Malteški sokol (The Maltese Falcon, 1941.)

Piše: Vanja

Malteški sokol (The Maltese Falcon, 1941., 100 min.)

Režija: John Huston

Scenarij: John Huston

Glume: Humphrey Bogart, Mary Astor, Peter Lorre, Sidney Greenstreet

 

“I couldn’t be fonder of you if you were my own son. But, well, if you lose a son, it’s possible to get another. There’s only one Maltese Falcon.” – Casper Gutman.

Konstrukcija “redateljski prvijenac Johna Hustona” mi odista zvuči smiješno i ne spada ni u kakvu normalnu rečenicu. Takve su mi osobe bogovi, umjetnici, rodili su se s darom i za mene nikad nisu nečim ili od nečega “počeli”. Uvijek su bili, što njihovim filmovima daje tu patinu koju ne želiš očistiti, izbistriti, jer ono ispod ne možeš ponoviti. (Nije li iste godine zasjao još jedan amater, recimo, Welles?) Jedinstven i neusporediv, ovaj čisti noir je obavezna literatura za sve ljubitelje žanra, podžanra ili čega sve ne (da se ne petljam gdje mi nije mjesto), a da je i mrvicu vezano za kakvu detektivsku štoriju. A o samom „prvijencu“, scenariju, režiji i svim mogućim segmentima, može se nadugo i naširoko. Kad sam prvi put gledala Malteškog sokola, očekivala sam… što ja znam, krimić k’o krimić. Vjerujte mi, ne znam objasniti što pod time smatram, ali to što sam pogledala je sve, samo nije ni obično niti je samo krimić. Slojevit i pun zapleta, film pruža istinsko zadovoljstvo i neobično iskustvo filmofilima, bez obzira na ukus. Mnogi će u sebi izreći ispranu floskulu „ne prave ih više takvima“, no nismo daleko od toga. Pri drugom gledanju sam pokušala (ovo je digresija, ipak je bila viša uzaludna…) izbrojati koliko se svjetiljki pojavi u filmu. Do čega me taj film doveo… Gotovo i nema kadra (možda ukupno desetak minuta) gdje neka od njih nije protagonist. Svjetlost, tama i sjenke glume u ovome filmu podjednako kao i oni, od krvi i mesa.

Pojam Malteškog sokola mi ni danas nije ništa manje mističan no Sveti gral, no u filmu, u kojemu je Humphrey Bogart lijevom rukom utjelovio detektiva za sva vremena, uopće ne predstavlja misteriju. Tko ne zna priču o crnome sokolu koji cijene nema i kojemu ovo nije prva ekranizacija, ukratko: kralj Carlos III je redu Malteških vitezova obećao – Maltu, ako će mu godišnje plaćati sokolom od zlata i dijamanata. Prvi i jedini je završio u rukama gusara, te se pojavljivao tu i tamo kroz povijest, poput kakve legende (a možda i nije ništa drugo), da bi početkom 20. stoljeća osvanuo kod nekog nesretnog Grka koji je i ispod naslaga patine uočio njegovu nemjerljivu vrijednost. Većina protagonista filma o kojem pričamo su, dakle, najobičniji lovci na blago, samo što su likovi, kakvi već jesu, iznimno živopisni i nesvakidašnji. Dakle, sokol kao takav je samo „provodnik“ koji nam otkriva istinsku misteriju, a to je sâm Samuel Spade, klasični macho nježnoga srca, lik iz čije šeširom ukrašene glave možemo čuti neumorne točkiće.


“For twenty years, I will wait for you. If they hang you, I will always remember you.” – Sam Spade

Spade i Archer kolege su detektivi kojima se obraća očajna Brigid O’Shaughnessy (Mary Astor), djeva u nevolji i nevolja u djevi, koja s 200 dolara kupuje njihovu pažnju ali ne nužno i njihovo povjerenje. Doduše, već oženjeni Archer (Jerome Cowman) joj je uzeo mjere, no nije upitno kako će to završiti, a Samuel Spade ne upada tek spletom okolnosti u to vrsno istkano kolo šarolikih likova, od same Brigid preko nenadmašnog Caira, ljigavog našepurenog zlice kojeg je profesionalno odradio Peter Lorre, u liku ništa manje iritantnom od onoga godinu dana poslije u Casablanci, zamjerku je teško naći. Svaka pojava traži pljusku u facu, prevrtljiv je, slatkorječiv i zao. Savršen. Impozantan je (i bukvalno i glumački) Sidney Greenstreet kao neizmjerno elokventni Kasper Gutman, koji za figurom od dragulja i zlata traga već sedamnaest godina. Iznimna debitantska uloga u valjda šezdesetoj godini, nema se što reći – vjerojatno je i najinteresantniji od cijele uzavrele ekipe, jer kamera ga voli ništa manje no Bogeyja. Kratki su no dramatični upadi kojekakvih kapetana brodova, pistolera koji čuva Gutmana i par pravih (policijskih) detektiva koji su Samu sjeli za vrat od prvoga ubojstva (a očito ne prvi put), dok je paleta sumnjivaca šarenija od one koja bi ostala nakon kakvog Picassova poduhvata. Ipak, Spade je privatni detektiv, radi po svome i često policiju i sud vuče za nos, surađujući kad mu se hoće. Čisti je užitak gledati kako Hustonov scenarij, urađen po krim romanu Dashiella Hammetta, časti gledatelje u istoj mjeri kao i precizno oko njegove kamere. Brigid O’Shaughnessy je prevarantica premazana svim bojama, koja suzama i ponašanjem školarke pokušava naći put do Spadeova srca, no – čelik je on. Oprostit će on jednu laž, možda i dvije, ali 100 minuta – sigurno ne. Nemoguće je na trepavice uhvatiti ovog sarkastičnog deksa, jer dok Brigid izmami iz prevrtljiva oka suzu-dvije, on ju je već u prošlom životu sabrao i puna mu je kapa. Ali odista i po svaku cijenu.

