Obala komaraca (1986.)

Piše: Vanja

Obala komaraca (The Mosquito Coast, 1986., 117 min.)

Redatelj: Peter Weir

Glume: Harrison Ford, Helen Mirren, River Phoenix

 

Kao veliki poklonik Petera Weira, često dvojim kad trebam odrediti najdraži mi njegov uradak ili proglasiti manje dobar čudnijim, ali nikad lošim. Upravo je takva dvojba dovela i do možda preobimnog pisanja o Obali komaraca, filmu koji je po nekoj mojoj unutarnjoj skali ništa više neobičan ili dobar, ako ću o segmentima koje kod Weira inače cijenim i volim. Moram samo istaknuti (i to odmah, na početku) kako ovo definitivno nije film za svačiji ukus, gdje i zadrti ljubitelji kako redatelja, tako i prilično impresivne glumačke ekipe i njihove izvedbe, mogu počesto okrenuti glavu i isključiti TV. No, postoji nešto u Obali komaraca, neka neodoljiva ludost i čarolija surove zemlje u koju iz konzumerističke Amerike bježi ništa manje lud i čaroban izumitelj Allie Fox (Harrison Ford), vodeći sa sobom suprugu „mother“ (Helen Mirren), te djecu, od kojih je najstariji sin Charlie (River Phoenix), oca dostojan i prerano odrastao, narator cijeloga filma, što mu i daje osobitu crtu one osjetne, fine nostalgije koju nosi pripovjedanje iz perspektive. S vremena na vrijeme bila sam spremna reći kako je ovo jedna od najboljih Harrisonovih uloga. I jest. (Naglasak na „jedna od“, jer malo ih je koje meni to nisu – jedna od mojih 100 Ahilovih peta, recimo, to je Ford u ovakvom filmu.)

The whole damn country is turning into a dope-taking, door-locking, ulcerated danger zone of rabid scavengers, criminal millionaires and moral snakes.

Priznajem, ovakva mi rečenica savršeno paše u film koji je, recimo, napravljen u proteklom desetljeću radije nego osamdesetih, pa ne znam koliko mu i to govori u prilog.

Allie je opsjednuti genijalac koji iz ničega može napraviti sve, čiji raznorazni patenti čekaju na zeleno svjetlo, lik koji je vrlo očito (a možda i odveć provokativno za film onih vremena) zgađen potrošačkim društvom, medijima koji iskorištavaju čovjeka kako bi se okoristili prodajući mu sve što mu ne treba, samim čovjekom koji je dovoljno glup pa sve to trpi.  Jasno je da je Allie genijalac, no znamo da su takvi počesto prilično ludi po mjerilima nas smrtnika. Njegova ideja napuštanja (valjda) udobnoga doma sasvim je interesantna na početku, gdje nemalo podsjeća na Robinsona Crusoea, no Robinson nije imao izbora, koliko se sjećam. Kreće vrlo rano, poput kamena s planine, avantura kao kotač prepun humora, no svejedno je u pitanju tamna i teška drama u cjelini. Ne bih ulazila u načine/izvedivost njihovog odlaska, čupanja djece iz korijena, škole, društva, bezimenu majku koja bez pogovora slijedi obožavanog supruga i opravdava svaki njegov (is)korak, čak i kad time dovodi u pitanje njihov (bilo održivi ili općeniti) opstanak. Poput kakve lude kombinacije Fitzgaralda koji vuče brod u džunglu i Willardova beskrajnog spuštanja niz rijeku u Apokalipsi, ima tu svega – dovoljno hrabrosti (za koju neki vele kako je daleko najpristojnija riječ za glupost) te dovoljno gluposti (ponekad čovjeka ne možeš opravdati zaluđenošću) kojom možeš izgubiti ono što odista imaš (obitelj), samo kako bi uhvatio svoj san. („Samo“ – genijalcima to nije uvijek bila prepreka.) Izgradnja stroja za pravljenje leda središnji je iako ne i jedini nevjerojatan i zapanjujući poduhvat koji će poduzeti Allie kako bi domaćem stanovništvu, a i svojoj obitelji, priskrbio ugodniji boravak. Međutim, divljina, Indijanci i ostalo domaće stanovništvo nikad nisu jedini problem – uvijek postoje ti otpadnici vlastitog društva na koje se može naići i u najudaljenijoj rupi u koju se čovjek skloni kad bježi od društva ili normi.

