Miris žene (1992.)

Piše: Vanja

Miris žene (Scent of a Woman, 1992.)

Režija: Martin Brest

Glume: Al Pacino, Chris O’Donnell, James Rebhorn, Philip Seymour Hoffman

„The actor becomes an emotional athlete. The process is painful — my personal life suffers.“

 

Vjerojatno jedan od najboljih glumaca ikad, s raznolikošću ne toliko (ali i) uloga koliko pristupa istima, Al Pacino je vrh, klasa, postignuće, ostvarenje sna svakog redatelja. Ova ikona filma kakvog poznajemo već desetljećima se iznova etablira u svakom ostvarenju na nov i svjež način. U trenutku kad pomislimo da su tek sedamdesete bile bujne, prisjetimo se brojnih narednih ostvarenja, među kojima vrlo visoko mjesto na mojoj ljestvici veličanstvene drame ima upravo „Scent of a Woman“. No, od prvog do posljednjeg, s manjim varijacijama tipa „draži ili manje drag“, oduševljavao me i dalje me oduševljava svojom karizmatičnošću i osobitošću, sposobnošću da bude jedan i jedini Pacino. Jasno, mnogo je glumaca sličnoga ili čak istoga kalibra, no u nekim sferama ovaj čovjek ostaje vladati sam.

„Miris žene“ je ne vjerojatno nego sigurno najbolje redateljsko ostvarenje Martina Bresta, koji je zasjao s Pacinom i ostalom ekipom. No, „Miris“ je zamirisao daleko i široko, a dotad je Pacino već uvelike i u svakom filmu pokazao izuzetan talent za pravu i od patetike operiranu dramu. Prije četiri godine, Američki filmski institut ga je nagradio nagradom za životno djelo. Sramotno kasno za nekoga ovakvih glumačkih krila, no poznato nam je da se dešavaju i gore stvari.

Ovaj postojani i šarmantni kuler i dalje daje sebe svome zvanju, svjestan da nema uloge koju neće moći iznijeti svom snagom, bez obzira hoće li film u konačnici biti nešto zbilja osobito jer on hoće. Držim da je upravo Pacinova blistava izvedba u svakom filmu ovdje konačno zablistala i davno zasluženim Oskarom za najbolju (ili makar sporednu) mušku ulogu. Zašto „Miris žene“? Zbog jedne vrlo čudne stvari – zbog te slojevitosti uloge koju glumi „glasom“ i izraza pravoga slijepca, gdje svaka nova scena ostvara prozor u drugu, nepoznatu razinu njegovog misterioznog, mušičavog i više no višeslojnog lika. Jedan je od rijetkih glumaca čiji sam svaki film pogledala no ovdje sam imala dojam da nitko osim njega nije postojao na ekranu (nije prvi put, zapravo). Chrisu O’Donnellu sigurno nije bilo lako stajati rame uz rame s ovakvom legendom i moram priznati, svoju je ulogu odigrao mnogo bolje no što bih od bilo koga očekivala.

Bo Goldman (već dobitnik Oskara za najbolji scenarij za „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ i „Melvin and Howard“) prilagodio je roman Giovannija Arpina u jednu iznimno toplu, ljudsku, složenu i duboku dramu čovjeka koji je previše jak da bi bio slab, previše mek da bi bio dobar i previše gažen a da ne bi bio ciničan. Jasno, i Oskar za scenarij je bio u igri, a mislim i najbolji film, no kako rekoh – konkurencija je bila teška te godine – „Unforgiven“ je također zaslužio svoje.

Često smo kroz filmove i knjige svjedoci protagonista poput Charlieja Simmsa (Chris O’Donnell), koji su znanjem, upornošću i talentom teškom mukom stjecali više no zaslužene stipendije za nešto prestižnije škole (land of opportunity…) koje će im otvoriti vrata u kabinete predsjednika, ministara, senatora. Takav je i Charlie, no istodobno je i običan momak, dobar kolega i korektan – poštovat će neki tamo nepisani kodeks kojeg mu predstavljaju nafuranci čiji očevi su sjedili u klupama „Bairda“, kako bi prešutio činjenice o vandalizaciji novog automobila ravnatelja škole g. Trenta (James Rebhorn), koji ih svakom prigodom kiti epitetima učenika škole, kojoj nema ravne na kugli zemaljskoj i šire, dok joj, zapravo, sve pomenuto nedostaje. Naravno, treba proći jedan mučni vikend dok se ne izvijeća što će biti s dečkima. Za to će vrijeme Charles biti babby-sitter slijepom vojnom veteranu puk. Franku Sladeu (Al Pacino), koji nikom dobrodošao nije zbog naprasite ćudi, pijančenja i jednostavno – dotad na ekranu neviđenog namćorstva, elokventnosti, lajavosti i borbenosti u jednoj jedinoj i to slijepoj osobi. Charles je, jasno, žedan posla jer će ga isti za blagdane otpremiti kući, no nije svjestan tko i što je puk. Slade ništa više no što je nesvjestan tko i što su njegove kolege iz Bairda, čiji vandalizam prikriva po cijenu da ostane bez svojeg listića bršljana.

