Marnie (1964.)

Piše: Izabela Laura

Marnie (1964., 130 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: Tippi Hedren, Sean Connery, Diane Baker, Martin Gabel

 

A masterpiece that has aborted – tako je Francois Truffaut, francuski filmski redatelj i kritičar nazvao ovaj po mnogočemu specifičan uradak majstorskog redatelja Alfreda Hitchcocka. Kritike koje su snašle Marnie (1964.) u vremenu nastanka nisu bile previše obećavajuće – ne samo da je slovio kao film ispod Hitchcockova ranga već je doživio i komercijalni neuspjeh. Ipak, gledano iz današnje perspektive, taj psihološki triler s elementima melodrame jedan je od najtumačenijih i najčešće spominjanih njegovih uradaka. Što se mene tiče, od svih Hitchcockovih filmova koje sam gledala u godinama kad nisam znala da će njegovo ime postati jedno od meni najdražih u filmskom svijetu, Marnie je, uz neizostavno Uže, ostao najzapamćeniji film. Ne znam je li tome bio razlog šarmantni Sean Connery na kojeg sam oduvijek bila slaba ili Marnie ima taj neki neodoljivi spoj kiselog i slatkog, neuravnoteženost koja, jer je prirođena čovjeku, zaziva toliko zavodljivo da je naprosto moramo kušati. No, bolje od bilo kojih riječi, sve što trebate znati o filmu reći će vam glazbena tema s potpisom Bernarda Herrmanna iz uvodne špice, u kojoj je vjerni Hitchcockov suradnik savršeno istaknuo osnovne osjećaje koje vladaju ovim filmom – ljubav, strast i ludilo.

Nastala prema romanu Winstona Grahama, Marnie je  priča o istoimenoj ženi (Tippi Hedren) koja kleptomanstvom nadomješta nedostatak ljubavi i nemogućnost iskazivanja iste. Ona je majstor prerušavanja i prevare: pod krinkom mirne i pristojne ženice zapošljava se u raznim uredima koje na kraju pokrade. No kad se namjeri na Marka Rutlanda (Sean Connery), čovjeka-lovca, bit će prisiljena stati: Mark će je, isprva je doživljavajući kao plijen koji mora uhvatiti i ukrotiti, prisiliti da se suoči s onim od čega cijeli život bježi – sa samom sobom. Otkrivši prve bračne noći da mu je žena frigidna, Mark odluči  pronaći razlog Marnienih noćnih mora, njezinog straha od grmljavine, crvene boje, ali i njegovog dodira.

‘I’ve tracked you and caught you and by God I’m going to keep you’

S Markovim likom upoznaje nas kratko i jasno kamera, kružeći po njegovu uredu – on je zoolog (mada se bavi obiteljskim poslom u tiskari), udovac i povrh svega – lovac. A Marnie je plijen koji on mora uloviti . Putovanje na koje se odvažio neće biti nimalo lako, ali to je i razlog zbog kojeg je na njega i krenuo. Sestra njegove preminule supruge Lil (odlična Diane Baker), iako jako privlačna, nije mu dovoljno zanimljiva – da bi nju uhvatio samo treba pružiti ruke i ona će mu dotrčati u zagrljaj. Marnie je nešto sasvim drugo, ona ne samo da bježi od njega nego je i potpuno imuna na sve njegove pokušaje zavođenja. Što joj se on više približava, ona je sve dalja i to podiže uloge.

‘Cannot bear to be handled’

Razlozi Marnienih problema gledatelju su skriveni jednako kao i protagonistici. Znamo da ne podnosi muškarce i da neprestano pati od noćnih mora, da se panično bolji grmljavine i oluje (koju, čini se, jedino Mark može stišati poljupcem), ali razlog tome ostaje nejasan. Dâ se naslutiti da s tim u vezi stoji njena majka, Bernice (Louise Latham) i to već u prvoj njihovoj sceni kad prigovara Marnie što je posvijetlila kosu: to privlači pažnju muškaraca, a to nikako ne može biti dobro. Kao ni Marnie, ni Bernice ne podnosi dodire, pa čak ni kćerkine. Za svoju kći Bernice je daleka  i hladna, zagonetna, baš kao što je Marnie za Marka. I to se čini kao upaljeno mjesto po kojem treba rovati da bi se očistila rana, a to će Mark i učiniti unajmivši privatnog istražitelja. Ali Marnie ne predstavljaju problem samo majka i noćne more, tu je i njezin bivši poslodavac Strutt kojeg je opljačkala i koji traži odštetu, kao i ljubomorna Lil koja neće tako lako prepustiti Marka nekoj lažljivoj neznanki.

Ali Marnie nije uvijek tako hladna i ukočena, barem ne kad jaše svog konja Forija. Ona je žena – lijepa, strastvena žena, zatočena u samoj sebi zbog grijeha prošlosti koji joj ne daju da diše. I ako je netko ne oslobodi, baš poput životinje u klopci, ona će uginuti. A upravo je na lovcu da to učini.

Marnie jest posebno djelo u Hitchcockovu opusu – to je djelo u koje je unio puno sebe (manično nadgledanje Hedren za vrijeme snimanja, slanje njenog rukopisa na testiranje ne bi li otkrio kakav poremećaj osobnosti ima ide u prilog tome), ali i film s nekim tehničkim posebnostima. Ono što je posebno uočljivo jest izrazit rad kamere: ona je često u pokretu, prateći tako pokrete likova koji su često nemirni, nagli, rastrojeni pa to brzo kretanje kamere još više daje dojam ludičnosti i neke nedefinirane napetosti i tjeskobe – valjda baš to što je i redatelj htio postići. Da osjetimo kako je to biti Marnie, nedefinirana izgubljena žena s brojnim identitetima i nijednim pravim. Isto se odnosi na prikaze odnosa među likovima koji Hitchcocku majstorski uspijevaju i ovdje. Zašto onda Marnie ostaje un grand film malade? Jesu li te konstantne oscilacije u raspoloženju i ta neka maničnost i kaos koji vladaju ekranom razlog zbog kojeg nam je Marnie, iako nesavršen, film s kojeg ipak ne možemo skinuti pogled?

Iako za nijansu manje kompaktan (to se ponajviše odnosi na prostornu orijentaciju u kojoj se gledatelj ponekad gubi) i u nekim dijelovima čak psihički naporan, Marnie je film visokog intenziteta i prirodom, ali i prikazom problema kojim se bavi svakako hičkokovski napet do posljednje minute.

3 komentara za “Marnie (1964.)

  • vanja says:

    obožavam čitati o Hitchieju.obzirom kako ni on sam, valjda, nije bio zadovoljan skoro pa ni jednim svojim filmom (ah, svakako li ih je pogrdno nazivao …)izvrsna recenzija i jako … neobičan Hitchcock. to sigurno.

  • Izabela says:

    hvala vanja :)

  • vanja says:

    ma, mi se uvijek “vidimo” na hičiju 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.