Nije potrebno dugo a gledatelju je već jasno kako Spade za sve ima po nekoliko rješenja i kako je uvijek korak-dva ispred ostalih. U trenutku kad smo zapanjeni gubitkom smirenosti, hladnokrvnosti i svega zbog čega se inače divimo kako netko uopće može biti tako cool, shvatimo da je to tek jedna od njegovih krinki, načina na koje se održava na površini između kojekakvih kriminalaca, korumpirane policije, tužitelja, a pritom odradi i posao. Spade je usamljeni vuk koji vrlo dobro zna za sebe, ima svoja načela, ali igra je samo njegova, a ostali su tek pomoćnici, sredstva, izvori. Maestralno iskomplicirana radnja u kojoj se zapleti pretaču jedan u drugi, neodoljivi, mračni, osjenčani ili osvjetljeni – John Huston, dakle, kao debitant iza kamere, stvara (u mojim očima) možda i prvi istinski noir krimić u kojemu je kudikamo više… svega no što očekujemo. S vidnom lakoćom preskače s kadra u kadar (koje svejedno čvrsto uvezuje igrama svjetlosti i sjenkama), skreće našu pažnju na ono što on želi, gdje bez obzira na bogatstvo i slojevitost radnje scenarij dolazi do punog izražaja, dok poput tuče udaraju brzi, duhoviti i pamtljivi dijalozi. Pršte i zapanjuju. Doista. Elegantan poput valcera, a mjestimično zahuktao poput brzog vlaka, film ostavlja više no dovoljno prostora za nijanse, dobro, zlo, smiješno – kamera je precizna i hvata točno ono što trebamo vidjeti.

Uopće nema svrhe zamarati se prepričavanjem zapletâ: likovi su divno iznijansirani beskrajnim nizom nijansi crne i bijele, gdje, rekla bih, pretežno obitava siva, ljudska. Svi imamo tajne. Upravo me to zapanjilo u Sokolu – pa kako i dalje ne njegovati gledanjem takav vrhunski krimić? Zamjerka (jedina, i to mala)? Brigid (Astor) se s početka čini nedorasla Bogeyju (i ja bih bila možda sretnija nekim drugim izborom), no s razvojem radnji, odlično mu parira uz asistenciju zbilja pitoreskne bande.

Ono što će me uvijek vraćati Malteškom sokolu je valjda tipično za glavnoga lika – njegov moral i shvaćanje pravde su njegovi i samo njegovi, te i Spade pleše na žici klasičnog anti-heroja koji nije savršen, već čovjek od krvi i mesa, sklon porocima, pogreškama ali nepotkupljiv – Spadeu je možda intrigantna djeva puna laži ukrala srce, ali svatko mora odgovarati za počinjene zločine, iako će to donijeti pokoju neprospavanu noć. Dodatno, dijalozi koji mi se i ovog trenutka intenzivno vrte u glavi veliki su bonus – priča u zagonetkama, priča radi priče i priča brza do besvijesti, kao da im život ovisi o izgovorenom broju riječi, kojima svejedno pletu naoko nerazmrsive zaplete, stvaraju neodoljive likove.

Jasno su ocrtana blistava crna vozila, radnja se pretežito odvija noću, sjenke su dostojne noćne more, a zidovi pod spretno razmještenom svjetlošću već spomenutih nebrojenih svjetiljčica žive ovu priču poput rasplesanih kineskih igara sjenki iza rižina platna. Zbog svega navedenog, ovom filmu ću se, ponavljam, nebrojeno puta vratiti samo kako bih se uvjerila postoji li odista. I naravno, za kraj:

“It’s heavy. What is it? – “The … stuff dreams are made of.”

3 komentara za “Malteški sokol (The Maltese Falcon, 1941.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.