Vikend je Dana zahvalnosti i Frankova rodbina putuje u posjet ili slično, a njega netko mora pripaziti jer – pije, ubit će se, zapalit će se i što već ne. Charlie pristaje, ne shvaćajući da ga čega vjerojatno najluđi vikend u životu no vjerojatno i najveće, najjače i najdublje iznenađenje u čovjeku kojem je bitno je li mu lice glatko ili ne. I Charlieja i Franka prvi put vidimo suprotstavljene u maloj, slabo osvijetljenoj kućici, u dvorištu prepunom lišća, koje mi se čini jakom metaforom uvodnog dijela. (Ono je opalo, no još leprša na povjetarcu kasne jeseni baš kao što se i puk. Slade tankom niti drži za stvarnost koja mu nimalo ne odgovara. Opalo lišće neće ponovo na granu, jasno nam je to). Scena u kojoj Charlie ulazi te u jednom trenutku biva „uokviren“ vratima kao da simbolizira njegov ulazak u neobičan i dotad vrlo tmuran Sladeov svijet na rubu jave i sna. Film od tog trenutka nadalje kao da priča sam za sebe, meko i harmonično. Naravno, svaka mekoća ima svojih granica, no Slade je ovdje takav lik da bi se i kiselina proglasila sokom od jagode. Bez obzira na kratak uvod, ukupan zaplet, čini se, traje kroz cijeli film, oscilirajući između pitomih i krajnje divljih scena,  a tako i završava, tj. ne završava uopće, nego se … nastavlja nekim drugim tokom. Izuzetno snimljeni kadrovi, zvuci, dijalozi prebogati za nenaučeno uho tek su djelić ove jake priče gusto protkane ljudskim manama no i vrlinama, onima za koje Frank Slade smatra da su ostale negdje davno u nekom drugom vremenu, u nekom rovu u Vijetnamu, uz mladiće poput Charlieja.

Od samog je početka jasan neki maglovit odnos sina koji je bez pravoga oca i odraslog čovjeka, koji je pun životnih iskustava no definitivno nejasan kao pravi uzor mlađemu čovjeku jer se odnosi trebaju iskristalizirati. Charlie će uz svega par dana uz Franka proći jednu sasvim drugu školu – onu koja nema veze s lovorikama Braida ali ima sa svime onim što krasi normalno, u ovom slučaju i duboko ranjeno, osjetljivo ljudsko biće.

Kroz cijeli film je nevjerojatna i vrlo primjetna igra svjetla – nijanse kreću od potpunog dnevnog sjaja ili pak blještavila elegantne plesne dvorane hotela u kojem će otplesati savršen tango sa savršenom ženom, ili su sasvim umirene, tamne i zagasite, poput zadnjih slika koje je Frank, prije no što će oslijepiti, zauvijek zadržao u glavi. Imam dojam da je upravo igra svjetlosti i tame meni samoj objasnila taj neobični „klik“ koji se desio između mladića i veterana pukovnika, koji će definitivno učiniti da stvari krenu sasvim drugim tokom za obojicu. Njihovi prvi koraci su zasigurno metaforički, no Charlie neće više biti isti, a neće niti Frank – a igra svjetla i tame uvelike naglašava Franka kao lik, kao oličenje kontradikcije same po sebi, unutrašnje borbe i gaženja i ono malo preostalih osjećanja prema ljudima generalno

Istina, ovaj film nevjerojatno „kupuje“ činjenicom da cijelo vrijeme, bez obzira na fantastične izraze i kretnje pravoga slijepca, u ovom filmu glumi Pacinov glas jer – i bivši narednik za obuku i Frank kao Frank su jedna osoba čiji je glas definitivno dominantan faktor. No, bez obzira koliko se nadamo da će omekšati – on ostaje isti, dosljedan svojoj priči, svome ponašanju i svojim neprekidnim sasijecanjima svega i svakoga, uvredama, maltretiranjima i provokacijama, premda je jasno da sve to ima svoje vrlo duboko korijenje a u konačnici – i cilj koji je trebao koliko Charlieju toliko i njemu.

Naravno, postoji svega nekoliko scena u filmu u kojima su zapravo žene očiti objekt njegove ljubavi, divljenja, ushita – uzdiže ih na pijedestal kroz njihove mirise, ukuse, opise… ukratko, žene su nedostižne i kad je njihova ljepota pri ruci, u tome jedino vrijedi uživati. Način na koji drži čašu whiskeyja u ruci nježno ljuljuškajući jantarnu tekućinu tek je još jedna metafora njegove opijenosti ženom i kao pojmom i kao predmetom obožavanja, ništa manje.

“Hair. They say the hair is everything, you know… Have you ever buried your nose in a mountain of curls and just wanted to go to sleep forever… Or lips… And when they touched yours, it was like that first swallow of wine after you just crossed the desert.”

