Okupacija u 26 slika (1978.)

Piše: Đorđe Pavlović

Kad bismo jednom riječju pokušali opisati Lordana Zafranovića, ta bi riječ bila – drukčiji.

Bilo da se radi o urođenom gospodstvu u zemlji drugova i drugarica (kasnije patriota skorojevića) ili visokom stilu naspram socrealističke ljušture, ima nešto posebno u njegovim filmovima. Toliko hrabro da uvijek sumnjaš da je folirantsko. Zato ne čudi što je o onome o čemu su svi šutjeli upravo on zapjevao – serenadu s tužnim krajem, pod nazivom Okupacija u 26 slika.

Kad je film izašao te 1978., dočekan je općim odobravanjem, pokupio je sve državne nagrade, nominiran za Cannes. A onda se nakon prve negativne kritike (za koju je neosporno također bila potrebna hrabrost) sve promijenilo. Sjenka sumnje (estetske, etičke, povijesne) s vremenom se gradacijski samo uvećavala. Ruku na srce, to je neminovna sudbina filma koji se između ostalog bavi i najvećom tabu-temom ex-Yu kinematografije – „domaćim izdajnicima“, kako je to uporno ponavljala službena historiografija onog vremena skoro do mistifikacije.

1

Slučaj filma Okupacija u 26 slika potpuno je tipičan za sve one pojave koje gaze po tankoj granici disidentskog i režimskog: slavljen, osporavan, gažen, potom rehabilitiran, a trenutno u iščekivanju otvaranja novog kruga. U međuvremenu je pušten na HRT-u u udarnom terminu (valjda uvjet za EU) i popljuvan od nekih novih klinaca (valjda uvjetovani refleks). No, bez obzira na sve, još uvijek zaslužuje da mu se priđe jednostavno i bez predrasuda kao umjetničkom djelu te da se sa sigurne povijesne distance donese zaključak o jedinstvenom sudaru crnog i šarenog (crni val i praška škola) ili pak hedonizma i morala („filmovi mediteranske ljevice“).

Dubrovnik, posljednjih par dana prije Drugog svjetskog rata. Hrvat Niko, Talijan Toni i Židov Miho tri su mladića koja bezbrižno provode dane u pjesmi, natjeravanju lokalnih kurvica i mačevanju. Sportskom, naravno. A onda dođe rat i sve se promijeni. Skidaju se maske i mačevanje postane nesportsko, na život i smrt. Toni postaje fašist, Miho ostaje Židov. A Hrvat Niko? E pa, upravo o njemu govori ovaj film…

Okupacija u 26 slika nije film koji će vas oboriti grandioznim scenarijem, mnoštvom zapleta i nepredvidivošću kraja. Kao što mu i ime kaže, radi se o filmu stanja, slikovnici jednog grada u zlim vremenima. Time je otvoren prostor da se redateljski talenat pokaže u najvećoj mjeri i Zafranović je toiskoristio. On je dugo imao pečat alternativnog redatelja, kakvi u ono vrijeme baš i nisu bili na glasu, ali je uspjevši usmjeriti i upakirati kreativnost, došao do izvanrednog rezultata. Svakako, ima pretjerivanja, nepotrebnih vožnji kamere, mrtvih scena, mjestimično prenaglašene muzike, međutim sve se zaboravlja pred razoružavajućom fotogeničnošću Dubrovnika. Zato Nijemci prilikom dolaska uz puške donose i fotoaparate, a pitomiji Talijani ”oslobođenje i kulturu” s javnom kućom kao glavnom institucijom. Jedna za drugom nižu su slike okupacije, dok Zafranović sve vrijeme zumira tanatos i eros, majstorski provocirajući skriveno i voajersko u gledatelju.

0

Kada priča o Talijanima, autor u potpunosti koristi njihov filmski jezik, i oni koji film nisu osporavali politički već umjetnički najčešće su mu zamjerali da je plagijator. Nema sumnje da je osnovna stilska odlika Okupacije u 26 slika derivativnost. Atmosfera idličnog mediteranskog grada nad kojim su se nadvili crni oblaci fašizma tipičan je talijanski izum. U prethodnom desetljeću o tome su na različite načine govorili Fellinijev Amarcord i Bertoluccijev Konformist, kao i neki radovi Viscontija i Pasolinija. Ipak, reći da je film plagijat preteška je riječ, prije se radi o imitaciji, tom neminovnom izražajnom sredstvu redatelja-filmofila. Uostalom, ispred svih tih glasovitih Talijana sa svojim djelom stoji opet jedan naš čovjek: Vatroslav Mimica i Kaja, ubit ću te! Nek mi bude oproštena ova drskost, ali nema dokaza da Felini nije gledao Mimicu.

