Moderna vremena (1936.)

Piše: Vanja

Moderna vremena (Modern Times, 1936., 87 min.)

Redatelj: Charles Chaplin

Glume: Charles Chaplin, Paulette Goddard

 

U Modernim vremenima, ljudi će možda i najlakše shvatiti vječnoga Skitnicu, tužno-šarmatnog klošarskog izgleda koji su brojne filmske studije okarakterizirale kao jednog od najprepoznatljivih izmišljenih likova ikad. Nemalo ljudi prepoznaje Chaplina iako ga možda nikad prije nisu gledali. Sretni i nenametnuti styling postaje zaštitni znak, a prevelike cipele, pocijepani frak i štap urezali su dubok žig u povijest filma. Nećemo o onom čarobnom prašnjavom šeširu koji je, zaboravljen, tko zna kako dugo čekao trenutak u kojem će skočiti upravo na njegovu glavu i upotpuniti sjetnu, nezaboravnu kreaciju i pogled koji je uvijek odražavao neku od velikih životnih istina. Jer, istina je, Charlie Chaplin radio je filmove o čovjeku. Iako možda nije pokazivao takav altruizam za života, uglavnom neshvaćen u društvu isprepadanom crvenim baucima i paucima, a dodatno vrlo nesretno biravši ljubavi svoga života, njegov je doprinos filmu neosporan. To nije tek tamo neki smiješni čovječuljak pačjeg hoda i beskućničkog izgleda.

Znam da se mišljenja razlikuju, o ukusima se ne raspravlja, ali eto, ja sam s Trampom od djetinjstva u velikoj ljubavi. Od onoga što sam pogledala, Moderna vremena mi osobno nije ni najdraži ni najbolji, daleko od toga. Svejedno, sigurna sam da postoji nešto zbog čega mu mu je ovdje mjesto i zbog čega je izvrstan. Ako ništa, nismo o njemu (još nikako) pisali. A u svakom slučaju, drugačiji je. Od početka do kraja, bezimenog skitnicu, kao glavnoga protagonista, pratit ćemo kroz niz neobičnih situacija, gdje suze frcaju od smijeha, no nerijetki gledatelj shvati kolika je to satira i drama i kako je neskrivećki podvučen i jasan autorov stav prema tehnologiji koja bukvalno ždere ljude, ostavlja ih bez posla, novčića u džepu ili korice kruha. U tome film nije jedini, ali jest jedinstven jer je savršeno očit i cilja tamo gdje one druge boli i to u vrijeme kad to nije, po mišljenjima tih istih drugih, bio cilj filma. Je li čudno što je još 1919. godine s najboljim prijateljima i zvijezdama nijemoga filma, Mary Pickford i Douglasom Fairbanksom, osnovao „United Artist“ kao neovisnu filmsku kuću koja će filmske umjetnike sačuvati od rastućih apetita izdavača koji su ih ubijali ugovorima, a imala je čast distribuirati bisere poput 12 gnjevnih ljudi ili Wellesova Othela, ili po meni podcijenjeni Hustonov The Unforgiven? Zbog čega je autor imao takvih problema s vlastima? (Čovjek kojeg je Hoover volio?) Amerika, koju je kroz film svejedno pronio diljem svijeta, nerijetko veličajući njena nesebična njedra, uskratila mu je ulazak nakon toliko godina stvaranja. Zaboga, pa usudio se ismijavati vlasti, policiju, bogate, ne tražiti američko državljanstvo svo to vrijeme? Snimio Moderna vremena i pljunuo u lice hipokriziji koja nerijetko prati to slobodno društvo? Uspio još 1940. godine snimiti onako vjernoga Velikog Diktatora kad će i Americi i svijetu trebati još 5 godina da shvate što se dešavalo? Digresija, velika, da, ispričavam se, ali to je ipak Charlie Chaplin. Uvijek svoj i nespreman na kompromise, u sukobu s politikom, vlastima no i samim sobom, Chaplin je i prije i poslije Modernih vremena dao velike filmove no previše bi prostora odnijela takva priča.

