Nebo nad Berlinom (1987.)

Piše: Đorđe Pavlović

U prostoru između neba i grada, u treptaju, živi jedan anđeo. Pomiren sa svojom prisutnošću i umoran, prije svega umoran, od vječnog života. Od tuđih snova, maštanja i nadanja. Od teološke nepravde što nema nikog da čuva anđele čuvare jer žive u beskrajnoj sigurnosti dogme koja negira slabosti i strahove svojstvene ljudima. No, iako dugo borave među smrtnicima, slušaju ih i prosmatraju, postoji tako mnogo stvari koje anđeli ne razumiju. Naprimjer, što su boje? Kakav je okus kave i cigareta? Zašto je čežnja tako konkretno i neizdrživo osjećanje?

Wim Wenders jedan je od najznačajnijih europskih redatelja. Ne samo što su njegovi filmovi dobili najvažnije nagrade i što obavlja funkciju predsjednika Evropske filmske akademije, već prije svega zbog unikatnog stila i doprinosa povijesti filma koji već sada možemo anticipirati kao ogroman. Iako još uvijek stvara nesmanjenim entuzijazmom, možemo slobodno reći da je film Der Himmel über Berlin kreativni vrhunac koji neće biti nadmašen.

3

Nagrađen za režiju na Kanskom festivalu, Wenders je pisao scenarij zajedno s Peterom Handkeom, čuvenim austrijskim književnikom i svojim čestim suradnikom. Priča o anđelu koji se zaljubljuje i postaje čovjek čini okosnicu epa o životu čija je suština potpuno neopisiva. Budući da ovo nije film o iskustvu već samo iskustvo, moguće je grubo skicirati fabulu dok snoliki ostatak ostaje duboko skriven u gledatelju da utječe i oblikuje različita osjećanja koja ćemo tek doživjeti. Slika Demiela i Kasiela koji bdiju nad gradom, trapezistkinje Marion dok izvodi točku, slika žene koja instiktom osjeća ljubav i djeteta koje se usamljeno igra, možda su samo dio nekog déjà vua. Sve te slike potpuno su čiste u svojoj čulnosti, a rečenice koje likovi izgovaraju češće su introspekcija nego naracija. Stoga je Wenders ništa drugo do pjesnik čija je poezija determinirana s 24 slike u sekundi i zarobljena u bezgraničnom prostoru između jave i sna.

Ambijent njegove poetike je grad, mitsko mjesto svih (post)modernista, utjelovljenje pripadanja i eskapizma u isto vrijeme. Zato se nikada nije plašio da će stavljajući grad u naslov svojih filmova banalizirati ideju. Lisabon, Palermo, Tokio, Pariz i nimalo slučajno Berlin. Vrlo je važno napomenuti da je desetljeće prije snimanja ovog filma Wenders proveo u USA i da se kroz cijeli film provlači motiv podjeljenosti i svakolikih dualiteta. Berlin je savršeno poslužio kao pozornica podjeljenog grada u kome se osjeća nemir promjene. Može se čak govoriti i o političnosti filma, ali ipak se radi samo o jednom aspektu koji je nemoguće analizirati izvan ključa o univerzalnosti.

2

Ako Berlinom već šetaju duhovi prošlosti i historije treba spomenuti i njihove ”spiritualne vršnjake”, pale odnosno bivše anđele. Lik Petera Falka koji glumi samog sebe ima veoma značajnu ulogu u filmu i simbolično povezuje Wendersa i njegove učitelje i uzore iz svijeta filma. One koji mu brižljivo drže ruku na ramenu poput svih anđela čuvara. ”Ne vidim vas, ali osjećam da ste tu.” Slobodno se može reći da se ova rečenica odnosi na Truffauta, Ozua i Tarkovskog, imenovane na odjavnoj špici.

Film je pretežno snimljen u crno-bijeloj tehnici kako bi se naglasio point of view anđela i dvije trećine filma protječe u atmosferi potpune začaranosti i meditacije. Istu svrhu ima i diskontinuitet vremena i prostora. Nakon što se desi jedini istinski pokretač radnje kada se Demiel (legendarni Bruno Ganz) zaljubi u lijepu trapezistkinju Marion (Solveig Dommartin) i odluči postati čovjekom, mijenja se pripovjedački ton a istovremeno se prelazi na pun spektar boja, pravo šarenilo, čime se neizvjesnost života suprostavlja monotoniji vječnosti. Razgovori i dalje podsjećaju na monologe ali konačno netko istinski sluša, netko suštinski pripada. “Nas dvoje smo sada više od nas samih”, zaključuje Marion.

2benedict

I tako, od početka do kraja Wings of Desire kao da poziva na interakciju, na stvaranje vlastite priče, na ispovijest. Wim Wenders želio je biti doktor, filozof, rock glazbenik i slikar, a prije svega toga, dok je još imao dječji pogled na svijet, želio je biti svećenik. Stari zanesenjak, učili su ga (baš kao i sve nas) da je Bog ljubav, a on shvatio da je Ljubav religija.

A mi? Jesmo li mi što shvatili?

Leave a Reply

Your email address will not be published.