Ono što je Zafranovićeva differentia specifica u odnosu na uzore jest tretiranje fašizma naše geografije. Tu dolazimo do najosjetljivijeg dijela filma i najproblematičnije scene, čuvenog ustaškog pokolja u autobusu. Mnogi se i danas pitaju je li to moralo biti prikazano toliko surovo? U tih sedam minuta stalo je: ubijanje maljem, odsijecanje jezika i ženskih grudi, zabijanje čavla u čelo, itd. Takvo pretjerivanje, iako možda povijesno neutemeljeno, ipak je legitimno umjetničko sredstvo jer kako kaže jedan pametan čovjek (a nije Branko Schmidt), ”fašizam je samo metastaza građanskog karcionoma”. Dakle, nešto što se ne rađa iz trenutka nacionalnog pomračenja, već i iz neke vrste buržujskog licemerja kao trajnog stanja. Iz čiste dosade, ako baš hoćete.

Zato je scena pokolja u autobusu zapravo prikaz nemotiviranog nasilja ili preciznije rečeno, bar se onaj višak nasilja ne može objasniti individualnim motivima. Taj višak, ta razlika između urođenog zla svakog čovjeka i brutalnog zla mase, upravo je to fašizam.

1

Briljantno definirajuća, scena pokolja jedna je od najuspjelijih i najboljih u povijesti ove kinematografije, u to nema sumnje. Nevjerojatno zvuči činjenica da se odvija u istom onom autobusu koji je Šijan koristio u svom remek-djelu Ko to tamo peva i kojeg čak ni komedija nije spasila da ne ”pogine” od fašističke bombe.

I naposljetku, da se vratim na ključno pitanje: Što bi s našim Nikom?

Pa, bilo je ono što je moralo, došla povijest po svoje. Niku konačno pada na pamet da se u ratu mogu koristiti pištolji (jedan metak u cijelom filmu!) i on odlazi u partizane. Dok odmiče, ja se brinem, kako će se onako svilen snaći po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Je li ponio sendvič? Ima nekih ljudi (i gradova) koji kad dođe rat ne mogu pripasti nikome jer je to ludilo i zlo izvan njihove logike i dobrote. To je jedino o čemu suštinski govori ovaj film.

12 komentara za “Okupacija u 26 slika (1978.)

  • byzz says:

    meni se jedino svidjaju sise u filmu

  • Iwo says:

    Baš me zanima bi li autor ekvivalentu scenu pokolja, ali koji vrše partizani, jednako kvalitetnom ocjenio. S umjetničke strane, naravno…

  • francion says:

    Što točno impliciraš?

  • Kajtaz says:

    A koliko godina je imao autor kad je film snimljen?. Kako može pisati o reakcijama na film? Jedino iz medija koji su onda bili pod kontrolom ZNA SE koga!

  • Jelena says:

    slažem se da okupaciji treba prići otvorenog srca i bez predrasuda ali nakon gledanja je nepotrebno spašavati ga konteksta. čak ni kao visokomoralni čin, čišćenje svog dvorišta prvo i uvek, on ne funkcioniše jer to nije

    nezgodno mi je jer sam ga davno gledala, pa ne mogu konkretnim scenama da baratam, ali msm da ovo uopšte nije film o toj razlici “između urođenog zla čoveka i brutalnog zla mase”, nego dupelizački film, no talentovanog reditelja. on jako politički pocrtava svetli komunizam, govori o sindikatima, rečnik je non-stop na nivou ‘klasnog neprijatelja’ i na koncu reč je o prisutnom već fašizmu, on ne pokušava da kao Kremator npr ili Bela traka, vidi prapočetak, razobliči, ni bude otrežnjujući…nego se baš razračunava sa pozicije nove elite, a ne čoveka i žrtve. više bih imala razumevanja da se film brani tumačenjem da je npr reč o podsmevanju tom vremenu i shvatanju propagande