Već uobičajeno, u potrazi za zlatom, bijegu od policije ili kakvoj drugoj tipičnoj skitnici prigodnoj situaciji, Chaplin je bacio Trampa u svijet visoko sofisticirane tehnologije, gdje se smijemo situacijama u koje upada, ne htijući ih stvara, (ne) rješava i kako uistinu ne pripada tome svijetu. Uz smijeh se provlači njegova bol i naše sažaljenje. Vječni neprilagođeni skitnica, u Modernim vremenima Tramp je oličenje otuđenja među ljudima, poput nekoga koga je ispalilo iz samo njemu poznate zbilje i dimenzije u moderni svijet – on nema imena, nema prijatelja, obitelji, povijesti. Tek jedan od kotačića u podmazanoj mašineriji koju nerijetko koči najapsurdnijim rješenjima. Bez sredstava, vječno gladan i jadan, Tramp upada u strojeve, sklopljenih očiju pleše na koturaljkama na samome rubu kata velike robne kuće, pokusni je kunić, ne, radije „predmet“ na kojemu se isprobava skalamerija koja će povećati produktivnost radnika–čovjeka, tako što će ga lišiti stanki za ovo ili ono, pa sve obaviti odjednom. Chaplin se nemilosrdno ruga svemu što je „omasovljeno“, svemu što tjera čovjeka na gubljenje identiteta i stapanje s drugima. Kao nitko prije, ismijava jednoobraznost, skreće pažnju na radnika za trakom i bez pardona dijeli šamare lijevo i desno.

Iako je film sam po sebi osigurao status jedne od definitivno najboljih komedija svih vremena, nemoguće mi je pisati o njemu bez brojnih političkih i socijalnih konotacija. Kao i dosad, a spoilere ipak nećemo praviti iako nije riječ ni o preporuci ni o novome filmu (jer nekima je oboje), Tramp bespoštedno podvaljuje policajcima (čitaj, vlastima), u stalnoj je drami i gnjavaži s njima, krši zakon, krade, ismijava isforsirani napredak gdje je čovjek manje i od konzumenta – predmet koji diše i kojega hrane, poje, brišu i pokreću roboti, iako i robote … pokreću ljudi. Kako je i prikladno, u filmu postoji i ljubavni element koji nas nerijetko zaboli i ostavi neku gorčinu u grlu. Gamin (inače „osoba bez doma, beskućnik“) jedna je od autorovih brojnih supruga, Paulette Goddard. Gamin je isto što i Tramp – bezimena beskućnica. Što ih onda uspijeva sastaviti, već volja za preživljavanjem unatoč neimaštini? Upravo je ta volja za ići dalje ono što ih oboje karakterizira kao jedinke koje u tehnološki razvijenom društvu odbijaju biti i kotačići i podmazani. Oni jednostavno – ne pripadaju, ali pripadaju jedno drugome na tragikomičan no često bolan način. Pet godina nakon prekrasnog City Lights te samo četiri prije nevjerojatnog Diktatora, Moderna vremena smjestila su se kao definitivna kritika društva, establišmenta i manjine povlaštenih, koja je uvijek nekako stremila i često uspijevala ugušiti čak i taj slavni američki san. Vidite već, nalazim jako teškim poduhvatom smisleno pisati a da se ne spotaknem o masu poveznica koje će se ionako pojaviti negdje kroz tekst, preko još jedne cigle u zidu do neizbježnih kotača kao zaštitnog znaka prestižne filmske kuće ili pak uvodne špice nekog burtonovskog filma. Kakogod, u ovome svaki put nađem toliko istinski zvjezdanih trenutaka, iako je ono što me osobno najviše pogađa pri svakom gledanju upravo činjenica kako sam, poput Trampa (u čemu vjerojatno nisam ni usamljena), vječni misfit jer me moj idealizam nemilice gazi i baca u probleme dok pokušavam ostati „ja“.