Nije neobično što mi se Harrison toliko dopao u ovoj ulozi, jer naučila sam ga u filmovima u kojima dolazi do izražaja njegova sposobnost da odglumi genijalnost i izvrnuto poimanje stvarnosti. Luđački pogled i uobičajen osmijeh kao prepoznatljiv brand ipak su ovu ulogu svrstali među one po kojima ću ga se sjećati. Allie, neobjektivan i otuđen u svojim vizijama rješenja i svjetova, nije čovjek kojemu padaju teško svakodnevne sitne brige (izolacija, muke s vodom, staništem, hranom, vrućinom, divljinom). No, njega se slijepo slijedi, pretpostavka je, zbog majke koja odgaja djecu da je očeva riječ Evanđelje po Allieju. Takvom kakav jest, kao kec na jedanaesticu dolazi vlč. Gurney Spellgood (Andre Gregory) koji na svoj način manipulira lokalnim stanovništvom i samim time postaje predmetom Alliejevog ismijavanja – ta on je davno shvatio religije koje citira bolje od samoga svećenika, ne prihvaća ih – prati samo svoju viziju, jednu i jedinu, bezobzirno, bez opravdanja i bez ijednog upitnika – mother i cijela obitelj mu se kao glavi obitelji (po)klanjaju, iako se ne može reći kako tu ima nekakvog otpora ili prisile.

Briljantnog je izumitelja s neuništivom vizijom koja će, pak, uništavati sve oko njega a samim time i njega samoga, Harris Ford utjelovio bez greške. Njegovu genijalnost i neporecivo ludilo obogatila je uobičajeno krasna fotografija nezaobilazna u valjda svim Weirovovim filmovima, što su razlozi koji zaslužuju barem jedno gledanje. Ipak je potrebna neka prirodna karizma, odnos redatelj-glumac-scenarista i što sve ne, čak i fizički i psihički lik kakvoga nudi upravo Ford. Iako Alliejeva genijalnost funkcionira u njegovu korist, ostvaruje njegove beskrajne vizije, ista je na njegovu strahovitu štetu. Helen Mirren je nenametljiva no primjetna i izvrsna „bezimena“, koja kroz cijeli ovaj dugi film mnogo daje izrazima lica i pokretima, više no riječima. Međutim, kad govori, govori malo ali kaže mnogo. Mladi River Phoenix vrsno se iznio s ulogom naratora, prerano odraslim dječakom koji je i po godinama i po ponašanju na raskrižju – biti uz oca koji ga fascinira ili posvetiti se majci i mlađem bratu i sestrama, već svjestan očevih krivih skretanja i nerazumnih postupaka.

Zasigurno nezahvalan projekt, čak i za nekoga poput Petera Weira, koji ne bira tek obične teme već one zahtjevne za cijelu ekipu te stvara filmove nerijetko drugačije od očekivanih, The Mosquito Coast može se pohvaliti jako finim scenarijem koji je za film prilagodio Paul Schrader po istoimenoj knjizi Paula Therouxa. Ekipa je iz snova, po mome ukusu, a o njima se ne raspravlja. Upitat će se neki, otkud i zašto baš The Mosquito Coast od tolikih knjiga ili ideja. Pretpostavljam da je ovakva tema ono što je Weira oduvijek privlačilo – nepoznati ljudi, otuđenost, nepoznate zemlje (sve je to već probao snimajući Godinu opasnog življenja, Svjedoka, čak Galipolje, zna se kakve Weir voli staze, ako se dvije račvaju). Istodobno moram priznati da je inspiracija velikih ljudi često prejaka za ono što nazvamo mainstream, kako onda, tako i danas.

Neobično… producent Jerome Hellman otkupio je prava za snimanje filma odmah po izlasku knjige, žarko je želeći vidjeti na filmskom platnu, no istovremeno javno izjavivši kako je posve siguran da takvo ostvarenje tadašnji (a možda ni ovaj današnji, skoro 30 godina poslije) establishment neće nikada prihvatiti jer se, rekla bih, što je otjeralo Allieja iz Amerike, nije nimalo promijenilo. Hellmana i Weira je, očekivano, odbijao Hollywood, a snimanje samoga projekta nije išlo po planu ni vremenski ni financijski. Potpuni flop u smislu box officea a bome i vrhuške kritičarskih pera i danas drže ovaj film dosta nisko na ljestvici IMDB-a, recimo. No, s druge strane, Weir nije nikada ni stremio biti mainstream, tako da svi ti izmiješani dojmovi od čistih desetki do pljuvanja poznatih kritičara uopće nisu nešto novo, dapače, još jedan razlog za gledanje.

U svakom slučaju, ostao je jedan dosta neobičan film istaknute vizualne snage, prihvatljive priče, uvjerljive glume, ritma i iznenađenja, vođen stručnom redateljskom palicom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.