obrađuje nabrojane teme – njegov nastavak (a ujedno i zadnji dio trilogije), Sympathy for lady Vengeance. No, o tome nekom drugom prilikom.

6 komentara za “Oldboy (2003.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.