Napad na policijsku postaju 13

Piše: Matej Lovrić

Napad na policijsku postaju 13 (Assault on Precinct 13, 1976.)

Redatelj: John Carpenter

Glume: Austin Stoker, Darwin Joston, Laurie Zimmer

Iz današnje perspektive, lik i djelo kultnog Johna Carpentera djeluje fascinantno. Mi, koji živimo u vrijeme kada se 15 milijuna dolara smatra skromnim budžetom i kada underground filmaštvo predstavlja tek nešto kontroverzniji mainstream, poprilično smo zakinuti za sve čari jednostavnih, niskobudžetnih, nezavisnih akcijskih filmova, koji su, nekad davno, lansirali karijere trendsetera poput Waltera Hilla, Georgea Millera i našeg Johnnyja. Legendarni Napad na policijsku postaju 13 tipičan je predstavnik djela koje od potpunog idiotizma dijeli samo tanka, fina linija, koja se može definirati kao prisutstvo talentiranog, hrabrog redatelja, čija kreativnost zasjenjuje očajne produkcijske uvjete. Tada 28-godišnjak, Carpenter je iza sebe imao tek opskurni Dark Star, no ovaj akcić je ukazao na mogućnosti čovjeka koji će otvoriti slasher-horror publici Halloweenom, natjerati nas da zavolimo krajnju odvratnost The Thingom i pokazati popriličan smisao za metaforičnu društvenu kritiku teško podcijenjenim They Live.


U Assaultu, priča je krajnje minimalistička. Nekoliko losanđeleskih vođa bandi odlučuje se osvetiti policiji zbog akcije u kojoj su poginuli neki njihovi „kolege“. Organiziravši poveću skupinu nabrijanih štemera, odlučuju najprije udariti na uskoro napuštenu, izoliranu policijsku postaju, u kojoj se skriva običan građanin koji je, spletom okolnosti, ubio jednog od članova skupine. U stanici se nalaze i Ethan Bishop, policajac na dužnosti, dvije tajnice, te dvojica zatvorenika na putu za strožu kaznionicu. S dolaskom noći, banda okružuje zgradu, a nesretnicima u njoj ista pruža solidan zaklon, ali i zatvor bez izlaza.

Radnja zvuči jednostavno i nepretenciozno, a takva i jest. No, spominjani redateljski talent će gotovo u svakoj sceni doći do izražaja. Za početak, sporo i uznemiravajuće, postepeno nabildavanje atmosfere odrađeno je gotovo savršeno. Popodnevno kalifornijsko sunce polako zamjenjuje prijeteća noć i publici je jasno kako se sprema nešto vrlo krvavo i brutalno. Nadalje, sjajna je i scenaristička ideja o postaji, koja nije potpuno zatvorena ili napuštena, nego je pred zatvaranjem („proživljava svoju zadnju noć“), pa sitnice poput isključivanja struje i vode dolaze u, naravno, najnezgodnijem trenutku za glavne likove. A ti isti likovi neodoljivo podsjećaju na situaciju iz Romerovog klasika Night of the Living Dead, zahvaljujući različitosti u karakterima (koje su još izraženije zbog odnosa policajci-kriminalci), ali i činjenici kako moraju zaboraviti na sve što ih razlikuje i beskompromisno surađivati ako žele zadržati bilo kakve šanse za preživljavanje okrutnih napada. Kao i atmosfera, i intenzitet brutalnosti bande koja sve čvršće steže obruč oko zgrade raste i raste, sve do ultrauzbudljivog završetka. Lokacija, iako ograničena, iskorištena je do krajnjih granica. Mrak i skučenost prostora stvaraju jezu, razbijeni prozori, rolete i vrata ukazuju na svu fragilnost položaja, a rastuća klaustrofobija, nervoza i panika su neizbježne. Likovi, zbog grozne situacije, ali i zanimljivih osobnosti, izazivaju empatiju i s njima se vrlo lako povezati. Od gotovo potpuno anonimnog casta, najbolji dojam ostavlja Darwin Joston, u ulozi nevjerojatno cool kriminalca, zloglasnog Napoleona, čiji nadimak gotovo ima vlastitu, izdvojenu radnju.


Na kraju, jedan od najljepših dojmova koji ostavlja kultni Assault jest osjećaj inspiracije kod onih primjeraka filmofila koji često i sami pomisle na sjedanje u redateljsku stolicu. Njegova energija, konstantna napetost i sirova jednostavnost, stvorene u doista mizernim uvjetima dokazuju kako pravi film ne stvara novac, nego ljudska kreativnost (ne, ne aludiram na Oscare 2010.). 34 godine star film često i nije melem za oči, brojne scene djeluju nerealno i nedotjerano te on definitivno ne zaslužuje 10-ku na IMDb-u. No, pozitivan, ugodan osjećaj ispunjavat će gledatelja svih 80-ak minuta, jer inteligencija, snalažljivost i osjećaj za stvaranje atmosfere su nekako potisnuti kod velikog dijela modernih mediokriteta koji se usuđuju nazivati akcijskim redateljima.

3 komentara za “Napad na policijsku postaju 13

  • Deni Zgonjanin says:

    Odličan film. Jedan od najboljih primjera redateljske kreativnosti….

  • Matej Lovrić says:

    Hehe, Carpentera inace opako cijenim i volim, tako da sam (i bit cu u nekim sljedecim recenzijama) malo subjektivan, al zbilja nam svima moze biti uzor.

  • bakero says:

    Ali soundtrack je jeben!

Leave a Reply

Your email address will not be published.