U takvim momentima je moguće primjetiti savršenost odglumljenog slijepca koji je još donedavno mogao vidjeti makar obrise, no oči su mu povremeno ogoljenje i neizmjerno ranjive, no on te rane gazi i skriva ljutim i sarkastičnim podbadanjem. On se bori protiv svega, osim protiv pojma i pojave žene, što mu je preostalo kao jedini izvor užitka

Mladi momak koji se nada Harvardu i srednjovječni pukovnik svejedno nalaze jednakosti u sebi, stvari koje će ih na neki način privući i pomoći da prebrode tih užasnih, nevjerojatnih i fenomenalnih par dana. Charliejeva očita fascinacija Frankovim životnim mudrostima od toga kako se naručuje jelo do toga kako se i koje cigare kupuju, jasna je i očita u dečku kojem je cijeli život nedostajao otac. S druge strane, Frank u New Yorku otkriva u Charlieju odliku koja je, po knjizi njegovih mudrosti, vrlo rijetka u ljudi. Mladićevo priznanje tajne koja ga može koštati budućnosti i ustrajnost da ju čuva, uvelike ga je digla u njegovim poimanjima ljudi uopće, samo još više razdraživši njegov bijes prema establishmentu, onima rođenim sa srebrnom žlicom u ustima i onima, koji mogu kopati cijeli život i ne imati ništa.

Nemoguće je opričati ta tri zajednička, luda dana, puna prepucavanja, uvreda, pouka, obuka no postoje scene koje jednostavno ostavljaju usta otvorenim. Dva muškarca kroče ulicama New Yorka uređeni kao za svadbu ili barem posjet kakvom otmjenom klubu. Kamera ih prati na način na koji i gledatelj sam kroči pokraj njih, osjećajući se suvišno, zapravo – manje vrijedno i jednostavno neprikladno: njih su dvojica svijet za sebe, povezani nekom vrlo prirodnom vezom koja se stvorila praktički iz ničega. No, ljude slučajnosti ne sastavljaju „tek tako“. Zato i jesu slučajnosti, valjda. Oni su u tom trenu (a možda i inače, da su stvari drugačije tekle) identičnih odlika, oni sa svijetom oko sebe ne dijele ništa, upravo suprotno – svojom pojavom, odjećom i Frankovim naprasitim ponašanjem čine svijet po svojoj (Frankovoj) mjeri.

Čini se da i kroz najnategnutiji trenutak filma – a svatko tko ga je gledao znat će o čemu govorim i zbog čega se Charlie, poslan po cigare, onako brzo vratio – Frank dečka „važe“ iako nije daleko od onoga što je namjeravao učiniti. U biti, valjda je pretegla znatiželja je li taj momak vrijedan njegove „obuke“ i izvlačenja svih tih odlika na površinu. Naoko ga površno proučavajući i slušajući, on procjenjuje postoji li nada za njega samoga, jer moguće je ponovno stati na noge kroz davanje sebe nekome drugome, kroz metaforičku a počesto i konkretnu pomoć nekom drugom, makar to bile samo riječi. Riječi kojima je Frank stao iza Charlieja u drugom bi filmu i iz usta nekog drugog glumca zvučale melodramatično i sveameričko-patriotski bez obzira što objektivno nisu takve – no glas! Njegov govor pred g. Trentom, dekanom škole, koji se sprema ukoriti vandale iz obitelji „starog novca“ a izbaciti Charlieja, jednostavno opija jačinom i možda je jedini takav u povijesti američkih „ja sam vijetnamski veteran“ govora. Svaka se dlaka diže na tijelu dok kamera šeta od Franka do ležerno na katedru naslonjenog dekana koji još uvijek drži dečkovu sudbinu u rukama. Naravno, bez obzira tko ili što nam je u kadru, kao i u ostatku filma, domirina Frankova riječ, slijepi pogled ukočen prema ničemu, njegov glas i njegova istinska ubjedljivost i ubjeđenost. Iako nesvjestan, kroz potporu Charlieju on doživljava svoju osobnu no izuzetno snažnu katarzu. Njegov „štićenik“ neće se prodati da bi kupio budućnost.

„That, my friend, is called integrity. Now, that’s the stuff leaders should be made of!“
I ljudi općenito.

U momentima u kojima ne možemo odrediti kako će odlučiti „porota“ – auditorij kreme nad kremama, kako roditelja i profesora, tako i raspuštenih učenika, postaje jasno da kroz „Miris žene“ svi osjetimo potrebu vratiti vlastiti film i razmisliti o osnovnim ljudskim načelima – dosljednosti i časti bez obzira na okolnosti pa čak i posljedice. Osjetimo taj sputan, nedorečen ali zagonetan osjećaj duboko negdje u srcu, osjećaj tako suptilan no tako jak da nas jednostavno tjera da pokušamo biti bolji.

 

4 komentara za “Miris žene (1992.)

  • Marin says:

    Svaka čast, sjajan tekst i nezaboravan film.

  • Vanja says:

    Hvala najljepša 😀
    Ovo je zbilja poseban film za mene…
    Iznova me ostavlja bez riječi i izvan cipela…svaki put više.

  • colin farrell says:

    falling down,true romance,natural born killers,red rock west,streets of fire…pišite recenzije za te filmove

  • marlon says:

    Pacino genijalan, film o odrastanju, pravim odlukama, genijalno reziran. Meni bolji od nepomirljivih

Leave a Reply

Your email address will not be published.