Ninočka (1939.)

Piše: Izabela Laura

Ninočka (Ninotchka, 1939.)

Redatelj: Ernst Lubitsch

Glume: Greta Garbo, Melvyn Douglas, Ina Claire, Bela Lugosi, Sig Ruman, Felix Bressart, Alexander Granach

‘Garbo  laughs!’ glasio je slogan za četiri Oscara nominiranu satirčnu komediju, pretposljednji film velike švedske glumice – Ninotchku. I zaista – Garbo se smije, a smijete se i vi, jer je smijeh neizostavan dio ovog Lubitschevog ostvarenja. Mada je Ninotchkina tematika vrlo delikatna – prvi put na američkom platnu progovara se o boljševičkom teroru i to u predratno vrijeme – to je film koji pokazuje kako je protiv životnih problema i nepoznatih, zastrašujućih položaja najbolje oružje -upravo smijeh.

Tri zbunjena Rusa – Iranoff, Buljanoff i Kopalski – dolaze u Pariz kako bi prodali  dragulje peterburškog plemstva, jer sada oni – kako je Staljinova čelična ruka odlučila – pripadaju Majčici Rusiji i njezinoj djeci. Vidno zaneseni sjajem Pariza odsjedaju u skupom hotelu te iznajmljuju najluksuzniji apartman pod izgovorom da jedino on ima dovoljno velik sef u koji bi mogli položiti  tako dragocjenu robu. No da se dragulji nalaze u Parizu saznaje i njihova vlasnica, velika vojvotkinja  Swana (Ina Claire) koja šalje svog playboyja, grofa Leona (Melvyn Douglas) da nađe način da joj ih vrati. Uključivši sudstvo u igru, Leon izaziva pravu zbrku te već razljućeni SSSR u Pariz šalje čvrstu drugaricu Ninu Yakushovu (Garbo) da zaključi posao i ocijeni  (ne)sposobnost svojih drugova.

No nitko, pa ni Nina – bez obzira koliko bio predan  svojim idealima (a Garbo je to urnebesno smiješno bila) – nije imun na šarmantne Francuze, a kad sretne zavodljivog grofa, Ninotchka se neće samo naučiti smijati, već će se po prvi put osjetiti ljudskom i naravno – zaljubiti u Leona.

No grofici Swani ne sviđa se pomisao da zbog jedne hladne Ruskinje ostane bez ljubavnika, a ideali socijalizma, blago su rečeno daleko udaljeni od onih kapitalističkog Pariza.

Dužnost ili ljubav, pitanje je sad. Koliko je snažan osjećaj prisnosti s Leonom  te može li se suprotstaviti nemilosrdnoj i sumnjičavoj  SSSR-ovskoj politici, otkrivaju posljednje minute Garboine prve komedije.

Četiri puta nominirana i dobitnica počasnog Oscara, misteriozna žena – Greta  Garbo – u ulozi Ninotchke pokazala se u sasvim drukčijem izdanju; navikli  smo je  viđati   u sve  redom ozbiljnim ulogama (Anna Karennina, Queen Christina, Mata Hari..) sa samo sebi svojstvenim pogledom i očima koje su u sebi nosile neku dozu tragike, no u  nekim scenama Ninotchke učinilo mi se da se i sama Garbo jedva suzdržava od smijeha glumeći frigidnu Ruskinju. U Ninotchki je ona živa, osoba s osjećajima, takvima da nam se čini stvarna. Baš kao i poletnost njena partnera, dvostrukog Oskarovca Melvyna Douglasa, koji tumači lik grofa Leona, pravog pariškog aristokrata kojemu je profesija ‘držati tijelo u formi, um u pripravnosti’, te da bi umanjio svoje razočaranje što ne čini ništa za čovječanstvo, usrećivati ženski rod.  I kako kaže – ‘It’s a full time job’. Kemija između Douglasa i Garbo po mom skromnom sudu na osrednjem je nivou; daleko je od one izmeđa Rhetta i Scarlet u Gone with the Wind, ali sasvim dovoljna da gledatelja zadrži pažljivim.

Nadalje, moram svakako spomenuti trojicu simpatično izgubljenih Rusa (Sig Ruman, Felix Bressart, Alexander Granach) koji bi dušu dali za još jedan trenutak s francuskim sobaricama, uz gutljaj fancuskog vina, u zemlji u kojoj se bez straha od strijeljanja mogu žaliti na usluge u hotelu. Tu je također i mnoštvo sporednih likova ugostitelja, radnika, buržoazije (poput vojvotkinje Swane koja utjelovljuje duh Carske Rusije i njezinu pompoznost, čiji se sraz s novom, boljševičkom Rusijom najbolje vidi u verbalnom sukobu s Ninotchkom), boljševika Razinina (Bela Lugosi)… čiji likovi uvelike doprinose koloritu i živosti ove komedije.

Uz glumačku postavu, nadasve valja istaknuti i onu redateljsku kao i spisateljsku. Ernst Lubitsch (To Be or not to Be, The Shop around the Corner) , redatelj njemačkog podrijetla – i jedan od najvećih redatelja uopće – posebno je poznat upravo po svojim komedijama, koje, po riječima kritičara Scotta Eymana, ‘ne pripadaju ni Americi ni Europi već Lubitschlandu, mjestu metafore, blage čari i tužne žalosti..’, a kojeg je ponajviše preokupirala ‘komedija ljudskih manira i društvo u kojem su se oni manifestirali’.  Iako triput nominiranog, Akademija je nagradila  Lubitscha ipak počasnim Oscarom i to samo nekoliko mjeseci prije nego je filmski umjetnik prešao na drugi svijet.

No zato je njegov kolega, scenarist i redatelj Billy Wilder (Neki to vole vruće, The Apartment) u svojoj kolekciji nanizao čak šest Oscara, a da se Ninotchka nije natjecala za zlatni kipić iste godine kad i Zameo ih vjetar, možda bi svojoj kolekciji pridodao i sedmog. Uz Billyja Wildera, na scenariju su radili još i Oskarovac Walter Reish i trostruki Oskarovac Charles Brackett, a sve to na temelju priče mađarskog pisca, dramatičara i scenarista Melchiora Lengyela.

Lagan i oslobađajuć, Ninotchka je film koji možete i ne morate pogledati; ostvarenje je to koje, ako tako odlučite, možete promatrati kao pitku komediju koja ne opterećuje svojom problematikom, ali također i proviriti između slojeva tog Lubitschevog ostvarenja iz 1939.godine. Ono što će možda najviše ostati u pamćenju – uz pokoji  peckavi dijalog, ugodnu glazbenu podlogu i, naravno, tri neizostavna Rusa – jest, kako je redatelj Muaritz Stiller rekao, ‘lice kakvo se pred kamerama pojavljuje svakih stotinu godina’, lice Grete Garbo.

Jedan komentar za “Ninočka (1939.)

  • Maxima says:

    A kvrapcu – gdje to iskopa, baš ti hvala. GG mi se nešto davno zamjerila jedna od najljepših žena na svijetu ali ne sjećam se zbog čega (dječjih mušica i neslaganja s tom konstatacijom?) – save as :D, mislim da je sramota da ne pogledam Ninočku jer zbilja ginem na stari film …

    Lepršava recenzija, puno ti hvala 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.