    problematična surova scena mi ne radi filmski, zamorna je, ne pomera, nema gađenja nema suza, ne potresa niti izaziva ikakvo osećanje i onda tako filmski nesretna vraća priču na politički momentum, no msm da je sve to tu BEZ predumišljaja, pre iz želje da se šokira i snimi nešto novo, da se izrazi izopačenost kroz nasilje, kome je Kovač malko sklon. no sve skupa je svedočanstvo kakav su film imali potrebu da snime ljudi koji su tad živeli i sigurno želeli da budu alternativa i avangarda no to ga ne čini manje pogrešnim

    i plagijatorski/imitatorski rediteljski momenti su mnogo prisutni ali ne spominjem ih jer mi baš smetaju nego kao odgovor na 9 za ocenu?!

  • tonci says:

    Iwo, ne seri. Te godine dad je film snimljen nisi bio ni u jajcima.

  • Iwo says:

    Bio sam itekako živ kada je film snimljen i gledao sam ga još kao dijete/mladić.
    No, samo razmislimo, da danas snimimo film (tada, naravno nije bilo moguće) s ovakvim istim scenama pokolja, ali da te pokolje vrše partizani.
    Bi li i dalje stajalo da je ta scena partizanskog pokolja “iako možda povijesno neutemeljena, ipak legitimno umjetničko sredstvo” kako kaže autor osvrta?

    Odgovor se nameće sam po sebi i otkriva dvostruka mjerila.
    Ovdje u funkciji apologije jedne nemušte i isforsirane kopije talijanskog filma.

  • Jelena says:

    a kako se odgovor nameće sam po sebi, stvarno me zanima?

    kako ti Iwo znaš da ovaj Pavlović nije sposoban da odgleda film sa zapletom koji ti sugerišeš i ceni u njemu ono što je naveo da ceni ovde, ako se subjekat pokolja izvadi iz partizanskog šešira? i on ne kaže da je pokolj neutemeljen nego surovost i ludost pa to apostrofira kao uspešno uhvaćenu suštinu fašizma i u tom kontekstu podržava umetnički pristup nad dokumentarizmom…

  • byzz says:

    jedino sise od one begovicke koliko toliko dizu film…

  • Gremlin says:

    Može li se ijedan film koji se bavi Drugim ratom komentirati bez da se, danas već patetično, pokušava ispričati “prava istina” o domaćim sudionicima tog rata?
    Film, kao i druga umjetnost koristi opće poznate simbole ili se koristi onim alatima koji će najuspješnije prenijeti ideje na gledatelje. Tada u toj državi koja se zvala SFRJ, to bili ustaše, sviđalo se to tebi ili ne. Nije valjda Zafranović mogao prikazati partizane u tom kontekstu. Tko bi to shvatio i kako bi onda uopće objavio ovaj film? To, dragi Iwo, je razlog zašto autoru ovog članka nije palo na pamet da u scenu klanja petlja partizane, a niti Crvene Kmere.
    Dvostrukih mjerila također nema jer ovaj film nije pokušao nešto mjeriti ili odmjeravati.
    Film također nije kopija.
    Pitanje je zašto si se ti, rođen kada već jesi i tamo gdje jesi, našao pogođen nekim ustašama u autobusu i zašto misliš da je ova internet stranica o filmovima mjesto gdje to tvoje nezadovoljstvo u obliku neke kvaziintelektualne polucije treba izaći u javnost?

  • vlado says:

    Dovezao bih se na ovo što @gremlin kaže. Iwo, to je isto kao da “Schindlerovoj listi” prigovoriš u stilu – a zašto nisu prikazali bombardiranje Dresdena ili kako Rusi siluju Njemice i ubijaju Nijemce nakon ulaska u Berlin… Za pitanja tipa “a šta su tek oni nama radili”, ili “zašto prikazuju samo naše zločine” imaš portale dnevno.hr, srpski kurir i slično.

  • Srle says:

    Smece od filma. Lose snimljen, lose ispricana prica, losa gluma, itd. Bez obzira tko je koga klao.

Leave a Reply

Your email address will not be published.