Nikad nije kasno za “Rane radove” (1969.)

Piše: Đorđe Pavlović

Rani radovi (1969., 87 min.)

Režija: Želimir Žilnik

Scenarij: Branko Vučićević, Želimir Žilnik

Glume: Milja Vujanović, Bogdan Tirnanić, Čedomir Radović, Marko Nikolić

 

Nomen est omen.

Film Želimira Žilnika Rani radovi spada u grupu onih rijetkih filmova koji se mogu podičiti savršenim naslovom. Sve što trebate znati o filmu stane u te dvije riječi, a njihova višestruka simboličnost odnosi se na sljedeće: Rani radovi pripadaju među prve i temeljne filmove jugoslavenskog crnog vala, zatim označavaju početak jedne po svemu posebne filmske karijere i na kraju aludiraju na osnovnu temu kojom se sam film bavi, kreativno isčitavanje ranih ideja Karla Marxa i suočavanje sa zbiljom socijalističkog društva u nastajanju. Malo li je?

Druga savršenost odnosi se na godinu stvaranja filma. Ima onih koji su dopisivali svoje biografije i sto puta se lažno zakleli ne bi li uvjerili druge (i sebe) da spadaju među šezdesetosmaše, ali Žilnik to nije morao raditi jer je na velika vrata jugoslavenskog filma ušao upravo te famozne godine i to djelom koje razrađuje osnovne ideje pokreta, mada mora se priznati na pomalo radikalan način.

Rođen u logoru od strane roditelja ratnih heroja poginulih u ratu, Žilnik je odrastao bukvalno kao dijete i eksperiment sistema, stoga ne čudi što je njegov cijeli život predodređen da bude vječita borba sa vlastitim zoon politikon. Po tome on nesumnjivo podsjeća na francuskog velikana Jean-Luca Godarda, svog poetičkog uzora i ideološkog suborca. I ne samo po tome. Sedamdesetih godina se i jedan i drugi povlače u svijet ekstremno intimističkog stvaralaštva i stvaranja djela koja liče na političke eseje zabilježene na filmskoj traci. Lagao bih kad ne bih rekao da žalim što nisu napravili još po koji „normalan film“. No, što je, tu je.

Premda relativno normalan, Rani radovi nisu običan film, već izuzetan. To nije promaklo žiriju Berlinskog festival, koji mu dodjeljuje Zlatnog medveda, što ga čini jednim od prvih filmova iz SFRJ koji su dobili značajnu nagradu na zapadu. Da se razumijemo, odluka je bila potpuno politička, u to nema sumnje, ali cijeli slučaj spada u one rijetke primjere gdje se politički i umjetnički kriterij potpuno poklapaju. U tom smislu su Rani radovi eksces i u svjetskim okvirima, a zamislite tek kakve su bile reakcije u domovini.

Film je rastrgnut kroz čuvena pisama čitatelja, a ni kritika mu nije bila naklonjena. Pisalo se: „Film je tipičan predstavnik novog vala u našem filmu koji je daleko od naše svakidašnjice i koji producira užasno crne slike čovjeka, bez vjere, nada i ideala, u ambijentu koji izaziva jezu.” Zatim „film je ozbiljan duhovno-estetski promašaj koji je nehotice odigrao ulogu sredstva kojim se na zapadu kritizira sve što je socijalističko i progresivno“. Najdirektniji je bio kritičar beogradske Politike: „Netko reče za Žilnikov film da je plitak pamflet. Pamflet – da, ali na žalost – plitkouman.“ Sve je to na koncu rezultiralo pokretanjem sudskog postupka za zabranu prikazivanja filma, u kojem je Žilnik, inače pravnik po profesiji, branio i obranio svoj film i pravo na umjetnost. Pritužbe nisu uspjele ishoditi zabranu, vjerojatno i zbog međunarodne reputacije filma kako bi se izbjegao skandal. Ali kako to obično biva, tko ne plati na mostu plati na ćupriji, pa je snimanje sljedećeg Žilnikovog filma Sloboda ili strip prekinuto na pola i materijal smješten u podrume vječnog zaborava.

A što je to što je toliko razljutilo ljude: tri mladića i jedna djevojka kreću u ruralne krajeve zemlje da poput nekih misionara propovijedaju radikalne lijeve ideje. Dakle, osnova filma je prilično jednostavna. Sve ostalo baš i nije. Od blata, radničkih blokova, neukih seljaka, sredstava za kontracepciju, izmeta, bezrazložnih tučnjava i opscenih riječi, napravljena je jedna divna ideološka papazjanija, začinjena slobodnom i često zbunjujućom ljubavlju četvero protagonista, gdje glavnu pokretačku snagu igra djevojka Jugoslava. Ako vas sve ovo podseća na RAF i slučaj Bader-Meinhof, potpuno ste u pravu. Žilnik je proročki najavio dolazak lijevih revolucionara, samo što se srećom film i život nisu poklopili u istom geografskom prostoru.

U tehničkom smislu film podsjeća, pogađate, opet na Godardove filmove. No, Žilnik se ne zadovoljava prostom imitacijom, već pokazuje zavidnu zrelost za jednog debitanta. Tamo gdje nam Francuz može biti zamoran, apstraktan pa i nerazumljiv, Žilnik nam nudi toplo pribježište materinjega jezika, čini familijarnim ljude, pokrete i kuće, pa i blato kad je od naše zemlje bliskije nam je nego tuđe. Glavni glumci dobro su odabrani. Marko Nikolić, koji je potom napravio ozbiljnu glumačku karijeru, zatim Bogdan Tirnanić, kasnije pisac i publicist čije tekstove preporučujem svima koji su za Beograd zainteresirani i šire nego turistički, i na kraju Milja Vujanović, tada još uvijek aktualna miss Srbije. Lako je pretpostaviti što je njen glavni doprinos filmu.

Dakle, urođenog šarma ne nedostaje da se, kako ona pjesma kaže, otadžbina brani pameću i ljepotom, a kad se tome doda suptilnost koju je redatelj kreirao s lakoćom poput čarobnog štapića dobijete nešto zbilja posebno. Aura političke samosvijesti koja lebdi oko junaka apsolutno je magična. Jasno je da političko bivstvovanje dolazi iz nepatvorene potrebe, a politička akcija iz viška slobodnog vremena. Danas je potpuno obratno. Čini mi se da kad bi se junaci iz Ranih radova sada pojavili u gradu, cijeli plato ispred Filozofskog fakulteta bi se razbježao da se na drugom mjestu folira. Nema više „djece Marksa i Coca-cole“. Sve se svelo na prazne limenke.

I dok privodim kraju ovo svoje skromno pisanje, ne mogu da se ne zapitam koliko će ljudi preko Googlea i uz obilatu pomoć Duha svetoga slučajno dospjeti do ove stranice. Premalo svakako. Zato svi vi koji sad „namjerno“ čitate o ovom izuzetnom a pomalo zaboravljenom filmu možete se slobodno osjetiti privilegiranima i znajte da ste za danas dovoljno u životu postigli. A ako niste gledali film – što čekate?

 

2 komentara za “Nikad nije kasno za “Rane radove” (1969.)

  • Milan K. says:

    Zemljače, dodatno si me zainteresovao, jer se odavno meračim da gledam ovaj film.

  • Mario says:

    Teško da su “Rani radovi” jedan od prvih filmova crnog talasa. Naprotiv, snimljeni su kada je crni talas već bio dobrano prepoznat i ulazio u završnu fazu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.