Film ima i titl. Doduše, nešto više od pedesetak redaka, ali titl znači da netko tu nešto priča. A nije „talkie“, iliti zvučni, kako se već kaže, ne znam. Pa o čemu se radi? Čime je Charlie ovaj put spasio svoj ljubljeni nijemi film? Iskreno, priznajem vam, to sam negdje pročitala, pa iznova pogledala i shvatila caku: svaki lik koji „govori“ meta je ismijavanja (osim Trampa, koga ismijavaju u svim smjerovima, pa se ne računa). Ali kad on zine u Modernim vremenima, iz njega se izliju takve besmislice koje ciljano žele naglasiti kako slika vrijedi tisuću riječi te dijalog samo radi dijaloga uopće ne mora biti preduvjet za dobar film. Uspješno odrađeno, moram reći danas i s velike vremenske distance. Njegova glazbena numera je vjerojatno među najsmješnijim scenama koje sam ikad vidjela.

Nerijetko se učini da su Moderna vremena drzak, hvalevrijedan okvir ne samo za veliku krizu u kojoj su mali imali sve manje a veliki bivali sve veći i jači. Ovaj film sam je po sebi prilično otrovan podsjetnik modernog života, gdje su Tramp i Gamin, skitnica i beskućnica, jedini likovi kojima je stalo do onoga što jesu, koliko god to idealizirano bilo, koliko god zbog odbijanja kalupa i okolnosti zapravo bivaju jadni i gladni, na najnižem mjestu u prehrambenom lancu – čak i ako ih smjestimo u današnje vrijeme.  Tužan i poderan iznutra i izvana, pojedinac obojen osjećanjima i svim svojim osobenostima gleda naprijed i uzda se u bolje, kako prije više od 70 godina, tako i danas, s gorčinom koja kao da sluti kako je ovo valjda posljednja pojava slavnog alter-ega, the Trampa, na filmu.

Američki filmski institut postavio je film na visoko 79. mjesto najboljih iako tek 2007. godine, no i Oscara je Charlie (za životno djelo) dobio u poznim godinama. Možda sam trebala ubaciti neke interesantnije stvari, kao: što ga je inspiriralo, otkud onako luda pjesma u onoj kavani i taj neviđeno smiješan jezik ispleten iz valjda njih pet, koliko se „dao“ filmu, što je od koga ukrao. Možda. Zanimljivosti vezanih za ovaj film ima napretek.

Moderna vremena svojim krajem, kako samo velika ostvarenja mogu, ne postaju patetična već slave pojedinca, njegovu nadu i mogućnosti opstanka u svijetu koji se konstantno i nemilice mijenja, što nužno nije uvijek isto što i „evoluira“. U posljednjim sekundama filma, vitičasta slova neće prenijeti svaku riječ koju će izgovoriti Gamin ili Tramp, no zagledajte se bolje u njihova lica i … nasmiješite se. Smile and c’mon što se autor odlučio za ovakav kraj, jer bilo kakav drugi (npr. gdje Tramp završi u umobolnici, a Gamin u samostanu) bio bi nepravičan i previše okrutan za ionako bijedne živote koje na površini drži samo unutarnje bogatstvo i beskrajna nada.

Jedan komentar za “Moderna vremena (1936.)

  • Serse says:

    Moderna su vremena donijela zvuk u filmsku industriju već krajem dvadesetih, a Chaplin je i 1936. još uvijek smatrao da “ne zna pjevati”. Zato je i toliko moćan trenutak u kojem njegov poslodavac traži od njega da pjeva, a on uzalud pokušava objasniti da ne može. Na kraju je morao propjevati, ali je i u tome bio vrlo uspješan sa sjajnim filmovima poput The Great Dictator i Limelight.

Leave a Reply

Your email address will not be published.